-Gospođice Riddle, Harrison vjerujem da su vaši razgovori veoma bitni, no zar ne mislite da ne bi bilo loše da malo PAZITE NA SATU?-dreknuo je Proux.
Bilo je jutro, dan poslije onog događaja u skrivenom hodniku. Imali smo sat Stvaranja rima i čarolija, a ja sam morala pod hitno razgovarati s Maggie. Morala sam joj reći što se dogodilo, bila mi je potrebna njezina pomoć.
-Da, profesore.-rekla sam i zašutjela.
Na kraju sata, Maggie me odvukla u spavonicu.
-Ispričaj mi još jednom što se dogodilo.-reče ona.
Duboko sam uzdahnula, sjela na krevet i ponovila priču. Ona me gledala bezizražajnim izrazom lica.
-Imala si pravo, Maggie. Oh, imala si pravo. Što ću sad, Maggie? Što da učinim?
-Kloni ga se! Makni se od njega, Amanda. Molim te, kloni ga se!
-Ne mogu. Kako da se maknem od njega? Ja... ja njega volim, Maggie.
Maggie me tužno pogledala.
-Ja znam što je to ljubav, Amanda. To nema nikakve veze s ljubavlju. Smrt i ljubav su dva odvojena pojma.
-Ne možeš očekivati od mene da se klonim nekoga s kim hodam.
-Onda prekini s njim.
-Ne mogu to napraviti.
-Želiš li umrijeti?
-Možda on... Možda on nije govorio o meni. Možda mora ubiti nekog drugog.
-Jako pametno, Amanda. Dopustit ćeš da netko strada?
-Razgovarat ću s njim, u redu?
-I time misliš riješiti stvari?
-Pa ne znam baš mogu li riješiti, no razgovor još nikada nikoga nije ubio.
-Za sve postoji prvi put.-slegne Maggie ramenima i iziđe iz spavonice.
-Daniel, Daniel, pričekaj malo, molim te!-viknula sam.
Trčala sam hodnikom, baš mi je bio završio zadnji sat, imali smo Preobrazbu. Daniel i Danny su se okrenuli.
-Oh, gle, gle... Harrisonica! Baš mi je drago vidjeti te.-reče Danny s odvratnim cerekom na licu.
- Da, tvoja ružna faca je i meni popravila dan, Pattersonu.-odbrusila sam mu.
-Hoćete li već jednom prestati?-reče Daniel pogledavši nas oboje.- Trebala si me, Am?
-Da, moram razgovarati s tobom. Nasamo!
-A što ako se ja ne želim skloniti?-reče Danny.
-Onda...-počela sam.
-Prošetat ćemo.-reče Daniel i uhvati me za podlakticu.
Odveo me je do parka, gdje je sjeo na klupu, ja sam ostala stajati. U sebi sam kiptjela od bijesa.
-Zašto uvijek staješ na njegovu stranu?-vrisnula sam na njega.
-Amanda, znaš da nije tako. On mi je prijatelj, a ti si mi... djevojka. Ne želim da se svađate. Zašto ne možete biti prijatelji?
-Kako da budem prijatelj s takvim... takvim kretenom?
-Amanda, molim te. Za mene.
-Za tebe, je li? Za tebe? A što si ti učinio za mene? Pozvao me na Božićni bal? Branio me kad me tvoj prijatelj nazvao Boliverskom nakazom? Dogovorio se sa Salazarom da nekoga ubiješ? Za mene?! Je li to bilo za mene?
-Amanda, ja ne razumijm o čemu ti govoriš.
-Nemoj se praviti blesav. Nešto se čudno događa s tom zmijom, a ti se često družiš s njom. Misliš da nisam primjetila kako je nešto neobično u vezi nje? I čula sam vas... Čula sam vas, Daniel, sinoć. Moram razgovarati s tobom. Daniele, koga moraš ubiti?
On me gledao razrogačenih očiju.
-Oh, ne, ti si krivo shvatila. Sve je to veliki nesporazum.
-Zbilja? Onda očekujem objašnjenje.
-Naravno. To ti i dugujem. Ja... Vidiš, kad sam tek došao ovamo, nisam imao baš mnogo prijatelja, a i nisu me baš voljeli u Andori zbog... Pa zbog toga što nisam baš materijal za Andoru, ako me razumiješ. I tako sam često znao odlaziti u Tamnu šumu. Šetao bih, razgovarao s drvećem i slično. I tamo sam upoznao jednu... jednu jednorožicu. Bila je prekrasna, i uskoro smo postali dobri prijatelji. Zapravo, najbolji prijatelji. Uvijek je bila uz mene, tješila me i bila moj jedini pravi prijatelj. Bolji no što će Danny ikada biti.
-U to ne sumnjam.-rekla sam.
-Da,-nastavi on.-No vidiš, ta jednorožica se sada razboljela, i mislim... Mislim da će umrijeti. Salazarina krv ju održava na životu, no ne zadugo... Volio bih joj pomoći, no ne znam kako. Ne znam što da učinim. Salazara mi je rekla da nema više snage da ju održava na životu i da će jednorožica umrijeti... Rekla mi je da bi bilo najbolje da ju... Da ju ubijem. Tako bih joj, znaš, olakšao muke. To se sinoć dogodilo, i to si sinoć vidjela. No ja ju ne bih mogao ubiti, ne mogu tako nešto učiniti. Žao mi je samo ako si nešto krivo shvatila.
Stojao je i gledao u mene. U meni se sve slamalo. Izgledao je kao dijete koje gubi majku. Nisam ga mogla gledati pa sam spustila pogled na otapalo lišće. Nisam znala trebam li mu vjerovati, laže li, no izgledao je tako... tako slomljeno, kao da mu je potrebna čak i moja zaštita.
