Hip-Hop na Kvadrat
subota, 29.04.2006.
Povjest Rap-@
MC-ing: MC = Master of Ceremony ili Microphone Controller (hr. gospodar ceremonije ili onaj koji "kontrolira" mikrofon). To je osoba koja sama sebi smišlja rime i ideje za svoje pjesme i freestyle-ove (freestyle = bacanje rima na mjestu, ravno iz glave). Moram naglasiti da je u svim područjima Hip-Hopa najvažnija ideja i originalnost, rapperi ne vole one koji kradu ili kopiraju tuđe ideje. Pravi MC mora biti u stanju svojim verbalnim vještinama podizati atmosferu na koncertima i partyjima uživo.
Nitko ne zna kad je tocno nastala Hip-Hop kultura, ali se zna da je to bilo sredinom 70-ih godina prošlog stoljeca. U crnackim cetvrtima Bronxa, NYC, na ulicama (prvi graffiti), u diskotekama (prvi DJ-ing i breakbeat za b-boying) i u parkovima (MC-ing), mladi su spontano zapoceli novi pokret koji je kasnije prerastao u globalnu kulturu. U ovom prvom dijelu price o povijesti rapa, pokušat cu vam približiti nastanak ovog glazbenog pravca, a u drugom dijelu citajte o njegovom daljnjem razvitku.
U dijelovima New Yorka sa vecinskom Crnom populacijom u diskotekama je krajem 70-ih bio popularan funk. DJ-i su shvatili da neki dijelovi pjesama dižu publiku i onda su se dosjetili da bi mogli uzeti dva primjerka iste ploce i najbolji komad iste pjesme puštati opet i opet s 2 gramofona. Na to je došao MC, koji je svako malo bacio neku party rimu preko glazbe, da bi još više podigao atmosferu. Onda su se pocele koristiti i ritam mašine i nastao je novi glazbeni pravac.
Prvi DJ-i koji su stvarali svoju glazbu samplirajuci dijelove iz starijih funky i disco pjesama bili su Afrika Bambaataa i Kool DJ Herc, i njih se danas smatra ne samo zacetnicima rapa, nego elektronske glazbe opcenito. Prva snimljena rap pjesma koja je cak postala hit u ljeto 1979. g. bila je legendarna "Rappers Delight" grupe The Sugarhill Gang. Nakon toga poceo je snimati i Grandmaster Flash s grupom The Furious 5 i pocela se lagano stvarati scena. Treba naglasiti da je tada još rap glazba bila prostorno ogranicena: snimali su je i slušali samo Crnci u New Yorku, a glazbeni kriticari ju nisu priznavali kao glazbeni pravac koji ce uspjeti. Rap se snimao prvenstveno za brejkanje, bila je to tada vrlo brza elektronska glazba u kojoj je glavnu ulogu imao ritam. Danas se taj stil naziva old school. Veliki pomak napravio je Grandmaster Flash, koji je 1983. g. snimio stvar "The Message", koja je bila kritika društva i davala jasnu poruku. Tada su rapperi shvatili da je ova glazba savršena za prijenos poruka i da rime mogu imati važnu ulogu.
U to vrijeme pojavila se još jedna vrlo važna grupa za povijest hip-hopa: Run DMC, koji su zapravo postavili trend i približili rap široj publici, pogotovo nakon njihove suradnje s tada poznatom heavy metal grupom Aerosmith u pjesmi "Walk This Way". Pojavila se i prva diskografska kuca zainteresirana prvenstveno za izdavanje rap albuma: Def Jam. Za njih su snimali Run DMC i LL Cool J, a korak dalje znacio je prvi album jedne bijelacke rap grupe Beastie Boys, koji su kombinirali ritam mašine i sampliranje sa živom svirkom i sirovim rapom. "Licensed to Ill" iz 1987. bio je na prvom mjestu americke top-liste, prvenstveno zbog hitova "Fight For Your Right (to Party)" i "No Sleep till Brooklyn". Uglavnom, Beastie Boys su srušili mnoge rasne predrasude o Hip-Hopu kao iskljucivo crnackome stilu.
