umor prsta

četvrtak, 27.04.2006.

Došla je u Zagreb slučajno, odlučila da ostane...bez para i gaća. Lopovski, mislila je. Naravno da i ovaj put u njenom životu mora proći burno.

Mislila je na njega i zadnji put, posjećivala birtije u kojima bi ga mogla sresti...nije ga bilo, možda i bolje...
Odjebana od bivših cimera, pod totalnom traumom, tremom, usamljena sa žutom Kerum kesom po pazuhom, odlazi u džamiju da pogleda izložbu koja je već prošla u rodnom gradu. Poznati dijapozitivi, poznatog lica kojeg želi za oca svoga djeteta, a on je već otac..prepoznaje debeljka u gomili zečeva...autoportret!
Ispred džamije parkiran autobus sa emocijama, nasmijana krene dalje čitajući pamflet zaljubljenog kapetana o ocu.

On, zaustavi je dok priča u slušalicu i govori osobi s druge strane žice da ju je sreo
Ona, šuti...srce tuče, otpuhuje posljednji dim cigarete
On, u crvenoj majci sa crvenim kačketom, nasmijan
Ona, gleda njegovu želju na desnom zapešću koju je jednom ljubila i zove ga na kafu, čaj, sok, dupli viski s ledom
On, žuri...ali ide njenim pravcem
Ona, gleda...leptiri u stomaku
On, čavrlja neobavezno, flertujući kao i uvijek jer zna da
Ona, dok pada na svaku njegovu riječ i želi ga u onom žbunju kraj Umjetničkog paviljona, gubi svaki osjećaj za realno...nema ponosa
On to zna i Ona zna da On zna, a zna i On pa to koristi..

On, poznaje poznatog kritičara
Ona se smiješi
On joj kaže da je lijepa

Oni se opraštaju pred dućanom uz dugi pogled i odobravanje, s nježnošću koja traje tisućama godina
On joj kaže: „ Bila je čast hodati sa Vama.“
Ona prošapće: „ I meni...“


Oni nikada neće biti zajedno

nedjelja, 02.04.2006.

Idemo dalje

Nisam u prilici da ostavljam duge postove, ništa mi se ne događa, ništa me ne okupira, završavam diplomski uradak, dolazim dragi moji prijatelji u utorak. Metropolo evo me! Ostavljam još jednu lepu pesmu onako za svoj gušt....

ne daj se Ines


Ne daj se godinama,
moja Ines, drugacijim pokretima i navikama,
jer jos ti je soba topla;
prijatan raspored i rijetki predmeti.



Imala si vise ukusa od mene.

Tvoja soba - divota - gazdarica ti je u bolnici.



Uvijek si se razlikovala
po boji papira svojih pisama, po poklonima,
pratila me slijedeceg jutra oko devet do stanice.

I rusi se zeleni autobus
tjeran jesenjim vjetrom, kao list,
niz jednu beogradsku padinu.

U vecernjem sam odijelu i
opkoljen pogledima.

Ne daj se, mladosti moja,

ne daj se, Ines.

Dugo je pripremano nase poznanstvo
i onda, slucajno, uz vrucu rakiju,
i sa svega nekoliko recenica lose prikrivena zelja.

Tvoj nacin gospodje i obrazi seljanke.

Prostakuso i plemkinjo moja!

Pa tvoje grudi, krevet,
i moja soba objesena u zraku kao naranca,
kao narancasta svjetiljka,
nad zelenom i modrom vodom Zagreba;
Proleterskih brigada 39, kod Grkovic.

Pokisla ulica od prozora dalje i sum predvecernjih
tramvaja.

Lijepi trenuci nostalgije, ljubavi i siromastva,
upotreba zajednicke kupaonice
i - molim vas ako me tko trazi ...

Ne daj se, Ines - evo me,
ustajem tek da okrenem plocu.

Da li je to nepristojno u ovakvom casu,
Mozart, Requiem, Agnus Dei.



Meni je ipak najdrazi pocetak.



Raspolazem s jos milion njeznih i bezobraznih
podataka nase mladosti,
koja nas pred vlastitim ocima vara i krade i napusta.



Ne daj se, Ines,



poderi pozivnicu, otkazi veceru,
prevari muza odlazeci da se pocesljas
u nekom boljem hotelu

Dodirni me ispod stola koljenom,
generacijo moja, ljubavnice.

Znam da ce biti jos mladosti, ali ne vise ovakve;
u prosjeku 1938a.

Ja necu imati s kim ostati mlad,
ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost tesko pasti,
a bit ce ipak da ste vi u pravu,
jer ja sam sam na ovoj obali
koju ste napustili i predali bezvoljno,

a ponovno pocinje kisa kao sto vec kisi u listopadu
na otocima.

More od olova i nebo od borova.

Udaljeni glasovi koji se mijesaju:

glas majke, prijatelja, kceri, ljubavnice, broda, brata.

Na brzinu pokupljeno rublje pred kisu

i nestalo je svjetla s tom bjelinom.





Jos malo setnje uz more i gotovo;



ne daj se, Ines.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv