SEZONA 2014./2015. - Skijaški dan 4 - Dizin, Iran (12.01.2015.)

Kada sam u trećem mjesecu prošle godine na akciji kupovao kartu za Iran, ni na kraj pameti mi nije bilo skijanje. Plan je bio malo bauljati po Iranu, upoznati iransku kulturu kroz arhitekturu, povijest, ljude, hranu... Volio bih reći i kroz jezik, ali farsi jednostavno ne znam ni beknuti. Onda sam par mjeseci kasnije počeo čitati vodiče te istraživati Iran preko interneta i saznao da Iran nije sve pustinja, kako sam dotad vjerovao, već i da postoje planine. I to itekakve planine. Visina njihovih vrhova broji se u tisućama i tisućama metara. I tako sam odjednom napravio plan da par dana obavezno moram odvojiti na skijanje u Iranu.
Sljedeći problem bio je dobiti prije puta konkretne informacije o stanju na skijalištima. Večer prije nego li sam napustio svoj zagrebački stan i krenuo najprije kombijem za aerodrom u Beogradu, a potom avionom preko Istanbula za Teheran, nisam znao da li da uopće uzimam skijašku opremu ili ne. Jer informacije su na internetu bile oskudne i oprečne. Jedni su govorili da Iran ove godine "pati" od jako suhe zime i da snijega ima tek u tragovima i nedovoljno za skijanje te da su stoga skijališta zatvorena. Drugi su me obrabrivali i govorili da imaju prijatelja čiji prijatelj ima prijatelja koji je nedavno bio na skijanju po iranskim planinama i da svakako računam na skijanje. Dakako, skijališta po Iranu ili uopće nemaju web stranicu ili imaju neku posve neupotrebljivu, isključivo na farsiju, gdje daju samo općenite informacije o skijalištu. Na web kamere se također može zaboraviti.
Kada sam napokon odlučio uzeti opremu i riskirati možda na kraju trotjedno vucaranje po Iranu i Afganistanu, a da snijega ne vidim, bilo je pitanje da li uzeti svoje skije? Pance sam bez puno razmišljanja odlučio uzeti i utrpati ih u ruksak. Nove Salomonke treba ipak isprobati. Ali skije? Nije mala stvari tegliti metar i šezdeset i osam centimetara duge skije po Iranu i Afganistanu. Kada mi je na jednom stranom forumu Novozelanđanin, koji je skijao po Iranu, preporučio da svakako uzmem svoje skije, jer one koje se tamo rentaju su navodno iz 1970-ih, Elanice su se našle upakirane i ubrzo na avionu za Teheran.
Po slijetanju u Teheran odmah sam uhvatio domaći let za Tabriz na sjeverozapadu zemlje, nedaleko iranske granice s Turskom, Armenijom i Azerbajdžanom. Sljedeći dan namjeravao sam skijati na sat vremena udaljenoj planini Sahand. I zaista sam krenuo u taxiju rano ujutro prema planini. U Tabrizu je bilo sunčano, ali hladnjuckavo. Stupanj ili dva iznad nule. Tabriz je ipak 1350 metara iznad mora. Kako smo se penjali u taxiju na Sahand, vrijeme se naglo mijenjalo. Postajalo je ledeno hladno, snijega sve više i više, a vrlo jak vjetar ga je nanosio na cestu. Vidljivost je bila nikakva. S izlizanim ljetnim gumama u staroj Saipi, autu iranske proizvodnje, uspijeli smo doći skoro do tri tisuće metara nadmorske visine. Dalje se nije moglo. Pješice sam ja otišao uzbrdo petnaest minuta do skijališta. Naravno da je bilo zatvoreno. Nije preostalo drugo nego vratiti se u Tabriz i navečer krenuti noćnim busem natrag za Teheran.
Dva dana kasnije odlučio sam se okušati u skijanju u blizini Teherana. U Hotelu Firouzeh u Teheranu ljubazni gospodin Mousavi nazivao je skijalište po skijalište oko Teherana ne bi li mi saznao kakva je situacija. Od dva Teheranu najbliža skijališta, jedno (Tochal) je otvoreno, drugo (Darbandsar) također, ali uz dosta umjetnog snijega i leda. Malo dalje od njih je puno veći i zahtjevniji Shemshak, ali nažalost zatvoren zbog manjka snijega. Najdalji je Dizin, najveće skijalište u Iranu. Otvoreno je uz napomenu da snijeg nije savršen, ali da je svejedno jako dobro skijanje.