Sredinom 80-ih godina lagano se pocela stvarati scena i na zapadnoj obali SAD-a, u LA-u. Tamo je medu prvim poznatijim rapperima bio Too $hort, koji je do danas snimio vec preko 15 albuma (sam Bog zna tocan broj), ali glavnu rijec u LA-u krajem 80-ih vodio je naravno Ice-T, koji se tada jedini mogao mjeriti sa suparnicima s istocne obale. Njegovi albumi "Power" i "Iceberg" znacili su uvod u gangsta rap maniju, o kojoj cete više saznati u drugom dijelu.
Sad se vracamo u New York, jer kraj 80-ih je zlatno doba rap glazbe. Nastaju mnoge legendarne i kvalitetne grupe: BDP, Eric B. & Rakim, Gang Starr, a neki od njih su i danas vodece face u svijetu Hip-Hopa. Medutim, ono najrevolucionarnije u povijesti ovog glazbenog pravca dogodilo se 1988. godine: drugi album grupe Public Enemy, pod nazivom "It Takes a Nation of Millions to Hold Us Back". Radi se o radikalnom nacinu borbe za rasnu jednakost na svim poljima, i to na vrlo efektivan nacin: podloge žestoke i pune energije, tekstovi direktni, inteligentni i s jasnom porukom. Kritika ih je odmah docekala na nož: po casopisima su ih ocjenjivali kao Crne rasiste koje treba zakonom zabraniti za dobrobit društva, a spominjali su ih cesto i u politickim debatama. No to je u biti ispala dobra reklama za PE, jer grupa je ubrzo postala svjetski poznata. Iako gotovo nijedna radio niti TV stanica nije baš rado vrtila njihove stvari u eteru, album se jako dobro prodao i paradoksno je to što su upravo Public Enemy, radikalni borci za prava Crnaca u Americi, postali prva rap grupa široko prihvacena i u Europi.
Kad su snimili treci album "Fear of a Black Planet" 1990. (na njemu se nalaze hitovi "911 Is a Joke", "Brothers Gonna Work It Out" i "Anti-Nigger Machine"), album je otišao platinasto (citaj: prodao se u milijun primjeraka) samo 2 tjedna nakon izlaska. To je znacilo da rap postaje glazbeni pravac na koji ce se u buducnosti morati racunati. Prava pljuska americkoj javnosti bila je grupa N.W.A. (Niggaz Wit' Attitudez), koju su originalno sacinjavali Ice Cube, Eazy-E, Dr.Dre, MC Ren i DJ Yella. Njihov prvi album "Straight Outta Compton" izašao je 1989. g. i sranja su krenula. Za tadašnje vrijeme, bio je presedan da u CD shopovima širom SAD-a bude CD na kojem je svaka druga rijec "muthafucka", "bitch" ili nesto slicno, varijacije na temu. U pjesmama naši junaci bez dlake na jeziku govore o dilerima, prostitutkama, pištoljima i kurvama, ali ne u smislu kao da je to nešto negativno. Mnogi su bogati bijeli Ameri kupovali taj album jer su mislili da ce se na taj nacin solidirati s najnižim slojem, neki su na taj nacin željeli vidjeti što se dogada u siromašnim cetvrtima, tamo gdje se oni boje naci i sl. Zbog pjesme "Fuck tha Police" clanovi grupe su imali problema cak i s F.B.I-jem. Evo kako Ice Cube zapocinje pjesmu: "Fuck tha police comin' straight outa underground / A young nigga got it bad 'cause I'm Brown / And not the other color, some police think / They have the authority to kill the minority / Fuck that shit 'cause I ain't the one / Fool and punk muthafucka with a badge and a gun...". Kad su novinari pitali Cubea zašto sebe naziva "nigga" (do tada, to je bio posprdan naziv za Crnca), on je odgovorio da ce se nakon njihovih pjesama znacenje te rijeci promijeniti. Oni žele pokazati da "nigga" nije neki jadan, smotani "crnjo" po kojem ce svi gaziti i koji ništa nece moci reci, nego da je to onaj koji više nece trpiti poniženja i koji ce od sada svima je*at sve po spisku. To su N.W.A. i uspjeli postici.
