SEZONA 2014./2015. - Skijaški dan 32 - Bergeralm, Austrija (16.03.2015.)

Kada sam se ujutro probudio, palac je bio puno bolje. Mogao sam normalno raditi s njime. Ali zato sam jače nego sinoć osjećao lijevo rame. To je isto ono rame koje sam sjebao prije dvije-tri godine na Krvavcu, s razlikom što se tada nitko nije zabio u mene, već sam se poskliznuo na ledenoj plohi i svom snagom udario ramenom o tlo. I daleko jače je tada bolilo. Toliko da tjedan-dva nisam mogao normalno pomicati cijelu ruku. Jutros nije to bio slučaj. Mogao sam pomicati ruku, ali rame sam osjećao pri svakom pokretu.

Spakirao se i napustio Remedihof. Kao što znate, namjeravao sam danas na Hochzeiger, ali sve one serpentine koje sam uočio na karti nekako su me odgovarale. Nije mi se dalo voziti po njima, bez obzira što je samo 19 kilometara od hostela do skijališta. Gledao sam sinoć neku drugu i lakšu opciju. I onda sam, istražujući skijališta uključena u Tirol Snowcard, uočio malenu točkicu na karti na mojoj ruti prema doma. Kod Brennera. Istražio malo bolje i saznao da u mjestu Steinach am Brenner, tik prije prijevoja i granice s Italijom, postoji malo skijalište Bergeralm. Deklariranih 28 kilometara staza (10km plavih, 10km crvenih i 8km crnih). I tako sam ujutro krenuo autoputom natrag prema Innsbrucku, isključio se tamo s autoputa i običnom cestom prema Brenneru. Može se ići i Brenner Autobahnom, ali taj se plaća dodatno. Trenutno 9,00 eura. Uvijek sam išao po autocesti do Brennera. Ovo je bio prvi put da sam išao običnom cestom i mogu reći da uopće nije loša. Ima zavoja, ali ne serpentina i onako laganini cesta se uspinje u planine. Dovoljna široka, a i asfalt nije loš. Trenutno čak obnavljaju određene dijelove. Put je navodno duži za nekih tek 30 minuta, a uštedi se eura.
Čim sam vidio skijalište, odmah sam ga se sjetio. Svaki put kada bih po autocesti prolazio kroz Brenner, vidio bih to skijalište i pitao se što je to. Eto, danas sam skijao na njemu. Skijalište s vjerovatno najneobičnijim pogledom - na autocestu, pogotovo prilikom spusta u dolinu.
Vrijeme me opet poslužilo. I posljednji dan ove austrijske turneje sunce. Ne doduše sa skroz plavim nebom, ali sunce. Doista sam imao sreće da sam imao ukupno 11 od 14 sunčanih dana na ovom putovanju.
Skijalište je malo. To se odmah vidio čim se baci pogled na mapu skijališta, ali i čim staneš na skije. Žica tek nekoliko: 1 gondola, 2 sedežnice i 2 vučnice (s tim da jedna vučnica skroz na vrhu nije radila, a servisira cca 2-3 kilometra plavih staza pa je taj dio bio nepristupačan; a druga vučnica je kratko sidro na stazi za učenje). Od dvije sedežnice, jedna je kratka i spora i može se preskočiti jer druga sedežnica (dvosedežnica) je puno duža i ide do vrha skijališta te se s njom mogu pokriti sve staze na ovom skijalištu, uključujući i one koje servisira prva sedežnica. Ispada da u Bergeralmu možeš koristiti samo dvije žice - gondolu i dvosedežnicu. No i ta dvosedežnica je užasno spora. Jedna od najsporijih žica na kojima sam ikad bio. A kako ide skroz na vrh, gdje je i danas bilo prohladno zbog vjetra, mogu samo zamisliti kako je hladno na njoj usred zime. Naravno, nema ona ni grijanje sjedala niti kupole.
Ni gondola nije brza. Jedna od najsporijih ikada. Tako da bi se s dna skijališta na 1048 metara nadmorske visine došlo gondolom i potom dvosedežnicom do vrha na 2100 metara visine potrebno je čak 23 minute!!! Od toga je 7 minuta u gondoli, a ostatak smrzavajući se na dvosedežnici. I to je jedini nedostatak ovog skijališta. Nažalost, ozbiljni nedostatak jer spore su žice nešto što me odmah odvraća od nekog skijališta.
Što se tiče staza, mora se odmah reći da ovdje u Bergeralmu foliraju možda i više nego drugdje. 28 kilometara staza bi trebalo značiti da je skijalište veličine npr. Krvavca. Nema šanse. Ni teoretske. Rekao bih prije da govorimo o nekakvih 18 do 20 kilometara. Također, boje staza. Crne? Koje crne? Ima ih označeno nekoliko na karti. Pronašao na netu podatak da imaju jednu od najstrmijih staza u Austriji. I pitam se da li da probam koju crnu ili ne, s obzirom da su noge umorne 14. dan. I kažem sebi ma ajde. I krenem se ja spuštati niz prvu. Napravim stotinjak metara i ništa mi nije jasno. Staza uopće nije crna. Čisto pristojno crvena. Zapravo više i plava s povremenim crvenim strminama. Ali crna? Nema šanse. Mislio sam da me gogle nešto zajebavaju i da mi boja stakla utječe na promjenu boja na putokazima. Vjerovatno sam negdje krivo skrenuo i to je plava staza, pomislio sam. Skinem ja gogle, a kad ono zaista crna. Dobro. Odlučim se ja u sljedećoj rundi za sljedeću "crnu", a kad ono isti slučaj. Prava crvena. A ona jedna od najstrmijih staza u Austriji? Oznaka je na njoj bila 46% i ništa ozbiljno čim su noge izdržale bez problema. Eh, treba ih poslati u Kitzbühel na onu od 70% nagiba!
Dakle, ovo skijalište NEMA crvenih staza. Plavih ima pristojan broj. Ali većina su crvene boje i ovo skijalište može biti zanimljivo onima koji su apsolutni početnici pa do onih koji skijaju iznadprosječno. Eksperti koji teže za većim strminama, bolje da gledaju drugdje.
No, pustimo na stranu ekstraspore žice ili činjenicu da onaj koji je označavao staze očito je malo puno popio - staze su feno-fucking-menalno pripremljene. Tvrde, ali ne beton, i sa slojem mekanog snijega ugodnog za brzo i dugo karvanje. Čak i unatoč višim temperaturama pri dnu skijališta, snijeg ni u jednom trenutku nije bio juha. Rekao bih da su možda ovo i najbolje pripremljene staze na kojima sam skijao ove sezone. I uz sve to, šačica ljudi. Na otvaranju njih možda petnaestak. A od sredine dana ni toliko. A kako su staze široke i pregledne u svakom trenutku, možeš pustiti skiju i dati si oduška. Ja sam danas tako postavio osobni ovosezonski brzinski rekord.
Staze nisu ni kratke. Primjerice da se napravi samo spust od vrha planine natrag do ulaza na dvosedežnicu, odradi se nekih 2.2-2.3 kilometara, a uz spust dalje skroz u dolinu do donje postaje gondole dug je ukupno 5 kilometara.
U konačnici, nije loše. Samo da ubrzaju jebene žice...

Gotova ova austrijska tura. Nadam se još kojem Sljemenu i Krvavcu, a možda budem vidio i Austrije još par dana u travnju...