Imovina
Zadruga Živić-Krlavini posjedovala je prije rata približno 90 jutara oranica, livada, pašnjaka i šume, bez potkućnice. Izuzevši 34 jutra koje je, naslijedivši ih, unijela u zadrugu Mijina žena Marija, veći dio ostale zemlje od starine je zadružni posjed. Uzevši i to u obzir, da ih je uvijek bila puna kuća - katkad više, katkad manje, no prosječno uvijek po petnaestoro čeljadi - ta je površina zemlje bila sasvim dovoljna, da u kući bude uvijek svega, pa su Krlavini u selu išli u red boljih gazda. S tom je zemljom zadruga dočekala kraj rata, a poslijeratni zakon o zemljišnom maksimumu zahvatio je, naravno, i Krlavine. Kako je zadruga zakonom bila uzeta kao jedna „samovlasnička,, obitelj, ostavljen joj je dozvoljeni zakonski maksimum od 17 jutara, što bi s obzirom na brojnost njenih članova teško moglo biti dovoljno za uzdržavanje. Zbog toga je zadruga molbom zatražila da joj se odobri i drugi maksimum. Molbi je udovoljeno, pa tako zadruga danas posjeduje dva maksimuma. Povoljna je okolnost bila, da je - donekle slučajno, no u znatnoj mjeri zauzimanjem najstarijeg Mijinog sina Marijana - u taj drugi maksimum ušla ona zemlja koja je i prije bila u posjedu zadruge.
Najveći dio sadašnjeg zadružnog posjeda nalazi se u predjelu zvanom zajedničkim imenom Mlaka, a koji zapravo obuhvaća četiri lokaliteta: Mlaka, Sindkoše, Čajerice i Brigovi, pa se ovim pojedinačnim nazivima služe u kući samo onda, kad je potrebno detaljno razlikovati što se na kojem mjestu obraduje. Na Mlaki su većim dijelom oranice, ima nešto i pašnjaka, a tu je i zadružni stan. U predjelu Repnjak zadruga ima jedan pašnjak i nešto šume, pored pojedinačnih stabala po pašnjacima, od kojih kuća koristi ogrjevno drvo. (Prije rata zadruga je posjedovala 15 jutara šume u predjelu Merolino). Potrebe u povrću podmiruju se s potkućnice u selu i nešto na stanu, a voćnjaci su najvećim dijelom uz stan (približno 2 jutra).
Uz toliki broj članova zadruga bi, i pored odobrenog drugog maksimuma, morala pažljivo i oprezno voditi kućnu ekonomiju, da se nije pomogla sa strane. Preuzela je na doživotno izdržavanje dvoje staraca, bračni par. Poslije rata starci su ostali sa 16 jutara oranica i pašnjaka. U početku su zemlju još nekako i obrađivali no poslije su se morali prepustiti tuđoj brizi. Tu zemlju Krlavini obrađuju u kombiniranom obliku napolice i tzv. komencije. Starci su najviše na brizi Marijana i njegove žene.
Broj glava stoke i ostalih domaćih životinja nije u kući uvijek stalan. Zadruga to prilagođuje kućnim i tržišnim potrebama. Zadružni „stočni fond,, prosječno je ovaj: dvadesetak krava, uključivši i junice; tridesetak svinja, dijelom za vlastitu potrošnju, dijelom za tov namijenjen prodaji; za vuču - oranje i kola - šest konja; potrebe u vuni podmiruje tridesetak ovaca; na kraju, živad - kokoši, guske, patke, pure - više od 200 komada. Perad u prehrani zadruge ima veoma važnu ulogu, budući da se meso ne kupuje uopće, pa je kokoš, pura ili guska često na zadružnom jelovniku. Ovdje valja spomenuti još i pčelinjak s tridesetak košnica od kojeg zadruga ima obilno meda za čitavu godinu.
Vrstama i brojem poljoprivrednog alata, strojeva i sitnog oruđa zadruga je snabdjevena u dovoljnoj mjeri da može zadovoljiti svim gospodarskim potrebama. Tu je ponajprije nekoliko plugova, zatim sijačica za žito i kukuruz, drljače, okapačica za kukuruz, vijara, trijer, krunjača, rakijski kotao, vinski tijesak, a uz to znatni broj srpova, kosa, vila, lopata, asova, sjekira, testera i drugog sitnog oruđa. Od prijevoznih sredstava zadruga posjeduje četvora kola i saone. Jedna su kola teška, teretna, gumenjaci, dvoja obična na lojtre i jedna lagana, osobna, žuto obojena i ukrašena. Od krupnijeg gospodarskog inventara mogu se još spomenuti vinski i rakijski sudovi -bačve i kace. U zadruzi je i pet tkalačkih stanova, stativa, uz odgovarajući pribor (snovača, navijači valjci i dr.). Vrijedno je spomenuti i to da je zadruga prije rata imala na Savi i svoju vodenicu.
