SEZONA 2013./2014. - Skijaški dan 19. - Beaver Creek, Colorado, SAD (19.02.2014.)

Eh, to je Beaver Creek koji mi je posljednjih godinu dana navlačio osmjeh na lice čim sam ga se prisjećao. Ono prekjučer i ovo danas kao da su dva potpuno različita skijališta. Dobro, opet sam na parkingu potrošio dvadesetak minuta da naoštrim skije, iako su od jučer bile još uvijek dovoljno oštre. Nisam htio riskirati jer sam očekivao ledaru. Ispalo je na kraju savršenstvo i Beaver Creek je pokazao zašto mi je najbolje skijalište na kojem sam ikada skijao.
Od ranog jutra staze tvrde, ali ne pretvrde da te strah skijati, a leda danas gotovo nigdje. Očito su čuli kritike ljudi od neki dan i sredili skijalište. Čak su ratrakom prošli i stazu 'Birds of Prey' na kojem se održava svake godine muški spust i superveleslalom, a sljedeće godine ista staza poslužit će za Svjetsko prvenstvo u alpskom skijanju. Sjećam se da je lani bila pod hupserima i da ju nisu sređivali. Bio sam se tada spustio niz nju, ali uz poteškoće zbog hupsera i leda. Danas je 'Birds of Prey' bila odlična, a kako je poprilično strma, na ovaj prekrasan crnjak malo se ljudi usudi ići. Sinoć su je prošli ratrakom, ali preko noći i rano ujutro vjetar je odnio snijeg s površine i ostala je samo stvrdnuta podloga. Bez leda hvala Bogu. Ali nazubljene Elanice su odlično rezale tu extratvrdu podlogu na 'Birds of Prey' da sam se iznenadio. Mislio sam se spustiti još jednom, ali onda su oblaci sakrili sunce i nisam htio riskirati na crnjaku pod difuznim svjetlom s obzirom da se jako brzo stvori brzina.
Ljudi cijeli dan jako malo. Na žicu se ulazilo odmah. Vrijeme prekrasno sunčano, a onda je u drugoj polovici dana počeo padati lagani snijeg koji se ubrzo pretvorio u mećavu. Baš kad su u 15:30 zatvorili žice, suhi snijeg je toliko padao da sam u roku od par minuta bio sav bijeli kako se brzo lijepio za odjeću.
Počelo me biti strah jer sam se odmah sjetio da moram prijeći preko prijevoja Vail na 3250 metara nadmorske visine. A ako je ovdje u Beaver Creeku toliko snijega, znao sam da ga je puno više gore na prijevoju i da će biti problema.
Naravno, kako sam se približavao prijevoju, snijega i poledice je bilo sve više na kolniku. S početnih 90-tak kilometara na sat spustio sam se na 35-40 km/h. Nekada je bolje ne znati previše. Sjećam se kako sam mirno prelazio prijevoje u Kaliforniji na putu iz Carson Cityja za Northstar misleći da imam pogon na četiri kotača. Sada kada znam da ga nemam, a uz to da imam pogon na stražnje kotače, osjećaj neugode je velik dok vozim po snijegom pokrivenoj cesti. Naravno da ima budala u džipovima i posebica kamiondžija koji unatoč svemu i dalje u ovakvim teškim vremenskim uvjetima pretiču i voze po 100 km/h. I svako malo se čuje o nekoj nezgodi na I-70.
Polako, ali sigurno prošao sam prijevoj Vail, ali najveće iznenađenje je uslijedilo malo kasnije. Desetak kilometara pred Dillonom mećava je bila tolika da se sve bijelilo i nije se vidio ni prst pred nosom. Mnogi su auti stali i čekali da se vrijeme smiri. Na početku velikog zavoja gdje se I-70 spušta prema Silverthorneu i Dillonu i gdje se za običnog dana vide svijetla oba grada, večeras se nije vidjelo ništa. Ne bih vidio ni da počinje zavoj da nije bilo gps-a.
Izvukao sam se s autoceste i polako uspeo na brdo do smještaja. Parkirao auto siguran da ga sutra vjerovatno neću moći izvući ako ovako nastavi padati.