utorak, 13.01.2009.

You're beautiful

Vračala sam se kući, ona dobro poznata lica smijala su se, ali meni nije bilo do smjeha. Gorčina i tjeskoba potiskala su me. Čula sam i one razgovore koje i nisam trebala čuti uz ispriku, možeš li se odmaknuti, Ana?
Naravno, uvijek sam mogla. Činilo mi se kao da nisa pripadala ovdje, jedino su me M. i S. držale kao osobu s kojom mogu dijeliti sve ono što ih muči, sve tajne... Ali one nisu bile ovdje.
Netko me pogurnuo i napravio izraz lica kao da očekuje nešto od mene. Da, znam što je očekivano od mene, da bubnem neku glupost, tako da se svi počnemo kreveljiti nakon nekog vremena šutnje. Nisam činila ništa, nisam se nikako mogla ubaciti u razgovor, no nisam niti imala želje za tim. Za mene su to bile sve strane teme, nije me zanimalo kako se nosi neka tamo torbica, ili to je nova "ljubav" njihovih života. Smatrala sam da me ne poznaju, da znaju samo onu šašavu i nespretnu mene, ali bila sam više od toga. Znala sam to i pokazati, ali oni to nisu znali cjeniti. I žao mi je zbog toga.


Ne znam da li je iti jedna od njih ikada rekla kako sam dobra prijateljica ili osoba, makar pokazao? Jesu, rijetki, oni koji me vole i sada, nema ih mnogo, ali postoje. Oni koji će mi reči da sam im uljepšala dan, da me nikad neće zaboraviti. Te ljude volim... a vole i oni mene. Zato im hvala, a hvala i svima vama jer... dragi ste mi, jako, jako dragi, željela bih vas jednog dana upoznati, stvarno bih željela. I neću vas zaboraviti, nikada.

petak, 26.12.2008.

...

. Mrak, tišina, svjetlost, razigrana muzika. Moj život u posljednje vrijeme. Želim, želim, želim ga vidjeti, želim vrisnuti, želim imati najbolje vrijeme svoga života. Želim skočiti, napraviti zvijezdu zbog koje mi je skoro dala 1 iz tjelesnog. Oh, kako samo želim…
I pjevati ću, I skakati ću, I vrištati ću, I živjet ću, ali nikad neću zaboraviti one moje vesele dane, ove moje dane. Što im zapravo fali? Fali im,,,
Sada tek shvačam. Ništa im ne fali, to i jest moj život. Moj život nema svjetlu točku, moj život je svijetla točka, svaki njegov trenutak, svaki osmjeh, svaki pokret, svaki pogled, svaka suza.
Život je najdivniji dar što sam ga ikada dobila i ne tražim više, možda čokoladu s keksom, ali i nju sada imam. I ne želim više ništa, i neću više ništa od njega primiti, nije mi potrebno. Svoj život postavljam na mjesto, na pravo mjesto. Nikada nisam vidjela, niti u poznala osobu koja više uživa u njemu od mene, iako zapravo niti sebe nisam upoznala. Moje vrijeme ne dolazi, moje vrijeme nije niti prošlo, moje vrijeme traje sve dok živim, dok uživam, dok se smijem, dok vjerujem u nešto, a ja vjerujem.
Zato vam sretan Božić. Sretan vam Božić jer vjerujem. Vjerujem i vjerovat ću, živjela sam i živjet ću.



Ovo bi trebao biti poprilično dug post sa svime onime lijepome u prošlom sadašnjem i budućem vremenu, ali da skratim muke svakome neću još dugo.
Samo sam sretna što imam, što imam toliko toga, što mi je Bog dao, što mi je dao život. I neću tražiti više ništa jer dok imam sreću… Imam sve. I možete mi reći što želite, i lagati mi, i čuditi mi se, ali ja se neću promijeniti jer mi netko to kaže, promijeniti ću se ako ja to budem htjela. No čemu se mijenjati kada imam sreću, kada imam sve…

subota, 13.12.2008.

Jedna od mnogih...

Često me muči jedno pitanje. Tko sam ja zapravo?
Jesam li još jedna koja će tek proči ovim svijetom?
Pokušavam ovjekovječiti svoj život, lutam. Tražim pravu sebe.
No nisam li zapravo to ja? Osoba koja nije po ničemu posebna, ali ipak sretna zbog toga jer zna da nikada neće se izdvajati od drugih.
Istina, ne volim se isticati u mnoštvu, volim biti dio mnoštva.
Zapravo, što ne bi svi ljudi trebali biti isti, jednaki, sretni jer su posebni što žive, Što imaju priliku vidjeti svijet svojim očima?

Od sada se više ne zamaram time, uvijek ću si postavljati pitanja i davati odgovore koliko god ne realni oni bili.



***
Razočaravam se u ljude, one koji su mene, i koje sam ja smatrala prijateljima. Fale mi naši dani kada smo svi zajedno trčkarali iz škole.
Odbijaju suočiti se s istinom i životom, promijenili su se. Nekoč bi mi govorili, bravo, uspjela si. A danas, samo zakolutaju očima i kažu, šta se pravi važna. Ljudi se toliko mijenjaju, dani tako brzo prolaze, ali ja ostajem ista. Ne želim se smjenjati, ne želim odrasti.
Ali ipak, jednom ću i ja to morati, odrasti. Ne zvuči tako loše. Jedva čekam nastavak svoga života.

Do tada svima vam šaljem velike pozdrave. =)

Sretan rođendan najhrabrije moje, znam da češ se jednoga dana oporaviti. Sretan rođendan malena...

četvrtak, 11.12.2008.

prvi post, back to black

Dakle, ovdje sam. Odlučila sam otvoriti blog, opet.
Bilo je lijepo moči komentirati blogove, sada to opet mogu.

Pa tko sam ja?
Prije nešto više od 10 godina, točnije 12, rođena sam u Zagrebu, gdje i danas živim, u onim rubnim djelovima grada.
Volim biti nasmijana, moji me ukučani zovu hodajučim džuboksom jer uvijek moram pjevati. Već 4 godine pohađam glazbenu školu na što i nisam baš tako ponosna, ali drago mi je da ljudi pozitivno reagiraju na to što sviram =).
Ostalo se može nači u boxsevima, ali i oni se još uvijek uređuju.


Hvata me groznica, ali ona lijepa, blagdanska. Čekam snijeg, Božić, Novu godinu, grudanje, sanjkanje... i da završi škola. Jedna pjesma mi se stalno vrti po glavi, znate onu, Ja sanjam jedan bijel Božić..-, obožavam ovakve dane, šteta što ne traju dulje. No što je tu je.



Idem sad, moja misija je završena, barem za danas.

Nemojte mi zamjeriti na pravopisnim pogreškama, u zadnje vrijeme sam opsjednuta sa slovom Č (kao čokolada) =)

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.