SKIJAŠKI DAN 18. – Kitzbuhel, Austrija (30.01.2013.)

Pola sata vožnje od Niederaua je čuveni Kitzbuhel, skijalište u kojem sam trebao biti još jučer, ali sam “zalutao” na kraju u Alpbachtal Wildschonau. U Kitzbuhel sam također odavna htio doći, još otkad sam kao klinac počeo pratiti skijanje i slušati priče o legendarnom Streifu. I godinama sam kao koka oko jajeta obilazio okolna skijališta, a Kitzbuhel je uvijek nekako ispadao iz igre. No ne i ove godine.
Skijaška regija Kitzbuhel prostire se na nekoliko brda: iznad Kitzbuhela i Kirchberga, koji su na 800, odnosno 837 metara nadmorske visine, diže se na Pengelstein, Steinbergkogel i Ehrenbachhohe; iznad Jochberga na 923 metara visine žice idu na Wurzhohe; dok iz malo udaljenijeg Mittersilla smještenog na 807 metara nadmorske visine žice “vuku” na Resterhohe i Zweitausender. Vrhovi skijališta nalaze se do nekih 2000 metara visine. Svi ovi dijelovi skijališta međusobno su povezani i vjerovatno bi trebalo par dana da se sve prođe. Osim gore navedenih, iznad Kirchberga je još i Gaisberg, a iznad Kitzbuhela, na drugu stranu od Hahnekamma i Streifa, je Kitzbuheler Horn, međutim ova dva dijela nisu žicama povezana s ostatkom skijališta. Ukupno Kitzbuhel ima deklariranih 170 kilometara staza i 52 žice, od sidra do gondola. Možda opet malo pretjerivanja na dijelu s brojkama na papiru. Skijalište je veliko, ali da ima baš toliko kilometara…
S obzirom da na raspolaganju imam samo jedan dan, odlučujem se orijentirati na središnji dio skijališta tj. na zajednički dio skijališta iznad Kitzbuhela i Kirchberga. Kako dolazim iz Niederaua, odlučujem se parkirati u Kirchbergu jer sam pročitao na skijanje.hr da je u Kitzbuhelu ludnica s prometom, a uostalom i kada se dolazi iz smjera Niederaua, Kirchberg je prvi kroz koji prolaziš. Nažalost, čim sam ušao u Kirchberg, počinju male nevolje jer su putokazi prema gondolama i parkinzima nepostojeći. Nigdje ne postoji, pa čak ni u samom centru Kirchberga, niti jedan putokaz prema žicama. Nakon pet minuta vrtnje po gradiću stajem pred nekim skiservisom i pitam dečke koji tamo rade gdje je jedna od jebenih gondola s parkingom. Kažu samo nastavi ravno cestom. I nastavim ja ravno. I dođem do nekakve gondole. Ali u devet je parking već pun i automobili se okreću nazad. Što sad? Logika kaže da pratiš skibus. I odlučim tako ja za njim. I zaista dolazim nakon minute do drugog parkinga i gondole (putokaz za parking i gondolu je tek desetak metara od istih). Ovdje uspijevam pronaći mjesto, ali ni ovaj parking nije prevelik. Čudi me što jedno renomirano skijalište poput Kitzbuhela nema dobre putokaze, a još više me čudi što su za ovo divovsko skijalište napravljena liliputanska parkirališta.
Jednodnevna skikarta u Kitzbuhela dođe visokih 45 eura. I brzo se Pengelstein gondolom dižem na planinu. Dan je lijep sunčan, ali toplo je. Sinoć je naglo zatoplilo, kišilo je, a jutros je još i toplije. Prognoza kaže da će danas u dolini biti oko osam, devet Celzijaca, a na planini tek nekoliko stupnjeva manje. Nisu promašili.
Ljudi je puno, što me opet iznenađuje s obzirom da je radni dan. Različite su tu nacionalnosti, ali opet se nekako najviše čuju Britanci. Ipak, s obzirom na veliki broj žica, ljudi se toliko rasprše po skijalištu da nema nigdje nimalo gužve. Na žicu se ulazi odmah.
Staze su raznolike, ima i plavih i crvenih i plavih, iako mnoge koje su označene crvenom, baš i nisu tipične crvene, niti su one crne sve tipične strmine. U devet su staze dobro utabane. Ali oko deset, a posebice od jedanaest, kada je sunce užarilo, a temperatura se podigla u neobične visine, što je primjerenije za proljeće, a ne zimu, staze su se posve raspale. Snijeg je postao proljetno mekan. Pojavili su se hupseri, nasreću ledene plohe su posve izostale. I čim meni nema leda, sve je super. Jer moje Elanice vole mekani proljetni snijeg. I dok se mnogi drugi muče skijajući oko hupsera, ja svoje skije puštam ravno kroz njih. Pred mojim Elanicama ovi mekani proljetni hupseri doslovno eksplodiraju. Ma uživancija je pustiti skiju i razbijati hupsere.