-Želim ju vidjeti.-rekla sam naposljetku.
-Molim?
-Želim vidjeti tu jednorožicu.
-Oh, Amanda, ali to je užasan prizor. Jednorog na samrti... Nisam siguran da ti to želiš vidjeti.
-Učini mi to, u redu?
On me gledao. I ja sam gledala u njega.
-U redu.- rekao je.-Čekaj me ovdje u 22 sata, navečer. Tek tada možemo otići u Tamnu šumu. U redu?
-Da, dobro. Bit ću ovdje.-rekla sam, poljubila ga u obraz te otišla.
-Oh, k vragu, Daniele, gdje si?-prošaptala sam pogledavajući na sat. 22 sata su već bila prošla, i to za pet minuta. Možda me prevario? Možda je sve ovo samo trik? Kako mogu sumnjati toliko u njega kad ga tako volim?! Osvrnula sam se. Ne, još nije tu.
-Ah, napokon.-uzdahnula sam kad sam ga vidjela.-Gdje si dosad?
-Imao sam problema s gospodinom Hubertom. Tumarao je po hodnicima govoreći o nekakvoj mišlovci.
Tiho sam se nasmijala u sebi prisjećajući se Maggiene „Mišolovke gospodina Huberta“.
On me uhvatio za ruku i poveo prema Tamnoj šumi. Tiho smo hodali kroz granje i raslinje probijajući se nekim Danielovim putem kojeg ja nigdje i nikako nisam mogla vidjeti.
-Lumos-tiho sam prošaptala jer je tama oko nas bila nepodnošljiva. Daniel je učinio isto.
-Kako se zove?-upitala sam.
-Tko?-reče Daniel.
-Pa jednorožica.
-Ah, da. Htio sam joj dati ime Mliječna staza, ali mi se učinilo previše smiješnim, pa sam joj dao ime Zvijezda Padalica.
-Lijepo je.
-Da, jest.
I opet je zavladala tišina. Držala sam štapić ispred sebe, skrivajući pod pelerinom ono što sam htjela dati Danielu i njegovoj prijateljici. Nakon još nekoliko minuta hoda, ugledala sam pred sobom veliki hrast, a u njegovoj sjeni ležalo je nešto sjajno, prekrasno, što je sjalo na mjesečini.
-Zvijezdo Padalice-prošaptao je Daniel.-Zvijezdo Padalice.
Jednorog je podigao glavu i pogledao ga, tiho je zahrzao i legao natrag na mahovinu. Daniel joj je prišao i pomilovao ju po glavi. Ja sam sjela na drugoj strani i pogledala ju. Jednorožica je tiho zahrzala, kao da me s boji, kao da me se želi riješiti.
-U redu je.-rekao je Daniel.-Ona je moja prijateljica. Sve je u redu. Ne boj se, Zvijezdo.
Pogledao me.
-Boji te se.-rekao je.
Uzeo je njezinu glavu i stavio je u svoje krilo. Gledala sam ga kako ju miluje, kako se brine za nju kao majka za dijete. Nešto u meni se slomilo... Sva moja sumnja je nestala.
-Ne mogu vjerovati da će tako brzo otići.-rekao je tad pogledavši me.
-I neće.-rekla sam.-Daniele, u jednoj knjizi iz knjižnice sam pronašla da salamanderova krv...
-Znam, Amanda, misliš da to nisam i sam već vidio? Tražio sam bilo što što joj može pomoći. Ali nema šanse da uspijemo napraviti taj napitak, preteško je. A uostalom nekih sastojaka nema tu kod nas, u Rosewhiteu. Taj napitak je jednostavno nemoguće nabaviti.
-Ne, nije.-rekla sam nasmiješivši se.-Ako ga ukradeš iz Malbersova kabineta.
Izvukla sam ispod pelerine malenu bočicu punu crvene tekućine. Daniel me gledao.
-Hvala ti.-prošaptao je.
Ustao se i uzeo me za ruku te odveo na jedan proplanak gdje je mjesečina obasjavala cijelu šumu. Gore visoko, zvijezde su se smiješile.
On me gledao u oči. Zagrlio me i tiho prošaptao „hvala“. Poljubio me i pomilovao moju kosu.
-Hvala ti za svemu što činiš za mene. Prekrasna si. Želim samo da znaš, nikad ne bih mogao nekoga ubiti. Nikada
-Bojala sam se da bih ja mogla biti ta koju ćeš ubiti.-priznala sam mu.
-Molim?-uzviknuo je on iznenađeno.-Ti nisi normalna! Nikad to ne bih učinio.
-Sad to znam.
Gledao me i nježno se osmjehnuo. Njegove plave oči sjajile su se ljepše od mjesečine. Prošao je svojim usnama preko mog čela, nosa, obraza i lagano ih približio mojim usnama. Nježno, tiho, tako da smo ga mogli čuti samo vjetar i ja prošaptao je na moje usne:
-Volim te
p.s. Oprostite što me nije bilo ovako dugo i što je post ovako dugačak, ali bila sam inspirirana. Nadam se da vam se post sviđa jer ovo je jedan od najromantičnijih koje sam napisala.
Da ne zaboravim: ovaj post posvećen je svima onima koji nikada nisu osjetili ljubav, koji nikada nisu nikoga pravo voljeli; za sve one koji se nikada nisu budili i nikada nisu lijegali sa samo jednom osobom u njihovim mislima, za one koji nikada nisu nekoga pravo istinski voljeli; za sve one koji su baš poput mene...
Post je objavljen 24.08.2007. u 20:20 sati.