Zgrade
Stambene i gospodarske zgrade zadruge Živić-Krlavini nisu obuhvaćene jednim kućištem. Nestašica stambenog prostora, pa i prostora za smještaj gospodarskog alata i pribora, već duže čini poteškoće normalnom odvijanju kućnog života. U staroj matičnoj zgradi nema mjesta za sve članove zadruge, a u sklopu samoga kućišta nema ni prostora za prigradnje ili nove gradnje. Treba naći gdje će se smjestiti 26 kreveta! Zadruga je taj problem privremeno riješila tako da se dio njene čeljadi smjestio izvan same matične zgrade. Tako sin Ivan stanuje, ili bolje reći spava s nekim članovima svoje obitelji u neposrednom susjedstvu, a Marijan sa ženom u kući što ju je zadruga kupila poslije rata. Usprkos tome zadružni je život usredotočen u glavnoj zgradi: tu se kuha za sve, tu svi zajedno jedu, a tu se obavljaju i svi kućni i gospodarski poslovi vezani uz kuću. Ukratko, čitava zadružna zajednica, u stvari, živi u glavnoj zgradi, samo što pojedini članovi odlaze na spavanje drugamo, ili su pak kakva kola ili saone smješteni izvan nje. Zbog takve organizacije zadružnog života, koja je i jedino moguća, zadržala je glavna matična kuća gotovo sve značajke pravog, zadružnog doma i u duhovnom i u materijalnom smislu, te će zbog toga i njen opis upotpuniti prikaz zadruge.
Čitavo kućište ima oblik pravilna pravokutnika kome uža strana čini uličnu frontu dužine približno 25 m. Štagalj dijeli kućište poprijeko u dva otprilike jednaka dijela. U prednjem su stambene i gospodarske zgrade, a stražnji dio zapremaju vrt i šljivik. Sve su zgrade, osim štaglja, niske prizemnice, smještene naokolo uz rubove kućišta, tako da je u sredini ostalo prostrano dvorište, avlija, čitavo popločano crvenom ciglom. Ovaj je prednji dio niskom žičanom ogradom pregrađen u dvije avlije. U manjoj, do ulice, smještene su stambene i pomoćne kućanske zgrade, a u stražnjoj su, većoj avliji gospodarske zgrade. Sva su zdanja građena od pečene cigle, čistim zidom, bez drveta bilo u temeljima, bilo u zidovima. Krovovi su strmi i pokriveni glatkim crijepom. Glavna stambena zgrada i kućari, ožbukani su i bijelo okrečeni, dok su sve ostale zgrade neožbukane. U čitavom sklopu zgrada nema nijednog drvenog zdanja.
Uličnu frontu zaprema najprije glavna stambena zgrada. Okrenuta je na ulicu zabatnom stranom s dva prozora (sa šalaporkama) u zidu i s dva tavanska prozorčića na zabatu. Desnu stranu fronte zaprema niska zgrada okrenuta dužom stranom na ulicu. Tri prozora s rešetkama, većinom zakrita šalaporkama, daju naslućivati da su to kućari. Između obiju zgrada ulaz je za ukućane, kapijica probijena u zidu koji veže jednu zgradu s drugom, a na kraju ulične fronte velika je kolna kapija. Ušavši na malu kapljicu, odmah je s lijeva već spomenuta glavna zgrada. Građena je 1848. godine „kad se Marijanu rodio sin Adam,,. Upravo nasuprot kapljice ulazi se uz nekoliko stepenica u prilično veliko, nešto u dvorište izbočeno, naknadno prigrađeno prisoblje. Iz prisoblja, lijevo su vrata u kujnu, na suprotnoj strani kroz trijem izlaz u dvorište, a u istom zidu u kojem je vanjski ulaz vrata su u sobu. To je velika prostorija, otprilike 6 x 9 m, kojoj dva mala ulična prozora i dva isto tako mala dvorišna daju ipak dovoljno svjetla osobito kad u njih upre sunce. Uz lijevu i desnu dužu stranu sobe pružila su se uza zid po tri visoko namještena kreveta pokrivena vunenim ponjavama. Na čelnom je zidu između uličnih prozora ogledalo i zidni ormarić pod staklom. Lijevo je od ormarića starinski zidni sat s „češerima,,, a iznad prozora povješanc su svetačke slike uz koje su zaticane fotografije, većinom mladih članova zadruge. Pokraj prozora je šivaći stroj. Posred sobe je dugačak, hrastov stol, koji se može, prema potrebi, razvući gotovo duž Čitave sobe. Kod ulaza je velika novija željezna peć koja se, isto kao i nekadašnja stara kaljeva furuna, loži iz kuhinje. Iznad peći visi o stropu čivija: o željezne kuke obješeno je vodoravno nekoliko motaka, na koje se zimi vješa mokra, pokisla odjeća. Nedjeljom visi na čiviji čist, vezen otarak. U kutu do peći obično je mjesto za belku (zipku), a iza ulaznih vratiju veliki je naslonjač u kojem gotovo čitav dan sjedi stara gazdarica Marija.
