SEZONA 2013./2014. - Skijaški dan 23. - Vail, Colorado, SAD (23.02.2014.)

Poželjeti bolje vrijeme nisam mogao za posljednja dva dana američke turneje. Temperatura je napokon u granicama normale, tek koji stupanj ispod nule, vjetar je gotovo pa utihnuo, a sunce je uspješno razgrnulo oblake. Rano ujutro je još bilo nešto oblaka, a prijevoj Vail je bio djelomično pod snijegom. Noćas je snijeg ponovno padao. No, prema sredini jutra sunce je bilo jače od oblaka i veći dio dana iznad mene je bilo plavo nebo i jako sunce. Kažu da će sutra cijeli dan biti sunčano.
Otišao sam ponovno u Vail. Ipak je to najveće skijalište, a danas sam htio nadoknaditi jučerašnji dan lošeg skijanja, ali i dva dana prije toga kada je hladnoća bila okovala Colorado. Ranije sam se probudio tako da sam na prvoj žici bio točno na otvaranju. Volim uvijek u Vailu ujutro krenuti s četverosedežnicom Cascade Village koja je posljednja na skijalištu u smjeru zapada i malo je izdvojena pa ju jako malo ljudi koristi, čak i vikendom. Dok se od 08:30, kada se skijalište otvara, stvaraju vikendom ogromne gužve u Vailu i Lionsheadu odakle kreće nekoliko gondola i sedežnica, Cascade Village je uglavnom pust. I tako dok drugi gube vrijeme čekajući rano ujutro na ulazu u druge žice da bi se digli na planinu, ja sam dok si rekao keks već gore i imam šansu napraviti nekoliko rundi po svježe ispeglanim stazama prije nego nahrupi gomila. S Cascade Village sedežnice prebacim se odmah na sedežnice Pride Express, pa Avanti i onda Wildwood, koje sve kreću od polovice planine, a ne iz baze, pa rano ujutro nema na njima još ljudi. Do baze skijališta u Vailu i Lionsheadu ne spuštam se barem prvih sat vremena dok se gomila ne uspije rasipati po planini.
Staze u Vailu ponovno savršeno ispeglane. Malo su mekše jer je noćašnji snijeg prekrio ratrakiranu stazu od sinoć, a onda je očito da su ratrakom ujutro prošli još jednom staze da srede taj novonapadali snijeg. Naravno, staze se nisu uspjele zalediti nakon jutrošnjeg ratrakiranja, ali nema veze. Snijeg je jako suh i isti je kao lani. Lako je skijati po njemu čak i kada su se na stazama krajem dana stvorili mekani hupseri. Moje Elanice jednostavno razgrću taj suhi powder.
I danas sam najviše vremena proveo na stražnjoj strani planine te u tzv. Blue Sky Basinu, planini koja je iza glavne. Tu ima dosta razmaknutog drveća, kako usred ratrakiranih staza, tako i offpiste, pa je fenomenalno tu skijati slalom između drveća. No najbolji je offpiste na tom dijelu skijališta (i uopće u cijelom Vailu) točno ispod Tea Cup sedežnice. Čudim se da malo ljudi ide tamo i danas je bila tamo gomila netaknutog suhog powdera do visine panci. Prvih par stotina metara je bez drveća, sve čisto, i na kraju tog prvog dijela ljudi obično odmah skrenu prema dolini izbjegavajući drveće. Ali ako se nastavi ravno prema šumi, ubrzo si u dubokom powderu i među drvećem koje je malo razmaknuto i koje u donjem dijelu debla ima jako malo granja, pa je super tu skijati. I naposljetku, kad izletiš iz šume, slijedi padina s dubokim powderom i stijenama oko kojih se može skijati ili, oni luđi, mogu skakati preko stijena.
Naskijao sam se danas do boli. Skroz do zatvaranja u 16:00 sati, bez ijedne pauze. Prošao sve žice, osim par sidra i pokretnih tepiha za početnike. Mnoge i po nekoliko puta. Odskijao sam 79.7 km i time prešao granicu od 1000 odskijanih kilometara u sezoni. Točno ih je 1057.2 km, što je razdaljina od Zagreba do poljske Varšave. Lijepo je znati da noge još odlično drže nakon 23 gotovo pa uzastopna skijaška dana.
Sutra je moj posljednji skijaški dan u Americi. Namjeravam ga, kao i danas, skroz iskoristiti od otvaranja do zatvaranja. Za one koji redovito čitaju moj blog (ako ima takvih) pitanje:
Što mislite, kojim ću skijalištem zatvoriti američku turneju? Mislim da je posve jasno...