
Jedan je čovjek svakim danom sve više slijepio. Svim se sredstvima vlastite snage i medicinskih dostignuća borio protiv slijepila. Kad mu liječnici više nisu mogli pomoći protiv svoje bolesti se borio svojim osjećajima. Jedan njegov prijatelj tužno je gledao kako mu prijatelj iz dana u dan biva nesretnijim. Skupio je svu snagu i savjetovao mu da se pomiri sa svojim slijepilom. Bila je to duga borba. Najprije ga je odbacivao a onda je o slijepilu počeo govoriti najgorim riječima. Polaku su se njegove riječi pretvarale u razignaciju, pa u toleranciju i konačno u prihvaćanje. Jednoga dana je mirne duše prihvatio svoju bolest jer se s njom pomirio.
Svoj je vid izgubio ali je ponovno dobio životnu snagu. Kako je lijepo bilo vidjeti mu lice kako se smije.
„A Gospodin neka upravi srca vaša k ljubavi Božjoj i strpljivosti Kristovoj!“
Pavlova 2. poslanica Solunjanima 3,5
|