Kuća s anjforom
Soba je glavno zadružno boravište. U njoj se zadrugari zadržavaju ljeti, a naročito zimi, jer je to jedina prostorija, pored kuhinje, koja se zimi grije. U svečane dane u toj sobi zadružna čeljad zajednički jede; tu snaše i djevojke krpe, šiju, kroje, predu, tkaju i osnivaju, pa je u tu svrhu nasred sobe u strop usađen klin o koji se gornjim krajem upire snovača. U toj sobi djeca koja idu u školu pišu svoje zadaće, u njoj se igraju, a u nju se uvodi i komšija i gost. Nekad su se u njoj održavala prela i posila, a i danas se zimi okupi komšiluk na čijanje perja. Kao dnevni boravak, ovo je svakako ipak najviše ženska prostorija jer su muški većinom kojekuda na radu. Tek dado - stari gazda Mijo - zadržava se, osobito zimi, po Čitav dan u sobi, sjedeći na svojem stalnom mjestu za stolom u društvu Žene, snahe, kćeri, unučadi i praunučadi.
Kuća bez anjfora
Prisoblje služi kao svakodnevna blagovaonica zimi, jer se ljeti jede na dvorištu pod kajsijom. U toj je prostoriji do prozora jedan oveći stol s dvije klupe, a uza susjedni zid kuhinjski ormar, staklenjak s jedaćim priborom. Ovo je prisoblje prvo prihvatilište za muškarce, kad osobito zimi dođu blatni i mokri s polja ili iz štale. U sobi je pod od jelovih dasaka, a predsoblje je cementirano da se lakše pere.
Kujna je vrlo malena i mračna. Izravno svjetlo dobiva samo kroz malen prozorčić na strani susjeda, dok je drugi okrenut u predsoblje. Uza zid lijevo od ulaza smješten je šporet (štednjak), a odmah do njega, sasvim u uglu, zjalo je sobne peći. Danas se u kući još samo djed Mijo sjeća kad je na mjestu šporeta bilo otvoreno ognjište, banak. U kuhinji je još uzidana polica sa posuđem i okrugla, visoka sinija (stol). Ljeti, kad se kuha napolju, stavlja se u kuhinju još i jedan krevet, na kojem obično spava Ivo.
Avlija
Iz predsoblja se kroz trijem, ganak, izlazi u avliju. Ta vrata u trijem ujedno su i glavni ulaz u kuću, jer se zimi vrata s ulične strane trajno zatvaraju. Ganak se pruža duž Čitave zgrade podig¬nute s lijeve strane u produženju glavne kuće. To je otvorena nadstrešnica sa stupovima koji su međusobno spojeni „gotskim,, lukovima. Unutarnja strana ganka je ožbukana i bijelo okrečena, a s vanjske je strane gola cigla. Na početku trijema, odmah do izlaza iz predsoblja, vrata su u sobicu i u potkrovlje, koje služi kao kukuruzarnik, a odmah do njih oniska su vrata u podrum. Uz ostalo, tu su bačve s vinom i rakijom, kućna zaliha krumpira i kupusa, a uz jedan od zidova duga polica s poredanim hljebovima - čitava zaliha od pečenja do pečenja. Dalje, duž ganka, jedan su do drugog dva kućara. Namještaj i razmještaj gotovo im je identičan: lijevo od ulaza ormar od¬nosno ladičar-staklenjak, suprotno od ulaza stolić pokriven Čipkanim stolnjakom, a desno krevet. Po zidovima po koja svetačka slika, a na ormarima jabuke ili dunje. To su stari kućari. Ormari i kredenci otvaraju se svega nekoliko puta godišnje u svečanijim zgodama kad treba izvaditi bolju opremu; tijekom dana nema potrebe da bilo tko boravi u kućaru; mjeseci prođu dok netko sjedne za stol, tek se navečer dolazi na spavanje. Zbog toga ovi kućari djeluju nekako pretjerano uredno kao da već nitko odavno u njih nije ni zavirio.
Kućari
Posljednje dvije prostorije u koje se ulazi s trijema pripadaju i po svojoj namjeni i po smještaju velikoj avliji, iako su građevno sastavni dio iste zgrade. U prvoj su prostoriji velike kace u kojima vrije mošt i gdje se odlaže kom od grožđa, šljiva, krušaka i drugog voća dok se ne ispeče rakija. Iz ove prostorije, a i iz trijema, usmjeruju vrata u pušnicu gdje se suši meso. Nasred prostorije neke je vrste nisko ognjište na kojem se tijekom sušenja mesa loži vatra zbog dima. Čitava je prostorija, naravno, sasvim crna. Uza zid do trijema stalno je mjesto za rakijski kotao (za pečenja u pušnici ostaje samo kotao dok uređaj za hlađenje stoji na trijemu).
