SEZONA 2013./2014. - Skijaški dan 3. - Northstar, Kalifornija, SAD (31.01.2014.)

U planu su ukupno 22 dana skijanja u Americi. S izuzetkom Boreala u Kaliforniji i Park Cityja u Utah, ostalih dvadeset dana pokriveni su jednim jedinim sezonskim skipassom. Riječ je o Epic Local Pass kojeg sam u kolovozu u pretprodaji platio 529 dolara, a uključuje skijališta Northstar, Heavenly i Kirkwood u Kaliforniji, Canyons u Utah te Vail, Beaver Creek, Keystone, Breckenridge i Arapahoe Basin u Koloradu. Ima uključenih još par drugih skijališta u nekim drugim američkim saveznim državama koje ovaj put neću posjećivati. Mora se priznati da je ovaj sezonski skipass odlična vrijednost za novac budući da se na blagajni jednodnevni skipassevi na ovim skijalištima kreću oko stotinu dolara. Ako se uzme u obzir broj skijaških dana, mene će svaki dan skijanja na jednima od najboljih američkih (i vjerovatno svjetskih) skijališta doći svega 26,45 dolara ili cca 150 kuna!
Smještaj u Carson Cityju, glavom gradu Nevade, je čisto pristojan za 44 dolara s uključenim doručkom. Super 8 Motel je jedan od onih tipičnih američkih motela uz cestu, ali čist je i najjeftinije što sam pronašao u blizini Northstara, mog sedamdesetog skijališta. Skijalište je od Carson Cityja udaljeno šezdesetak kilometara tj. malo više od sat vremena vožnje. Kada sam krenuo ujutro prema Northstaru, trebalo je oprezno voziti jer je snijeg padao cijelu noć, a zavoji i prijevoji koji dijele Carson City od jezera Tahoe i Northstara bili su skliski. Svako malo blicala su upozorenja o obaveznim lancima ili zimskim gumama. Moj Jeep Liberty odlično se snašao i nije bilo niti jednog proklizavanja.
Northstar je udaljen jedno desetak kilometara od obale jezera. Putokazi su odlični, točno do ogromnog besplatnog parkinga odakle do skijaškog sela redovito vozi besplatni skibus. Prva zamjerka Northstara je što od mjesta gdje te ostavlja skibus ima još sedam, osam minuta hoda kroz cijeli Northstar Village do prve žice i nema šanse nikako doći nekakvim vozilom bliže, osim pješice. Selo je tipično američko skijaško selo. Sve je montažno, prevladava puno drva i djeluje jako sterilno i dosadno. Ima tu nekoliko dućana skijaške opreme, potom restorana i kafića, a u samom središtu Northstar Villagea je i klizalište. Sve je dakako puno manje od Beaver Creeka ili Vaila.
Skijalište Northstar je srednje veličine i malo je na višoj nadmorskoj visini od Boreala te ima i veću visinsku razliku. Northstar Village je na 1929 metara nadmorske visine, dok je najviši dio skijališta Mt Pluto na 2624 metara, što je svejedno još uvijek puno niže od skijališta po Koloradu. Ukupno je službeno 97 staza, ali ima tu puno puteljaka koje broje kao staze. Naravno, zbog nedostatka snijega mnoge staze su bile zatvorene, ali to mi uopće nije smetalo jer je i bez njih bilo više nego dovoljno prostora za skijanje. Zatvorene su uglavnom bile crne staze koje, i da je bilo puno snijega, vjerovatno ne bi prošli ratrakom, kako to obično biva s crnjacima u Americi, i staze bi bile prepune mogula i teške za skijanje. Northstar je uglavnom skijalište srednje teških staza, ali svatko će ovdje pronaći nešto za sebe, kako početnici, tako i oni napredniji. Snijeg je, kao i u Borealu, mokriji nego u Koloradu. Pacifik nije daleko, a tu je i jezero Tahoe. Sa svojih 490 četvornih kilometara površine jezero Tahoe je najveće alpsko jezero u SADu. Skijalište gleda na stranu suprotno od jezera. Jedino postoji jedna staza (East Ridge) na čijoj se prvoj polovici dužine skija s pogledom na azurno plavo jezero Tahoe. Jezero se inače nikada ne zaleđuje. Pogled s vrha je prekrasan.
Uz prirodni snijeg u Northstaru je puno i umjetnog. Zapravo je polovica staza održavana umjetnim snijegom, a kombinacija umjetnog snijega i malo mokrijeg prirodnog stvara ledene plohe kojih u Northstaru nije bilo puno, ali ih je bilo, posebice na stražnjem dijelu skijališta. Ovdje moram napomenuti da nikada dosad nisam imao tako dobro servisirane skije koje režu i led s lakoćom. Još jednom pohvale za samoborski Ski Frenki. Naravno, na povratku će se Frenki opet morati pozabaviti mojim skijama jer sam danas krenuo niz jednu otvorenu crnu stazu da bih vrlo brzo osjetio pod nogama mnoštvo kamenja i granja koji su mi ozbiljno razderali skije. Povratka nije bilo i morao sam se spustiti i svakim zavojem parala mi se duša dok su moje Elanice grebale po stijenama. Ne moram spominjati da sam bio ljut ko ris na osoblje Northstara jer ne samo da staza nije bila zatvorena, nego nije ni bilo oznaka opreza kakve su bile na nekim drugim stazama, koje su inače bile i u boljem stanju od ove.
Treća velika zamjerka u Northstaru su žice, uglavnom Doppelmayrice, srednje dobi. Osim gondole i jedne sedežnice, sve druge sedežnice nemaju prečke za noge, što je živi kretenizam. Dok sam došao do vrha planine, noge su mi svaki put utrnule od opreme od desetak kila koja je visila na svakoj nozi.
No, ljudi koji rade na žicama su super ljubazni. Uvijek pozdrave, padne i kratak razgovor dok se čeka na žicu... Jedino nikako da se načudim kakve poslove neki rade. Npr. na ulazu na žice ni ovdje, kao ni u Koloradu, nema onih vratiju koje se otvaraju na proximity card kao u Europi, nego na ulazu u svaku žicu stoji nekoliko cura ili dečkiju koji svaku kartu provjeravaju ručnim skenerom. Ili u restoranima na planini gdje su na ulazu zaposleni ljudi kojima je jedini posao ponuditi maramice za obrisati nos. Poludio bih da imam takav posao...
Dobro sam se naskijao danas. Cijeli je dan bilo sunčano i temperatura oko nule. Samo da je bilo malo više prirodnog snijega...
Nakon skijanja zastao sam u selu da pogledam festival skulptura u ledu Carve Tahoe, koji se u Northstaru održava drugu godinu za redom. Lani je pobijedila Njemačka. Ove godine je tu ponovno Njemačka, ali i nekoliko ekipa iz SADa te Mongolije, Kanade, Japana, Nizozemske, Finske.... Mene se najviše dojmila kanadska skulptura iz Yukona koja predstavlja dečka koji na leđima jaše ogromnog kita. Na kraju je Kanada odnijela drugo mjesto, a pobijedila je drugu godinu za redom Njemačka...