Privatna imovina
U zadruzi Živić-Krlavini smatra se zajedničkom sva ona imovina koja kao zadružni gospodarski temelj predstavlja izvor materijalnog blagostanja zadruge. To je, dakako, sva zemlja, zatim kuća i gospodarske zgrade, stoka, uključivši i živad, poljoprivredno oruđe, kola i ostali krupniji pribor. U tom smislu u zadruzi nema osebine niti pojedina obitelj ni pojedinac. Prije donošenja zakona o maksimiranju zemljišnih posjeda imala je Mijina žena Marija u zadruzi svoju vlastitu zemlju koju je kao miraz donijela u kuću. Iako su je smatrali Marijinom osebinom, Krlavini su tu zemlju obrađivali i koristili zajednički.
Osim odjeće, obuće i sitnih predmeta za osobnu upotrebu, ipak postoje neke pokretnine za koje bi se moglo reći da su privatno vlasništvo ili da su barem dane na trajnu upotrebu pojedincima. Tako, na pr., svaka snaša koja u kući tka posjeduje svoje stative na kojima tka samo za svoju obitelj. Pamuk se za tkanje kupuje iz zajedničkog novca, pa se kao i domaća vuna razdijeli među žene: koja je marljivija ta više i ima. Snovača je samo jedna i ta je zajedničko vlasništvo. Zbog toga svim tkaljama snuje i navija gazdarica uz pomoć ostalih žena. Isto tako sve što koja žene isprede, otka, sašije ili naveze njezino je vlasništvo.Tako se zapravo u tom pogledu svaka žena brine samo za svoju obitelj. No, i zadruga kao cjelina također kupuje svakom članu svake obitelji, bez razlike, ono što mu je potrebno. U istom se smislu kao i stative smatra privatnim odnosno obiteljskim vlasništvom namještaj kao i sve ono što se nalazi po kućarima. Snaša u svom kućaru može raditi što joj je volja i urediti ga kako hoće. Privatnim se vlasništvom smatra na pr. i kosa, pa jao onom tko se usudi uzeti tuđu, a kad se to ipak dogodi zna pasti i oštrijih riječi. Pojedini članovi zadruge posjeduju i dvokolice; i tu se znaju koje su čije, tek ovdje upotreba nije tako strogo ograničena samo na vlasnika.
Privatno se vlasništvo očituje i u raspolaganju novcem koji bilo s koje strane pritječe u zadrugu. U zajedničku blagajnu, u kućansko, ulazi sav novac dobiven prodajom proizvoda iz zadružnih osnovnih sredstava: blago, žito, grah, zatim rakija, šećerna repa i dr. Od toga se novca, „iz kuće,,, troši u prvom redu za održavanje postojećeg gospodarskog standarda, odnosno koristi se za nabavu i popravak alata i pribora. Iz kuće se zatim kupuje sve ono čime će se služiti jednako svi ukućani; to su na pr. neki rjeđi prehrambeni artikli - šećer, kava, mirodije. Iz kuće se napokon kupuje i ono što zadruga smatra da je potrebno ili dobro da ima neki pojedinac, kao, na pr., već spomenute dvokolice. Na kraju, iz kuće se odijevaju svi muškarci s onim što zadruga ne može sama proizvesti (sukno, cipele,...). Žene se opskrbljuju odjećom na drugi način. One, naime, imaju pravo iz kućnog gospodarstva slobodno prodati koje jaje, sira, kajmaka, u jesen sjeme od bundeve (najčešće u Šamcu na pijaci). Dobiveni novac dijele jetrve međusobno i on je njihovo privatno vlasništvo. S njim mogu raspolagati kako hoće i kupiti štogod žele. Pored odjeće kupit će ona koja je štedljivija, ili ona koja je na stativima više prosjedila pa joj manje treba iz dućana, i još kakvu drugu sitnicu, bilo u kućar, bilo na sebe, bilo mužu ili djetetu. Ova privatna „ženska,, blagajna i nije tako beznačajna, smije li se zaključiti po šarenoj slici koju pružaju snaše kad nedjeljom i blagdanom izvuku iz ladičara brokatne kecelje, plišane marame i svilene bluze i suknje.
Nastavak slijedi 
|
