31

četvrtak

siječanj

2013

SKIJAŠKI DAN 19. – Ischgl Samnaun, Austrija/Švicarska (31.01.2013.)

Sinoć je bilo kasno kada sam se došao u Kappl na krajnjem zapadu Tirola, nedaleko granice sa Švicarskom. Od Kitzbuhela do Kappla ima 175 kilometara puta i skoro sve je autoput. Ali iznenada se otvorilo nebo i počeo je takav pljusak da sam morao usporiti. I u Kapplu me dočekala kiša.
Smještaj sam pronašao u Café Hubertus. U prizemlju je tipičan tirolski bar, a iznad su sobe i apartmani. Rezervirao sam preko službene stranice skijališta Ischgl, a cijena dvokrevetne sobe s doručkom je 30 eura. To je bilo najjeftinije što sam pronašao u blizini Ischgla. Ischgl je tek petnaest minuta vožnje udaljen od Kappla.
Osvanulo je danas prekrasno sunčano jutro. Gotovo ni oblačka na nebu. Tko bi rekao da se jučer onako otvorilo nebo?! I temperatura se spustila pa dok na parkingu Pardatschgratbahna stavljam pance na noge, osjećam da me zebu ruke.
Ako sam jučer rekao da je skikarta za Kitzbuhel skupa, što onda reći za Ischgl? Jednodnevna skikarta ovdje dođe luđačkih 47 eura, dok se za dvodnevnu treba izdvojiti čak 92 eura! Ne sjećam se da li sam igdje u Europi ikada platio ovoliko jednu skikartu! Dobro, ne sjećam se ni da li sam ikada uopće bio na ovako velikom skijalištu. Skijalište ima ukupno 238 kilometara deklariranih staza s 43 žice. Već na karti izgleda strahovito veliko. Zapravo se radi ovdje o dva potpuno povezana skijališta: na austrijskoj strani je Ischgl, a na švicarskoj Samnaun. Da, skijalište je na samoj granici između Austrije i Švicarske koja prolazi po njegovim najvećim vrhovima, od kojih nekima nedostaje tek nekoliko metara do 2900 metara nadmorske visine. Moguće je malo skijati u Austriji, onda se žicom dignuti do jednog od vrhova i na skijama slobodno ući u Švicarsku i malo skijati u Švicarskoj prije nego li se vratiš u Austriju. Na vrhovima nema nekih posebnih oznaka granice, ali po tabelama s oznakama staze primjećuje se odmah koja je staza u Austriji, a koja u Švicarskoj.
Ne samo na karti, već i na terenu, skijalište Ischgl Samnaun je divovsko. Dođeš do nekog kuta skijališta, digneš se žicom gore, samo da bi otkrio s vrha žice da se skijalište nastavlja i da malo dalje ima još staza i još žica. Žice su sve odreda nove, a sidra i tanjurići su toliko rijetki poput novca u našoj državnoj blagajni. Ne samo da su žice nove, već su i brze pa si u trenu oka na vrhu planine. Ovo je jedno od žičano najmodernjijih skijališta na kojem sam bio. Nevjerovatna je i raznolikost staza: ima kratkih, ima dugih, širokih i uskih, kako lagano plavih tako i strmo crnih.
ALI…
Uvije postoji ‘ali’. Ovdje u Ischglu taj ‘ali’ piše se velikim štampanim slovima. Priprema staza je očaj. Zapravo da budem egzaktniji – OČAJ. U pola deset sam na jednom od vrhova i spuštam se plavom stazom. Staza je već lagana oranica. Očito je da ratrak ovdje nije tako nedavno prošao. Ljudi je puno, najviše od svih skijališta na ovoj turi, bez obzira na radni dan, ali čak i s tom količinom ljudi staza bi trebala izdržati dulje od pola sata. Već na prvom spustu mi je jasno da će ovo biti jedan dugi dan pun živciranja. Jer ako je ovakvo stanje već u pola deset i to na plavoj stazi, kako li će onda tek biti u jedan ili dva popodne na crvenoj ili crnoj?! Prvi spust sam odradio korektno. No, kada sam natrag na vrhu, i u deset se na drugu stranu spuštam u Švicarsku, staza se više ne može nazvati stazom. Zapravo, nisam siguran ni da li je mogu nazvati oranicom. Jer i oranica je manje razrovana od ovoga. Dok su se prije pola sata tek počele skupljati nakupine snijega kroz koje ili oko kojih nije bilo teško skijati, sada u deset već su nastali hupseri. Ali ne onakvi mekani hupseri kao jučer u Kitzbuhelu, već visoki i tvrdi hupseri, koji su kako je vrijeme prolazilo postajali sve većim i tvrđim. Znam ja skijati po hupserima, ali to mi ne predstavlja nikakav užitak, pogotovo na ovakvima. Ne možeš pustiti skiju kao jučer u Kitzbuhelu zbog tri razloga: 1) odlučiš li u brzini preskočiti hupser (jer su toliko tvrdi da ih skija ne razbija), samo ćeš se nabiti na sljedeći (jer su visoki i čitava ih je šuma); 2) ideš li malo brže oko hupsera, kad tad ćeš mrvicu izgubiti kontrolu i pomesti ćeš nekoga od suskijaša (zaista je previše ljudi danas na stazi); 3) preskočit ćeš hupser, nabiti se na sljedećeg, izgubiti kontrolu i potom pomesti nekog od skijaša.
S vrha svake staze slika šume visokih hupsera pred tobom je za nepovjerovati. Oni hupseri na Sljemenu na ulazu u sedežnicu mila su majka prema ovima. Iskreno se divim početnicima koji ovdje u Ischglu pokušavaju svladati hupsarenje.