Jedina uživancija nije na Streifu. Puno sam očekivao od tog Streifa. Prvo da je jako strm, a drugo da se ipak po njemu može skijati. U stvarnosti Streif ima nekoliko kratkih crnih dijelova, ali većina nije uopće toliko strma. Ono što me potpuno iznenadilo je da je Streif u mnogim dijelovima jako jako uzak. To više nalikuje na nekakvu spojnicu između staza, a ne na stazu. I onda treba zamisliti one majstore od profesionalnih skijaša koji dobiju brzinu na tih nekoliko strmih dijelova i s velikom brzinom uđu u ta uska grla. Ma moraš imati dobar par jaja.
Kako su utrke Svjetskog kupa bile ovdje u Kitzbuhelu prije par dana, još uvijek su djelomično na Streifu ograde, na snijegu se sve plavi od modre galice, a u cilju se rastavlja ciljna arena. Austrijska vojska radi punom parom. Iako je na nekoliko mjesta postavljena tabela “Zatvoreno”, ima skijaša koji se spuštaju po Streifu. Čini se da to nikoga ne dira. Pa tako i ja u dva navrata onako penzionerski idem niz Streif. Brže od penzionerskog skijanja ovdje se ne može jer ratrak nije vidio ovu stazu otkad je završio Svjetski kup. Ne da su hupseri, nego su hupserčine koje ni ovo toplo vrijeme nije uspijelo smekšati. Skijanje niz Streif po ovim hupserčinama je kao da sam zajao bikčinu na američkom rodeu. A usput treba i uspješno izbjegavati plastične boce i drugo smeće koje je po stazi ostalo nakon Svjetskog kupa.
Osim Streifa i gotovo sve ostale staze koje vode u dolinu prema Kitzbuhelu ili Kirchbergu jako su uske tako ako je netko došao ovdje u potrazi za lijepim dugačkim i širokim stazama, jako će se razočarati.
Kako se približavaš dolini, snijeg je sve mekši, a pred samim Kitzbuhelom i Kirchbergom on je više smeđi, nego bijeli. U konačnici triput sam se spustio do Kitzbuhela u dolini i triput također u dolinu, ali do Kirchberga. Jednostavno moje skije obožavaju ovakav snijeg, a ja ga obožavam zajedno s njima.
Natrag na planinu iz Kitzbuhela vraćaš se poznatom Hahnenkamm gondolom, gdje gotovo svaka kabina (ima par koje su još uvijek bezimene) nosi ime nekog skijaša koji je pobijedio na Streifu u Svjetskom kupu. Pikirao sam na onu Ivice Kostelića, ali ni u tri pokušaja nisam je uspio uhvatiti. “Uhvatio” sam Henri Duvillarda, Marc Girardellija i Dumeng Giovanolija. Ivičinu kabinu uvijek sam uhvatio sam na pola brda dok se u suprotnom smjeru spušta prema dolini. Super je što su u svaku od tih kabina s imenima skijaša postavili i natpis kada je taj skijaš ovdje pobijedio i u kojoj disciplini.
Posljednji spust prema parkingu totalna je uživancija jer sam u potpunosti sam na stazi. Odabrao sam stazu br. 26, na kojoj je na vrhu pisalo “Closed”. Malo sam ostao zatečen isprva jer sam na nju računao da se vratim do auta. U protivnom, s obzirom da je već četiri sata, spustio bih se drugom stazom u dolinu i onda bih trebao par kilometara pješke u pancama do auta, tegleći skije na ramenima. Ma jok, kako bi rekao Malkočoglu Bali-beg. Prođem ja tu “Closed” tabelu kao da je nema i ravno po dvadesetšestici. Isprva je sve u savršenom redu. Ali kako se približavam dolini, staza postaje djelomično ledena, a onda se pojavljuju zemljani dijelovi poput točaka dalmatinera. Sve više i više. Ali za sve nas koji živimo podno Sljemena, ovo bi trebao biti laki posao: “Izbjegni zemlju” slalomsko skijanje. Na kraju sve pet. Uspio sam.
Kitzbuhel nije loše skijalište, ali niti je jedno od onih za koje bih rekao da je odlično ili čak vrlo dobro. Dobro je, ali ima i boljih. Imao sam sreće da nije bilo danas leda, već mekani proljetni snijeg. A dvostruka sreća je što danas u niti jednom trenutku nisam osjetio ni muskulfiber u nogama niti bolove u lijevom koljenu. Danas kao da se sve meni posložilo. I naravno da mi je to sve popravilo donekle sliku Kitzbuhela. Međutim, kao što sam ranije napisao, staze su ovdje relativno kratke, a onih par dugih koje idu u dolinu preuske su za jedno dobro skijanje. Više nalikuju spojnicama. Žica ima kao u bajci i većina je nova, ali nekako je većina žica prespora kada se usporedi s drugim skijalištima i ponekad treba čitav kurac vremena da se dođe do vrha. Restorana uz staze ima dosta, ali cijene su paprene. Na mnogim mjestima i gotovo dvostruko skuplje nego na drugim skijalištima. Primjerice, u Maierlalmu jedna ukusna, ali mizerno mala tirolska juha od krumpira dođe 5,90eura! I onda se opet vraćamo na problem parkinga i putokaza…
U konačnici sam se unatoč svemu jako dobro naskijao i nastavio bih se skijati da nisu u četiri zatvorili žice. Jer i snijeg i koljena su mi danas odgovarali. Ukupno odskijanih 57.4 kilometara. Najviše dosad na ovoj turi…