I tako sam odlučio otvoriti skijanje u Iranu u Dizinu. Rano ujutro, dok je vani još uvijek bio mrak, a teheranske ulice neobično puste i bez ispušnih plinova starih automobila, ruksak na leđa, skije pod ruke i na prvi metro prema zapadnom autobusnom kolodvoru gdje sam uhvatio bus za Chalus na Kaspijskom moru. Većina buseva u Iranu su VIP, što znači da u busu uobičajene dužine ima ukupno 25 sjedala, u formaciji 2+1, a sjedala su zapravo više nalik na udobne fotelje koje se mogu poprilično nagnuti. Uspio sam odspavati veći dio puta dok se bus penjao u planine Alborza. Alborz je planinski masiv koji dijeli Teheran, u njegovom južnom podnožju, od Kapijskog mora na sjeveru. Nisam naravno išao skroz do Chalusa, već sam se dva i pol sata nakon Teherana iskrcao usred ničega, u planinama, na raskršću s putokazom za Dizin Ski Slope. Postoji iz Teheana kraći put do Dizina. Ravno na sjever kroz vrlo visoke planine. Ukupno 72 kilometara. Ali taj je skoro cijelu zimu zatvoren zbog opasnosti od lavina. Ovaj drugi kojim sam ja išao, ide zaobilazno i puno je duži - 124 kilometara.
Od raskršća još je 12 kilometara do ski centra. Iako mi je rečeno da će biti lako uhvatiti taxi, taxija ni na vidiku. Par je automobila prošlo, neki natovareni skijama i snowboardovima, ali nitko nije stao. Tek nakon dobrih pola sata čekanja zaustavio se mladi Iranac u Toyota džipu i ponudio mi da me poveze do skijališta. Ime mu je bilo Raymond i zapravo mu je otac Iranac, majka Filipinka, ima 31 godinu i član je iranskog nacionalnog freestyle snowboard tima. Također je vlasnik kafića u jednom od hotela na skijalištu. Ne samo da me povezao autom do skijališta, nego sam cijeli dan skijao s njim, njegovom curom i par njihovih prijatelja. I uz to nudili su me cijelo vrijeme raznim snackovima, ali i whiskeyem, radi sigurnosti upakiranom u tetrapak od soka od šipka. Na zapadu je jedno totalno krivo viđenje Iranaca, uglavnom zahvaljujući američkoj propagandi. Za mog putovanja po Iranu nailazio sam isključivo na tople, srdačne i gostoprimljive ljude, toliko željne da promijene onu negativnu sliku koji veći dio planete ima o njima. Iran je moja jubilarna stota zemlja koju sam posjetio u životu i mogu samo reći da su ovdašnji ljudi daleko najbolji ljudi koje sam igdje upoznao.
Skijalište Dizin otvoreno je 1969. godine i prvo je skijalište u Iranu koje je Međunarodna skijaška federacija proglasila sposobnim za organiziranje međunarodnih natjecanja. Bio je to jedan od načina europeizacije tj. modernizacije Irana od strane tadašnjeg šaha Mohamada Reze Pahlavija. Nakon iranske revolucije 1979. godine skijanje se dugo vremena smatralo neprihvatljivim sportom i tek nedavno je zapravo ponovno postalo 'in'. Godine 1969. su izgrađene žice koje i dan danas rade. Od tada se nije izgradila niti jedna nova. Tri gondole (Pome) su stare, male i spore, a napravljene su u obliku školjke koja se treba vertikalno zatvoriti nakon kretanja. Naravno, toliko su stare da to baš i posve ne funkcionira pa se voziš u poluotvorenoj gondoli. Ne daj Bože da se nagneš prema vani. Osim gondola još su dvije stare dvosedežnice s drvenim klupama te navodno sedam vučnica, iako sam ih ja izbrojio manje. Kao i u SADu, ovdje u Iranu ne broje ukupnu kilometražu staza, već ukupnu skijašku površinu, budući da se jako puno skijao off piste. Snijeg je u planinama Alborza jako suh i podsjeća na onaj u Coloradu. Leda nema nigdje. Jedino tu i tamo koji kamenčić zbog nedostatka snijega. Međutim, svaki dio s manje snijega je pažljivo označen štapovima. Staze su savršeno speglane. Hupsera niti jednog ni na kraju dana. Ipak je ovo suhi snijeg. I da, ono najvažnije - sve je prirodni snijeg! Topovi ne postoje u Dizinu. Moram priznati da sam se veoma iznenadio kvalitetom staza i skijališta u cijelini. Očekivao sam neko raspašoj, improvizirano skijalište. Nešto nalik Gulmargu u indijskim Himalajama, gdje sam jednom skijao. A zapravo sam završio na skijalištu koje nije nimalo loše i ima jako puno potencijala da postane nešto izvrsno.
