SEZONA 2013./2014. - Skijaški dan 2. - Boreal, Kalifornija, SAD (30.01.2014.)

Kada ti netko spomene Kaliforniju, neće ti baš snijeg i skijanje biti prvo što će ti pasti na pamet. U svim onim mnogobrojnim američkim filmovima i serijama u Kaliforniji je sunce, plaža, Baywatch... I onda nakon cijelog dana putovanja dođem napokon do San Francisca i vani je friško. Nije baš za kratke rukave. Zaključujem da su nam lagali u filmovima i serijama o Kaliforniji...
Kao i lani, i ove sam godine preko Atlantika letio s Icelandairom, jedinom aviokompanijom koja će ti besplatno prevesti skije preko bare. A uz to su i među najjeftinijima. Sve ostale aviokompanije ne samo da će ti puno više naplatiti kartu, nego će ti još zaračunati i par stotina dolara za prijevoz skija. A s obzirom da je karta kupljena prije više od pola godine kada je bila na popustu, jako sam dobro prošao. I iako sam imao jako malo vremena za konekcije, uspio sam pohvatati sve avione: najprije iz Zagreba za Munchen pa iz Munchena za Reykjavik pa iz Reykjavika za Denver i onda konačno iz Denvera Southwestom za San Francisco.
I zatim je uslijedio hladan tuš. Došao sam na rent-a-car šalter kompanije Fox gdje mi je rečeno da je cijena za Jeep Liberty, koju sam dobio preko interneta, samo bazna cijena i da na nju obavezno ide jedno pa drugo pa treće osiguranje i na kraju se cijena udvostručila. Naravno da na websiteu o tome nije nigdje bilo riječi. Prošetao sam do drugih šaltera, ali oni su imali čak i višu cijenu. Azijat na Foxovom šalteru tražio od mene kreditnu za predautorizaciju. Dam mu charge Dinersicu da bih par dana kasnije saznao da ju nije samo predautorizirao, već da se Fox kompletno naplatio. Nazvao sam naravno odmah kompaniju, ali ništa se nije moglo srediti. Samo su se ispričavali. Bljuje mi se već na američke rent-a-carove. Lani ljudi u Dollaru nisu imali pojma što su to zimske gume ni lanci pa sam morao upgrejdati u višu kategoriju i platiti naravno više. Ove godine ovo. Ljudi izbjegavajte Fox ili uopće izbjegavajte rentanje autiju u Americi. Nikada nisam imao problema s rentanjem po Španjolskoj, Engleskoj, Australiji, Novom Zelandu...
Kada sam napokon došao do hostela u San Franciscu, bilo je jedan ujutro. Hostel zatvoren. Kasnije sam saznao da rade do 23:30. Naravno o tome ni riječi u mailu. Morao sam prespavati u autu na hostelskom parkingu. Sljedeći dan su se i oni ispričavali i barem su mi refundirali tu prvu noć.
Sljedeća tri dana šetao sam gore dolje po San Franciscu. Bome je brdovit taj grad. Rijeka je mila majka prema San Franciscu. Noge sam dobro istrenirao za skijanje.
Četvrti sam dan napustio San Francisco i krenuo prema sjeveru u Napa Valley, poznatu američku regiju vinograda gdje sam napravio degustaciju u Grgich Hill Estates, vinariji našeg Miljenka Grgića s Pelješca koji ima 90 godina.
Nastavio sam prema jezeru Tahoe na sjeveroistoku Kalifornije. Oko jezera, kojeg dijele savezne države Kalifornija i Nevada, nalazi se desetak skijališta i jedna je od najpoznatijih skijaških regija SADa. Kako sam se uspinjao na veću nadmorsku visinu, snijeg je počeo padati. Prvo slab, a potom sve jači i jači. Dok je istočni dio SADa ove zime zameten snijegom, u zapadnom dijelu vlada velika suša i dosta visoke temperature za ovaj dio godine. Dosad ove zime nije bilo ni puno kiše ni snijega i dijelovi Kalifornije i Nevade morali su uvesti redukciju vode. Ovo je prvi ozbiljniji snijeg ove zime na zapadu Amerike. Baš na vrijeme.
Prvotni je plan bio iz Nape nastaviti ravno za Carson City u Nevadi gdje sam našao smještaj. Ali naletio sam na internetu na članak o noćnom skijanju u kalifornijskom Borealu. Oko jezera Tahoe samo Squaw Valley i Boreal nude noćno skijanje, a oduvijek sam slab na noćno skijanje. Ima nešto posebno, magično u skijanju pod reflektorima. Pogled na kartu pokazao mi je da je Boreal tik uz autocestu koja iz Nape i Sacramenta vodi prema Renu i Carson Cityju. Na mojoj ruti. I tako sam odlučio promijeniti malo plan, skrenuti tih stotinjak metara s autoceste i istražiti Boreal. Boreal se promovira kao skijalište koje radi non-stop od 9 do 9. Ja sam stigao u sedam i platio 26 dolara za noćno skijanje.
Boreal je vrlo malo skijalište i za europske standarde, a kamoli za američke gdje je sve puno puno veće. Poludio bih ovdje od dosade nakon 3-4 sata čak i po danu kada je otvoreno čitavo skijalište. Baza Boreala je na 2200 metara nadmorske visine, dok je njegov najviši dio na 2350 metara. Kako u Americi ne zbrajaju kilometražu staza, nego samo ukupnu površinu za skijanje, teško je reći koliko je tu kilometara. Puno ih sigurno nema, a službenih 41 stazu teško mogu pronaći na karti. Vole u Borealu pretjerivati. Ja bih rekao da ima svega dvadesetak, od kojih su mnoge jako kratke. Staze su uglavnom zelene i plave, dok je tek nekoliko kratkih crnih (crvene boja staza ne postoji u Americi). Ukupno je šest srednjovječnih sedežnica, od kojih su samo dvije otvorene za noćno skijanje na dvije i pol staze. GPS je pokazao da je najduža duga svega 1.1 km. Ukupna skijaška površina Borela je 150 hektara što je jako malo. Vail primjerice ima 2140 hektara skijaške površine.
Zbog nedostatka snijega trebalo je tu i tamo pripaziti na koju ledenu plohu. Topovi su cijelo vrijeme radili i primijeti se da je snijeg ovdje mješavina više umjetnog i manje prirodnog i da je drugačiji od onog u Koloradu. Ovdje je snijeg nešto mokriji, razumljivo s obzirom na blizinu Pacifika, ali još uvijek ne toliko koliko u Europi.
Da rezimiram: da živim u blizini, Boreal bi mi služio kao Sljeme za povremeno kratko skijanje, a za sve ozbiljnije uskočio bih u auto i put nekog većeg skijališta u okolici.