Novine u Americi bile su pune clanaka o lajavim gangsterima iz Comptona (ozloglašena siromašna cetvrt u south central L.A-u), da je popularnost "Crncuga sa stavovima" porasla iznad svih ocekivanja. Nakon toga, po L.A-u su pocele nicati slicne grupe kao gljive poslije kiše i svi su se busali u prsa kako su baš oni iz Comptona. Ali njihovi idoli N.W.A. su se brzo raspali - jer se nisu uspjeli dogovoriti oko podjele para. Clanovi grupe krenuli su u svoje (nekima uspješne, nekima baš i ne) solo karijere.
Gangsta rap nije pustio svoje korijene samo u L.A-u, nego i u Houstonu, TX. Tamo je krajem 80-ih nastala grupa Geto Boys, koju se u mnogocemu može usporedivati s N.W.A. Geto Boyse pamtimo po odlicnim hitovima "Damn It Feels Good to Be a Gangsta" i "Mind Playin' Tricks on Me". No, danas se mnogi sjecaju te grupe samo po tome što je to bila prva Scarfaceova grupa. Sad se opet vracamo zapadnoj obali. Ice Cube je prvi napustio N.W.A. i 1990. g. snimio svoj prvi solo album "AmeriKKKa's Most Wanted" (nisu slucajno 3 velika slova "K" u rijeci "AmeriKKKa"), a ostatak ekipe je snimio drugi N.W.A. album "Niggaz4Life" bez njega, ali pokazalo se da je ipak Cube bio glavna karika u lancu i da su bez njega slabi, tako da su se uskoro potpuno raspali. No, ni to nije prošlo kulturno. Slijedila su prepucavanja preko pjesama: prvo su se pljuvali Eazy i Cube, onda Eazy i Dre.
Rapperi u New Yorku, medutim, nisu cijenili "gangsta rap", kao ni svoje kolege sa zapadne obale. Cak štoviše, imali su stav da je gangsta rap samoubojstvo mlade Crne populacije. Grupa Public Enemy na cetvrtom albumu "Apocalypse 91...The Enemy Strikes Black" iz 1991. g. okrece svoj nišan od bogatih bijelih vlastodržaca prema Crnim gangsterima i ukazuje na to koliko ilegalan nacin zarade šteti Crnoj zajednici u Americi. Iako je taj album jako dobro prodan (s njega su skinuti hitovi "Can't Truss It", "Nighttrain", "By the Time I Get to Arizona" i "I Don't Wanna Be Called Yo Nigga"), ocito je bilo da njihova popularnost opada u odnosu na "gangstere" iz L.A-a.
na prijelazu iz 80-ih u 90-e godine prošlog stoljeca. Hip-Hop je u to vrijeme postajao sve popularniji i sve se više nametao americkoj javnosti. Iako je rap tada bio žešci nego ikada, sve više mladih, bez obzira na boju kože, poceo se poistovjecivati s ovim glazbenim pravcem, a nastajali su i prvi rap casopisi (legendarni "Word Up!").
