8. SAD ĆE, ZORA ĆE

Sad će, zora će - sad će, svanit će.
Sad se moje rosno cviće - po krevetu primiče.
Sad će, zora će - sad će, svanit će.
Sad se moja bila ruža - po krevetu pruža.
Sad će, zora će - sad će, svanit će.
Oj da mi je pružit tilo - uz to janje milo!
Svaku analiziranu pjesmu možete poslušati na mp3-playeru desno
Ovu sam pjesmu naučio još kao mladić, ali nikada me se nije tako snažno dojmila kao sada. To je za mene najerotskija šokačka pjesma. To je probrana, fina erotika, čak joj je i melodija zavodljiva, i dobro je da se izvodi a capela, da tambure svojim raskošom ne narušavaju ovu “svetu” atmosferu. A “počimalji”, koji ju je očito isčupo iz dna srca, čak ponestaje daha. Čujem kako je izvlači iz duše, moglo bi se reći kako “reve od želje”.
Čitava je pjesma jedan jedinstveni duboki uzdah, čežnja par exellence. “Sad će, zora će - sad će, svanit će.Sad se moje rosno cviće - po krevetu primiče.” Očito da ove noći nitko ne spava: niti ovaj čeznutljivi muškarac, niti njegovo “rosno cviće”, koja se po krevetu prevrće, sâmo, koje zbog neispunjene želje jednostavno ne može zaspati, pa grli i ljubi jastuk na kojem je neke druge noći ležala lijepa glava, mrka kosa najdražega. Slaba utjeha, jer krv vrije i nikakvi je jastuci ne mogu umiriti. To “rosno cviće”, simbol jedrosti, mladosti, mirisa, nježnosti, strasti noćas pati. Ne može zaspati, jer stalno joj je pred očima i na pameti on.
A on? Očito niti on ne može zaspati. On stalno misli na nju. Pate i jedno i drugo. Uzdisaji njegovi se dižu k nebu kao velika molba, lamentacija.
“Sad će, zora će - sad će, svanit će - Sad se moja bila ruža - po krevetu pruža.” Nije to ono zadovoljno “pružanje” poslije, kad joj se crna ispružena kosa lijepi na oznojeno lice, kad joj pokriva bijela ramena i tvrde nabubrale grudi, kad još mišići pomalo drhte, kad zatvorenih očiju sjedi u golom krilu dragoga i čvrsto mu na jedre grudi privlači mokru glavu, kad mu na vratu još uvijek osjeća jako kucanje srca i tiho grčenje mišićavih ruku. Nije čudo da ovaj muškarac samo što ne jaukne, glas mu je sve tiši, jedva do kraja otpjeva svoju, solo dionicu “sad će, zora će, sad će svanit će”! Kao da je u predinfarktnom stanju.
Kulminaciju patnje ipak najzornije dočarava posljednji stih:”Sad će, zora će - sad će, svanit će.Oj da mi je pružit tilo - uz to janje milo!” Pjevač ovo “Oj da mi je pružit tilo uz to janje milo” pjeva s toliko osjećaja, imam dojam da pjeva kroz suze, da je uzdigao obje ruke visoko k nebu odakle očekuje pomoć: ostvarenje svoje žarke želje. Taj njegov “Oj” je u svari krik i kod slušatelja pobuduđuje želju da se sada nešto dogodi, da se prekine ta patnja, da konačno ode, pa makar i u zoru, svojoj dragoj, da dođe do hapy enda, da se ta dva užarena tijela konačno spoje i izgore u slatkoj vatri, da im se iz grla vine krik slasti a ne bola i čežnje, i da ovaj patnik, čeznutljivac, konačno zadovoljan “pruži tilo uz to janje milo” i da oboje usnu miran san.
No sve ipak ostaje na želji, čežnji, boli, kriku očaja. U tome i jeste ta posebnost ove divne pjesme. Tu ništa ne ruši ovaj erotski sklad. Nastavak bi je “degradirao” na možda neki bezosjećajni sex “na brzinu”, jer zora će, nema se vremena, svanit će, hajd, ispucaj se, odradi posao i posprema!
|