SVI GAZDINI SATOVI SLAVONIJU VODE UNATRAG

Slavoniji sam se, kao i svaki puta, i sada veselio. Dočekala me sva u cvatu, počevši od prvih brežuljaka Križa, Nove Kapele i Lužana pokrivenih bijelim cvatom trešanja, jabuka ili žutim maslačka. Sva obasjana suncem, nadsvođena plavim čistim nebom bez ijedne „ovčice“. Raj na zemlji!

Nažalost ne! Ona naša stara „Izvana huj – iznutra fuj“ prava je dijagnoza. Već prvi susret s ljudima, poslije uobičajenog „kako si?“, odaje nezadovoljstvo. Ljudi, očito pritisnuti teškim egzistencijalnim brigama koje ne mogu sakriti iza konvencionalnog ćaskanja, prelaze „na stvar“.

Slavonija je oduvijek bila plodno tlo eksploatacije, a posebno njenih šuma. Venecija je sagrađena na debelim trupcima slavonskog hrasta, Francuzi su svoje najbolje vino i konjak čuvali u bačvama od slavonske hrastovine, namještaj bečkog dvora naravno također. Svaki je dakle „gazda“ sjekao i odnosio. Od toga Slavonija, osim dobroga glasa, nije imala druge koristi. Sjetimo se samo Kozarčevog Đuke Begovića, Tene. Slavonija je svoje stoljetne hrastove „naplatila“ kurvalukom, razvratom, propasti.

A onda su došli „domaći“ gazde. Oslobodili nas tuđe čizme ali još više pritisnuli svojim opankom. Sve su velike hrastove šume, po kojima sam trčkarao kao dječak, proglasili svojom avlijom i ponašali se po onoj staroj „U svom voću kako 'oću“.

Slavonci navikli na tuđe čizme i opanke razvili su izvjesnu vještinu, svoj modus vivendi. Brzo su s podmitljivim lugarima našli zajednički jezik i na taj se način aranžirali s „novim gazdom“. Dapače, jako su dobro s njim izlazili na kraj. Radnici tog novog gazde, koji su također svakim danom sjekli slavonsku šumu uz solidnu plaću, topli obrok, beneficirani radni staž i „dodatak“ kojeg su si sami uzeli, su čak po ljetu išli na more na odmor neplativši skoro ništa. Skoro su se osjećali kao stvarni gazde, jer „gazda“ je uvijek govorio da je to sve naše.

Međutim kada su neki gazdini vanbračni sinovi htjeli više nego što su ionako u izobilju imali, došlo je do krvavog razlaza. Šumski radnici bivšega gazde uzeli su puške u ruke i obranili svoju šumu.

Sad su, slučajući svakodnevno kako smo „svoji na svome“ počeli vjerovati da će opet biti prave gazde u svojoj stoljetnoj avliji. I taman kad su skoro „podlegli“ ovoj indoktrinaciji moraju shvatiti da je to sve bila samo još jedna perfidno smišljena obmana. Ono što nisu uspjeli posjeći kojekakvi arkani, počeli su još nemilosrdnije sjeći novi gazda, koji je bio jako dobar učenik bivšeg, jednonogog, jer mu je ovaj bio veliki uzor.
Za razliku od onih gazda s početka ovaj novi nije gradio Veneciju, nije bio francuski pinter (bačvar), nije bio bečki stolar. On je više volio „filateliju“. Da, ali je najradije sakupljao Njemačke Marke. A toliko Maraka nije mogao sam pospremiti u albume, pa ih je širokogrudno dijelio i svojim mnogobrojnim vjernim slugama.

Njegovi šumski radnici nisu više dobivali topli obrok, nisu više imali besplatne godišnje odmore na moru, ni traga od viškova. Čak nisu smjeli ni sanjati o osjećaju kako rade za sebe. I kad su već mislili da je gazdi dosta, kad je uz dvorac bivšeg gazde, na brzinu, preko noći, kupio preveliku kuću valda od prodane veliki filatelističke zbirke i nedugo poslije toga umro, dođe nakon desetak godina novi gazda, koji se sjetio da je i on nekakav daljnji sin umrlog gazde i uz ostalo, što gazdini sinovi prije njega nisu porasprodavali i pokrali, naslijedi slavonske šume.

I tek sada Slavonija jeca pod teretom dalmatinskog opanka i vidi koliko je sati, premda ih gazda ima puno, ali svi Slavoncima pokazuju isto, loše vrijeme. Zapravo njima vrijeme na svakom tom satu ide unazad. Ćudno vrijeme, čudni satovi!

Još tužniji nastavak slijedi!

- 00:10 -

Ukupno Komentara (23)

Po sokacki divani ------------U Miraz spremi

Linkovi

Ovo je moje društvo drago

PJESMA SLAVONIJI