Ukupna skijaška površina Dizina je 470 hektara, a onako od oka, rekao bih da je veličine slovenskog Krvavca, možda i mrvicu veće. Uzeo sam s ekipom najprije najvišu gondolu. Zapravo je riječ o gondoli s međustanicom. Skitrack je pokazao početak na 2696 metara. Na pola planine treba se izaći iz jedne i prebaciti u drugu gondolu par koraka dalje. I ona te vozi na sam vrh planine. Skitrack je pokazao da je vrh skijališta na 3649 metara nadmorske visine, što čini Dizin jednim od najviših skijališta na svijetu, a u mom slučaju drugo najviše na kojem sam skijao, nakon već spomenutog himalajskog Gulmarga gdje je vrh na gotovo 4000 metara. S vrha se pruža prekrasan pogled na okolne vrhove, a tu je i otvoreni pogled na vulkan Damavand, s 5610 metara visine najviši vrh Irana.
Direktni spust s vrha do samog dna skijališta je i najduži u Dizinu. Dužina te staze je čak cca 4.5 kilometara. Ostale staze su kraće, uglavnom kilometar ili dva. Službeno je 23 staza, ali ja bih prije rekao da ih je skoro pa upola manje. Skoro su sve staze crvenog karaktera. Poneka je plava, ali takvih je zaista malo. Crnjake nisam vidio.
Ono što je također iznenađujuće u Dizinu je skijaško umijeće Iranaca. Očekivao sam skijanje u trapericama, žene s maramama na glavama, i puno pluga, lelujanja i padanja. Stvarna slika je posve suprotna. Skija se u najnovijim odijelima i to marke, poput Spidera i Quicksilvera. Skija se i snowboarda na novim skijama. Ženama, iako je ovo Islamska Republika Iran, kosa se vijori na sve strane i niti jednu nisam vidio s maramom. Ono što je odmah očito jest da je riječ o iranskoj višoj klasi koja ima novca.
"Novac u Iranu kupuje sve. Onaj tko ima novac može raditi što god hoće u ovoj zemlji.", rekli su mi par puta dok smo se vozili gondolom. Većina skijaša, dobrih 95%, je ovdje mladih, do cca 35 godina, i svi oni barem malo natucaju engleski, a neki ga govore čak i jako dobro.
Njihovo skijanje je generalno gledajući odlično. Nema jurnjave, nema kamikaza, padovi se mogu izbrojiti na prste jedne ruke, a oni koji loše skijaju svjesni su svoje tehnike i ostaju na nižim, lakšim stazama. Iako nigdje nisam naišao na tabelu s deset FIS pravila skijanja, Irancima ona očito nije potrebna.
Dnevna skijaška karta stoji 750,000 riala ili 22 dolara ili cca 140 kuna. Karta je zapravo plastični žeton koji ima u sebi magnetni čip koji se pri svakom ulasku na žicu približi malenom aparatu uz željezna rešetkasta vrata.
Skijao sam u Dizinu bez prestanka sve dok u tri nije sunce počelo zalaziti, a sve se veći dio skijališta počeo nalaziti u sjeni. Temperatura je naglo počela padati. Za dana je bilo par stupnja ispod nule, ali zbog činjenice da je bilo skroz sunčano, a zrak je inače u Iranu nenormalno suh (da su ti usta non-stop suha i željna vode), osjet hladnoće je bio puno manji. Da ne znam, rekao bih dobrih par stupnjeva iznad nule. Jedino se po savršenom snijegu pod nogama moglo zaključiti da je puno hladnije nego što se misli.
Čak nisam ni stao za jelo, iako je nekih pet restorana raspoređeno po skijalištu, a nekoliko ih je i u samom selu. Istraživanje gastronomske ponude Dizina ostavljam za sljedeći put kada se vratim u Dizin za nekoliko dana. Naime, s obzirom na snijeg koji se očekuje, preporučili su mi da se vratim sljedeći tjedan.
Kako je Raymond morao svojim džipom u Teheran u opskrbu za kafić, ponudio mi je da me poveze. Naravno da nisam odbio.