Dok je u New Yorku vladala revolucionarna politicki angažirana struja (Public Enemy, BDP, Big Daddy Kane, Gang Starr...), na suprotnoj strani Amerike, u L.A-u pocela se razvijati pošast koju su kriticari kasnije nazvali "gangsta rap". Ice-T je bezazleno krenuo s takvim nacinom izražavanja u kojemu ni malo ne bira rijeci u svojim pjesmama, vec se koristi najsurovijim ulicnim žargonom, onakvim kakav koriste americki ulicari, najniži sloj društva. On ne samo da govori kao oni, nego se i poistovjecuje s njima. Prava pljuska americkoj javnosti bila je grupa N.W.A. (Niggaz Wit' Attitudez), koju su originalno sacinjavali Ice Cube, Eazy-E, Dr.Dre, MC Ren i DJ Yella. Njihov prvi album "Straight Outta Compton" izašao je 1989. g. i sranja su krenula. Za tadašnje vrijeme, bio je presedan da u CD shopovima širom SAD-a bude CD na kojem je svaka druga rijec "muthafucka", "bitch" ili nesto slicno, varijacije na temu. U pjesmama naši junaci bez dlake na jeziku govore o dilerima, prostitutkama, pištoljima i kurvama, ali ne u smislu kao da je to nešto negativno. Ice Cube je snimio 3 odlicna albuma do 1993. g, ali najmaštovitiji je bio Dr.Dre. On je 1992. svojim prvim solo albumom "The Chronic" zapoceo novi trend, koji je on sam nazvao G-funk. Otkrio je i novu zvijezdu, Snoop Doggy Dogga, koji mu gostuje na albumu. Album se prodao u 3 milijuna primjeraka (hitovi: "Nuthin' but a G-Thang", "Dre Day" i "Let Me Ride". Dvije godine kasnije izlazi dugoocekivani Snoopov album prvijenac "Doggystyle", naravno, u Dreovoj produkciji (stariji se sjecaju pjesama "What's My Name?" i "Gin & Juice". Gangsta rap je službeno mrtav, zapocela je nova zaraza: G-funk nije slavljenje poroka, vec jednostavno opuštanje uz laganu, rolajucu ljetnu mjuzu, žene, cuga & pljuga - to je bila bit te glazbe. Dok je na zapadnoj obali vladala "komercijalna" struja, na Istoku su se rapperi i dalje brinuli da hip-hop ne izgubi svoju bit i vracali glazbu njenim korijenima. 1991. pojavila se mlada grupa iz New Jerseya, koja je mnogo obecavala. Zovu se Naughty by Nature, a proslavili su se hitovima "O.P.P." i "Ghetto Bastard". Moram spomenuti i još neke newyorske grupe vazne za to vrijeme, kao što su De La Soul i A Tribe Called Quest. 1994. g. Public Enemy opet izlaze na površinu, pokazujuci da ih trendovi sa zapadne obale nisu uzdrmali. Njihov peti album "Muse Sick-N-Hour Mess Age" konacni je udarac gangsta rapu. Ali nisu se odrekli ni svojih starih tema, tako da u jednoj pjesmi cak pokopavaju americku zastavu. Nažalost, to je bio zadnji album prije nego su P.E. izgubili svoje znacenje i otišli na marginu. U prvoj polovici 90-ih godina Hip-Hop kultura se proširila po cijelom SAD-u, tako da se glavnina rap scene nije više nalazila samo u New Yorku i L.A-u. U New Jerseyu su pocele nicati odlicne grupe koje su gajile onaj izvorni b-boy zvuk. Naughty By Nature su se vratili 1993. s odlicnim drugim albumom "19 Naughty III", koji pamtimo po hitu "Hip-Hop Hooray". Iste godine u istom gradu pojavili su se Lords Of The Underground, a tu su bili i filozofski (ali ponekad i previše rasisticki) raspoloženi Poor Righteous Teachers. 1994. na scenu dolazi Nine, legendarni "bog" undergrounda. I Fugees. Da, malo ljudi zna da je ta grupa postojala i puno prije one famozne obrade "Killing Me Softly". 1994. je bila sudbonosna godina i za hip-hop scenu u Atlanti, glavnom gradu Georgije na Jugu SAD-a. Tamo grupa Outkast snima svoj prvi album nazvan "Southernplayalisticadillacmuzik", koji je definirao zvuk i cari južnjackog rapa: lagana glazba uz plesne beatove, savršena za ljetnu vožnju po gradu. Svi znate kako su Outkast postali svjetski popularni prošlih godina, zahvaljujuci hitovima "Ms. Jackson", "So Fresh, So Clean" i "Whole World", nakon 4 snimljena albuma.