U velikoj avliji (dvorištu), nastavljajući se na zgradu s trijemom, prostrana je, otvorena nadstrešnica na stupovima, kolnica. Uz kola, tu su smještene razne bačve i kace, zatim krunjača, vijara, trijer, plugovi i sijaset drugog sitnog alata i pribora. Tu je i kućica oštrog psa Šarova.
Avlijom, a i zgradama čitavog kućišta dominira štagalj, smješten poprijeko u dnu dvorišta. Kao svuda u tim krajevima, gradnji štaglja posvećuje se i s građevne i sa estetske strane znatno veća pozornost nego stambenoj zgradi. Zbog toga za njihovu gradnju postoje i naročiti majstori zidari. Štagalj u Krlavina podignut je 1917. godine i građen, kao što je to već običaj za takve zgrade, od žute i crvene opeke. Sva vrata i prozori imaju polukružne izbočene dovratnike i doprozornike, a cijelo pročelje puno je izbočenih, nazubljenih ukrasa izvedenih opekom. U prizemlju su štale za konje i za onih pet-šest krava koje se muzu, kako bi mlijeko za kućnu upotrebu i za prodaju mljekari bilo pri ruci. Ostale su krave na stanu. Na desnoj strani štaglja natkriven je prolaz, sa širokim dvokrilnim vratima, u bašću (vrt) iza kuće, gdje je odmah do vratiju svinjara, a iza zgrade đubrište (gnojište). Desno od štaglja mala je zgradica od crvene opeke; tu je koč(i)njak (kokošinjac) i otvorena nadstrešnica pod kojom se cijepaju drva. Ispred kočnjaka stoji velik, dubeni valov, jer se svinjama daje u velikoj avliji. U velikoj avliji još je bunar sa đermom i šest velikih betonskih korita za napajanje blaga i pranje, a između štaglja i kočnjaka zahod.
Štagalj
Vrativši se opet u malu avliju, preko puta ganka s kućarima smješten je ambar. To je poveća, u srednjem dijelu otvorena zgrada, od šarene opeke kao i štagalj, također sa stupovima spojenim „gotskim,, lukovima. Ambar je građen 1919. godine, pa je to najmlađe zdanje čitavog kućišta. U srednjem su otvorenom dijelu krušna peć i ljetna kuhinja, a desni zatvoreni dio je sam ambar. Slijeva je manja, također zatvorena prostorija, komorica, u kojoj je pored nešto poljskog alata smješteno i sve ono što nije moglo naći mjesta gdje drugdje. U prostranom ambaru najveći dio prostora zauzimaju velika okna za žito i okna za brašno, a na njima su smješteni čabrići s mašću i medom. Ovdje je spremljena i zaliha kudjelje i lana u velikim močićima (svežnjevi povjesama) kao i klupka fitilja (pučka za tkanje asura). Izvana na stupu pred ulazom u sam ambar visi žitni vinac: u kući je još običaj da se na svršetku žetve od zaostalog klasja na njivi splete vijenac. Zrnje se iz tog vijenca u idućoj sjetvi smiješa sa sjemenom. Ispred ambara, u hladu velike kajsije, postavljen je dugačak stol na kome zadruga ljeti jede.
Posljednja je, u opisu već spomenuta, zgrada s tri kućara. I ona je građena tako da s dvorišne strane ima ganak sa stupovima, tek bez lukova. Iako je inventar i razmještaj pokućstva u ova tri kućara veoma sličan onima u staroj kući, unutrašnjost ipak pruža drukčiju sliku: to su kućari mlađih bračnih parova. Tu je namještaj noviji, tu je na krevetima bogatija posteljina sa čipkanim presvlakama i jastucima gotovo do stropa, tu je pod prekrit asurama, po stoliću i stolicama mnoštvo vezenih ručnih radova, pa čitava prostorija odaje stalnu brigu njezinih stanara.
Između ove zgrade s kučarima i ambara malen je cvjetnjak, a iza njega ljesa kroz koju se ulazi u kolni prolaz. Taj se prolaz proteže duž čitave desne, istočne strane kućišta, iza zgrade, tako da kola mogu i u kolnicu i na đubrište, a da pri tom ne prolaze kroz manje dvorište određeno za boravak ukućana. Kroz taj se prolaz izvode na pašu i vraćaju s paše svinje i krave.
