
Na oglasnoj stranici jednih novina našao sam i ovo:“Damama našeg grada! Iduće nedjelje se održava velika dobrotvorna zabava. Dajte nam sve predmete koji Vam više ne trebaju, a koji mogu usrećiti druge, kako bi ih mogli prodavati u dobrtvorne svrhe.Dovedite i Vaše muževe!“
Ovaj zaisugurno neželjeni vic podsjeća nas da se mnogi ljudi u našem društvu ojećaju kao predeti koji su izvjesno vrijeme korisni ali ih se onda stavlja na stranu ili baca na ulicu.
Tko smo mi ljudi? Predmeti koje možemo baciti na smetlište?
Tko smo mi ljudi? Lopte kojima se drugi igraju dok ih je volja a onda nas jednoga dana ostavljaju u blatu?
Tko smo mi ljudi? Sićušne kapljice koje jednostavno nestaju u velikom oceanu čovječanstva i koje više nitko ne vidi?
Tko smo mi ljudi? Neuvezani listovi koje vjetra vremena nosi tamo i amo?
Tko smo mi ljudi? Neispisane stranice na koje druge sile upisuju naš život a da nitko nezna zašto?
Tko smo mi ljudi? Mi smo slike Božje. Bog je u svojoj ljubavi u svakom od nas ugravirao određenu namjenu. U humanoj genetici bi ovo nazvali genetskim kodom. Gledano iz Božje perspektive mi nismo nikakvi slučajni nuzproizvodi nego osobe stvorene na sliku Božju. Nismo mi nikakvi predmeti široke potrošnje, lopte, sićušne kapi,neuvezani listovi ili neispisane stranice. Mi smo djeca Božja. A prije nego smo počeli živjeti Bog je u nas ugravirao: Volim te!
„Jer dragocjen si u mojim očima, vrijedan si i ja te ljubim!“
(Izaija 43,4)
|