U Chicagu je glavnu rijec vodio Common Sense, prvi predstavnik danas vrlo popularnog "revolutionary" stila, koji je kasnije morao zbog pravnih problema skratiti ime, tako da se danas zove samo Common. Njegov drugi album "Resurrection" pokazuje kako dubok rap može biti kada je MC izvrstan liricar.
Iz Philadelphije dolazi grupa The Roots, pravi hip-hop band, u kojem svaki clan svira instrument (dakle, "ziva" glazba) + MC. Njihov drugi album "Do You Want More?!!!!!???!" (1995) je objektivno jedan od najboljih rap albuma ikad snimljenih i žalosno je što Rootsi tek sad uživaju onu slavu i zaradu koju su još davno zaslužili. Danas su oni najveca koncertna hip-hop atrakcija. U prvoj polovici 90-ih godina Hip-Hop kultura se proširila po cijelom SAD-u, tako da se glavnina rap scene nije više nalazila samo u New Yorku i L.A-u. U New Jerseyu su pocele nicati odlicne grupe koje su gajile onaj izvorni b-boy zvuk. Naughty By Nature su se vratili 1993. s odlicnim drugim albumom "19 Naughty III", koji pamtimo po hitu "Hip-Hop Hooray". Iste godine u istom gradu pojavili su se Lords Of The Underground, a tu su bili i filozofski (ali ponekad i previše rasisticki) raspoloženi Poor Righteous Teachers. 1994. na scenu dolazi Nine, legendarni "bog" undergrounda. I Fugees. Da, malo ljudi zna da je ta grupa postojala i puno prije one famozne obrade "Killing Me Softly".
1994. je bila sudbonosna godina i za hip-hop scenu u Atlanti, glavnom gradu Georgije na Jugu SAD-a. Tamo grupa Outkast snima svoj prvi album nazvan "Southernplayalisticadillacmuzik", koji je definirao zvuk i cari južnjackog rapa: lagana glazba uz plesne beatove, savršena za ljetnu vožnju po gradu. Svi znate kako su Outkast postali svjetski popularni prošlih godina, zahvaljujuci hitovima "Ms. Jackson", "So Fresh, So Clean" i "Whole World", nakon 4 snimljena albuma.
U Chicagu je glavnu rijec vodio Common Sense, prvi predstavnik danas vrlo popularnog "revolutionary" stila, koji je kasnije morao zbog pravnih problema skratiti ime, tako da se danas zove samo Common. Njegov drugi album "Resurrection" pokazuje kako dubok rap može biti kada je MC izvrstan liricar.
Iz Philadelphije dolazi grupa The Roots, pravi hip-hop band, u kojem svaki clan svira instrument (dakle, "ziva" glazba) + MC. Njihov drugi album "Do You Want More?!!!!!???!" (1995) je objektivno jedan od najboljih rap albuma ikad snimljenih i žalosno je što Rootsi tek sad uživaju onu slavu i zaradu koju su još davno zaslužili. Danas su oni najveca koncertna hip-hop atrakcija.
