SEZONA 2014./2015. - Skijaški dan 28 - Brixental, Austrija (12.03.2015.)

Platio račun u Teglbauernhofu (11,40eur na noć) i krenuo posljednji put preko Pass Thurna i kroz Kitzbühel prema Brixentalu. Dvije vremenske prognoze su za danas prognozirale lijepo sunčano vrijeme. No, u Uttendorfu oblačno. Kroz Kitzbühel oblačno. Po dolasku u Brixen im Thale oblačno. Hmmm, opet su zajebali. Danas u vrijeme kompjutera to se događa sve češće. Zašto? Jer su prognostičari informatički nepismeni!
Parkirao sam uz gondolu u Brixenu. Namjeravao sam najprije na onu planinu na suprotnoj strani od glavnog skijališta. Iznad Westendorfa. Ali kada sam malo bolje proučio skimapu, shvatio sam da staza u dolinu završava daleko od donje postaje gondole i da bi trebalo do gondole ili puno hodati ili odgurivati se. A i staze se čine kratkima. Odustao sam od toga i krenuo opet na istu stranu kao prošli put. S ciljem da dođem danas skroz do kraja u Going. Ljudi očekivano malo. Em je loše vrijeme, em je sredina tjedna. Staze lijepe tvrde, a na tvrdu podlogu napadalo centimetar dva powdera. Odlično. Jedino što je vrijeme zajebavalo cijelo vrijeme. Uglavnom cijelo vrijeme oblačno, a sunce povremeno kao da je pokušavalo probiti se. Bezuspješno. Nije bilo magle. Vidljivost je uglavnom bila dobra, ali povremeno se javljalo difuzno svijetlo. Ponekad je preglednost bila tako dobra da bih pustio skiju, a onda kada bih dosegnuo brzinu odjednom bi nastalo difuzno svijetlo i konture terena bilo je nemoguće vidjeti. Pa se ti onda spašavaj.
Došao sam danas do kraja do Goinga. Napravio ondje nekoliko rundi. Ništa posebno. To je najniži dio ovog ogromnog skijaškog područja i očekivano snijeg je mekši, u bazi proljetni, a tih par staza iznad Goinga ni nije baš dugo, s izuzetkom one koje ide u dolinu i koja ima par kilometara, ali koju valjda deset puta presijeca cesta preko koje su nabacali nešto snijega tako da asfalt lijepo viri. Sigurnije je skinuti skije i hodajući preko ceste.
Skijao danas od 09:00 do 14:30 i onda put Innsbrucka. Osamdeset kilometara ili sat vremena. Par puta sam prolazio kroz Innsbruck, ali nikada se nisam zaustavio. Danas sam odlučio to promijeniti i prošetati se centrom. Parkinga kao u priči po gradu, ali svugdje se može maksimalno parkirati sat i pol. Cijena 2,10 eura. Neku garažu nikako nisam uspijevao pogoditi.
Innsbruck je bio domaćin Zimskih olimpijskih igara 1964. i 1976. godine. Stisnut je između visokih planina. Pogled iz glavne pješačke ulice prema gore i vide se svugdje strme planine pod snijegom. Dolje sve šareno, prekrasne fasade, čisto, spickano. Grad ima nekih 120,000 stanovnika, ali nema se takav dojam. Osjećaj je kao da šećeš po nekom malom gradiću gdje svi poznaju svakoga. Uokolo šeću ljudi odjeveni u marke, a uz njih ljudi u skijaškim odijelima, s pancama na nogama i skijama u ruci. Na tim planinama iznad Innsbrucka postoji nekoliko skijališta, a gotovo u samom centru je i skijaška skakaonica. Mogao sam zamisliti kako je bilo ovdje za vrijeme Olimpijade.
Smještaj sam pronašao par kilometara od centra i nedaleko autoceste u Hostelu Marmota za 13,00 eura u četverokrevetnoj spavaonici. Innsbruck ima jebeno skup smještaj i morao sam se zadovoljiti ovime za jednu noć. Sutra idemo dalje...