A najviše me nerviraju i plave staze koje, unatoč svojoj položenosti, također su pune hupsera. Da stvar bude gore, oko podneva digao se na vrhu jaki vjetar koji je počeo odnostiti snijeg. Jedva da se moglo skijati od njegove jačine. Vrhovi su postali goli led. Tu priznajem da je viša sila i neću to Ischglu uzeti za zlo. Ali općenita nepripremljenost staza, nakon što platiš 47 eura za jednodnevnu skikartu, potpuno je nepoštovanje prema klijentima. Ischgl je razvikano skijalište (na parkingu sam primijetio aute iz čitave Europe, a prednjače Nizozemci) i znaju da sada mogu proći i s visokim cijenama, a lošom kvalitetom usluge. Jednostavno ovdje u Ischglu danas nisam dobio pravu uslugu za svoj novac i definitivno je ovo, generalno gledajući, najlošije skijalište dosad na ovoj turi i jedno od najlošijih uopće. Nije mi toliko važno ni da skijalište ima veliku kilometražu ni da su žice nove i brze ni da li ima dovoljno restorana za nešto pojesti. Meni je na skijalištu najvažnije da su staze pristojno pripremljene da po njima možeš s užitkom skijati, pa bilo to i skijalište samo s kilometrom ili dva staza. Ischgl Samnaun – sva četiri palca dolje.
Samo mi nije jasno kako je recenzija ovog skijališta na skijanje.hr dijametralno suprotna od ove moje.
Još prije posljednjeg spusta u dolinu razmišljao sam, kao uvijek, da bih Ischglu ipak mogao dati drugu priliku. Da se pokaže u drugom svijetlu. Ali onda sam potpuno promijenio. Taj posljednji spust u dolinu bila je kap koja je prelila čašu. Da se razumijemo, ovaj put na početku staze nije bilo nikakve tabele s oznakom “Zatvoreno”. A tamo joj je definitivno bilo mjesto. Od vrha pa skoro do same doline, crvena staza broj 3 je jedna neprekinuta ledena ploha. Nema ni mrvicu snijega ni hupsera pa čak ni zemlje ili kamenja koji bi mogli poslužiti kao potporanj skijama. Samo led bez kraja. Toliko leda da je staza više bila plavkaste boje, baš kao što ponekad sa žice gledamo zaleđene potoke. Da stvar bude gore, staza je dosta uska tako da, uz mnoštvo ljudi, ni nema puno mjesta za manevriranje, a ne možeš ni off piste sa strane jer su ili ponori ili strme stijene koje zatvaraju stazu ili još leda. Najgore je na pola puta: strmina poput našeg Filtera na Crvenom spustu na Sljemenu, ali dugačka nekih dvjestotinjak metara, i najledeniji dio. Čim sam krenuo niz tu strminu, skije su potpuno otkazale. Kao što je već znano, moje Elanice ne drže na ledu. Ali nikada, i ponovit ću NIKADA, u životu nisam osjetio pod nogama da se skije uopće ne mogu zaustaviti na niti jedan način zbog toliko leda i da se noge razvlače u špagu. Ne bih rekao da mi je srce u petama. Srce je odavno na ovoj stazi izletilo iz peta. Kod parkinga sam ga morao kasnije tražiti. Moram priznati da jedini put kada sam osjetio ovaj ne strah, već stravu, bio je prije nekoliko godina u Popovoj Šapki kada sam išao off piste i skija mi zaglavila u dubokom snijegu, a ja sam se skotrljao u provaliju. Ovdje sam se danas vidio nekoliko puta polomljen i kako ležim u bolnici. Naposljetku, hvala Bogu, nisam se polomio. Nisam završio u bolnici. Nisam na kraju ni pao. Spustio sam se sa skijama okomito na padinu skroz do dna. Bilo je bolje ni ne pokušavati raditi zavoje, nego se samo pravocrtno sa skijama okomito na padinu spustiti do dolje. Ionako nemaš što zakačiti. Sve je plavkasti led. Bez pretjerivanja.
Poslije s dna promatram druge. I puno bolji skijaši od mene, s ulaskom na tu strminu, počinju proklizavati nevjerovatnom brzinom. Svaki drugi nađe se na podu i zbog nemogućnosti zaustavljanja klizanja, pobere još nekoliko drugih skijaša, koji se ionako jedva jedvice drže na nogama.
Šlag na kraju su posljednjih sto metara pred gondolom gdje nema ni snijega ni zemlje ni kamenja, čak ni leda, već samo ledenih grumena. Kao da je netko ih skupljao danima ili tjednima u vreće i onda ih je odlučio sve odjedanput posipati po ovih posljednjih stotinjak metara. Rezultat: potpuno razderane skije. Preksutra pod hitno moraju na veliki servis.
Zašto ne sutra? Jer iz inata ne želim više potrošiti ni lipe u Ischglu. Čak danas nisam iz inata ušao ni u niti jedan restoran uz stazu, već sam se kasnije u Kapplu opskrbio u Sparu.
Nažalost, jutros sam uzeo dvodnevnu skikartu pa sutra moram izdurati ovdje. Ali nakon sutrašnjeg dana Ischgl me više ni blizu ne bude vidio.
Da samo još napomenem: obično postižem maksimalnu brzinu od 80-90 km/h. Danas zbog uvjeta ni približno toliko – tek 68.2 km/h, a prosječna brzina 20 do 40 km/h… Razlika govori o “kvaliteti” Ischgla!


UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 44.1
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 720.9
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 1
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 68.2 km/h



<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.