Glavne su se stvari ipak dogadale u New Yorku. Kad se govori o povijesti rapa, ne može se zaobici Wu-Tang Clan, pravu malu vojsku koja broji cak 9 jakih MC-ja: Method Man, Ol' Dirty Bastard, RZA, Raekwon, Ghostface Killah, GZA, U-God, Masta Killah i Inspectah Deck. Uglavnom, svaki od njih snima i solo albume. Njihov prvi zajednicki album "Enter the Wu-Tang (36 Chembers)" znacio je pocetak tzv. "wu-groznice" koja je dugo vladala medu hip-hop publikom, a još uvijek se osjeti, iako su se wu-tangovci pomalo "razvodnili" u zadnjih 5 godina. Nas, mladi i vrlo talentirani MC iz kvarta zvanog Queens Bridge, snima 1994. prvi album "Illmatic", koji ubrzo ulazi medu klasike hip-hopa. S tog albuma izdvojio bih pjesmu "NY State of Mind", koja produkcijski (DJ Premier) i liricki savršeno stvara u glavama slušatelja slike newyorskih ulica i kvartova, cak i ako nikad niste bili tamo. Nas je postao planetarno popularan medu širom publikom tek nakon drugog albuma "It Was Written" (1996), prvenstveno zbog pjesme "If I Ruled the World", na kojoj mu gostuje Lauryn Hill, tada još clanica grupe Fugees. Iz Nasovog kvarta dolazi Mobb Deep, još jedna grupa vrijedna spomena, koja je do danas snimila 5 odlicnih albuma. Tada vec dokazani majstori Guru i Premier (zna se - Gang Starr) 1994. godine snimaju 4. album "Hard to Earn", još jedno žestoko izdanje za prave hip-hop glave, a 4 godine poslije se vracaju dublji nego ikad s još jednim klasikom "Moment of Truth", s kojeg su skinuti singlovi "You Know My Steez", "Royalty" i "The Militia". Guru je, usporedno s radom u grupi Gang Starr, radio i na svom projektu Jazzmatazz, na kojemu je, u suradnji s raznim glazbenicima iz svijeta jazza, R&B-ja, soula i rapa, spajao razlicite glazbene stilove. Ne može se govoriti o New Yorku sredinom 90-ih, a da se ne spomene The Notorious B.I.G., još poznat kao Biggie, koji je potpisao za Puff Daddyjevu(P.Diddy) etiketu Bad Boy i snimio prvi album "Ready to Die", nakon kojega ga je newyorška publika zavoljela, a MTV je rado vrtio videospotove za singlove "Juicy", "Big Poppa" i "One More Chance". Biggie se kasnije zakacio sa svojim bivšim kompicem 2 Pacom iz LA-a (ili obrnuto: 2 Pac se zakacio s njim). Uglavnom, rezultat je tužan: 2 Pac ubijen 1996. (pocinitelj nepoznat), a i Biggija je bogami ista sudbina zadesila par mjeseci kasnije (pocinitelj opet nepoznat). Bilo je to u travnju 1997. godine, nepoznate osobe izrešetale su automobil u kojemu se vozio i tako je otišao još jedan veliki rapper, The Notorious B.I.G. (pravim imenom Christopher Wallace). Ubrzo nakon Biggiejeve smrti, Bad Boy izdaje njegov dvostruki album (drugi po redu), pod nazivom "Life after Death". Album je bio veliki hit s obe strane bare (pamtimo ga po hitovima "Hypnotize" i "Mo' Money, Mo' Problemz", ali ima gore još puno boljih stvari). Prava je šteta što Biggie nije doživio da uživa u plodovima svog rada, a na njegovoj tragediji cini se da je najviše profitirao Puff Daddy, koji je cak snimio onu ljigavu stvar "I'll Be Missing You" i posvetio ju Biggieju, a u pjesmi gostuje Biggiejeva supruga Faith Evans, za koju se Tupac hvalio da ju je svojevremeno ševio. I tako, dok je cijela scena pala u emotivnu krizu zbog velikih tragedija, neki su ljudi od svega toga uspjeli napraviti cirkus.
U svakom slucaju, da su stvari bile drugacije (i da je drukciji mentalitet u igri), Biggie i Pac bi danas bili vjerojatno i popularniji od jednog Eminema ili 50 Centa. Obojica su bili talentirani i puno su obecavali. Da su oni živi, danas bi hip-hop možda bio bogatiji, možda cak i drugaciji. Šteta, nikad necemo znati.
Ovo inace nije moj tekst nego Tite666 ali posto se njegov blog raspo, ja sam uzeo njegov tekst i malko ga uredio jel se iz njega moze puno naucit.Sorry buraz al tako ti je to.
By:Bama Dux