Stan zadruge Krlavini nalazi se na Mlaki, udaljen približno jedan i po kilometar od sela. Ovdje, na stanu, smješten je glavni, znatno veći dio zadružne stoke i živadi, a u velikim kamarama zalihe sijena, slame i kukuruzovine, zatim bundeve, repa i druga krma. Gospodarske zgrade nisu smještene centralno, unaokolo dvorišta kao zdanja u selu, već su na čitavom prostoru razasute kojekuda, gotovo razbacane, ali ipak tako, da su sve fronte okrenute na istok. Kako je sama koljeba podignuta u dnu čitavog kućišta i okrenuta licem na istu stranu kao što su i ostale zgrade, stanar ima iz koljebe dobar pregled nad cijelim stanom. Prostor između gospodarskih zgrada je otvoren, prazan, bez stabala, i nastavlja se dalje preko ograde od vodoravno položenih dasaka u povelik, zatvoren pašnjak na koga se redovito puštaju na pašu krave i ovce, a zađu u nj također pure i guske.
Stan
Najveća je zgrada i ovdje na stanu štagalj, građen slično kao i onaj u selu, tek s manje ukrasa. Čitav donji dio zapremaju štale, a u gornjem je sjenik. Preko puta, kao posljednja zgrada čitavog sklopa, već napola u pašnjaku, još je jedan štagalj u kome su glavne zalihe sijena i slame. Bliže prema koljebi nalaze se i ostale zgrade: svinjara, kočnjak i nešto po strani ovčara. Iza svih zgrada, već sasvim u blizini koljebe, bunar je sa đermom i valovom. Sam stan, koljeba za stanara, mala je i niska prizemnica s kuhinjom u koju se ulazi izravno izvana, a kroz nju u sobu. Namještaj je najnužniji: jedan krevet, do prozora stol, u kutu peć. Prostor je oko koljebe ograđen te čini zasebno dvorište, tako da stoka i živad ne može oko kuće. U blizini koljebe je i pčelinjak. U ovom je dijelu stana i velik šljivik u kojem su i brojna pojedinačna stabla jabuka, krušaka, kaj-sija i drugog voća, pa je tu za ljetnih vrućina ugodna hladovina. Iz sela do stana nema ceste, a niti nekog tvrđeg poljskog puta. Za vrijeme dužih kiša prilaz i pješke i kolima nije lagan.
Nešto zbog specifične organizacije rada u zadruzi, nešto opet kao posljedica razlike u načinu života ljeti i zimi, no najviše zbog već spomenutog nedostatka prostora, u kući u selu nema svaki član svoje stalno mjesto gdje spava ni uvijek isti krevet. Uz malu djecu i još koga od odraslih - zimi je to obično Eva - tek stari gazda Mijo sa ženom Marijom spava i ljeti i zimi u velikoj sobi. Ljeti, kad se može prespavati bilo gdje, nedostatak se prostora toliko i ne osjeća, ali zimi to pitanje zadaje zadruzi prilično brige. Upravo se ove godine taj problem rješava na jedini mogući način: zadruga gradi novu kuću. Na okućnici staraca čiju zemlju zadruga obrađuje, u glavnoj ulici, ali prilično daleko od matične zadružne kuće, već se privodi kraju gradnja prostrane prizemnice sa stanovima za braću Ivu i Marijana. Kuća je toliko prostrana da će moći primiti čitavu Ivinu obitelj. Pri gradnji te kuće odustalo se od tradicijskog seoskog stila, pa osim nekih elemenata nužnih za seosko gospodarstvo - tako na pr. veliki kolni ulaz, ajnfur (veža) -zgrada ima izgled suvremene gradske kuće. Tako će kod Krlavinih, istina, biti riješen problem stanovanja, no time se u priličnoj mjeri mijenja sama struktura zadruge. I bez obzira na propise o suvlasništvu (ovi su propisi već dvije godine na snazi, pa ipak je zadruga ne obazirući se na njih i dalje ostala cjelovita i nije mijenjala svoj tradicijski zadružni način života) zadruga je, tako reći, sama dovela u pitanje opstanak: prvo, dvojica njenih članova postaju kućevlasnici, a drugo, oba ova člana stvarno se odjeljuju od zadružne matice preseljenjem u novu kuću (obitelj jednoga od njih čini polovicu ukupnog broja članova!). Sada zadrugari još ni sami nisu načistu s pitanjem hoće li i dalje kuhati na istom ognjištu ili će Marijan i Ivo voditi svoje domaćinstvo i tako se stvarno i odijeliti. U zadruzi su, barem zasad, skloniji misli da i dalje ostanu svi za istim stolom. No, hoće li to biti zbog prilične udaljenosti ove kuće, a i zbog drugih razloga, doista i provedivo ili u najmanju ruku spretno, pokazat će praksa. Doda li se tome još i to, da je Ivan već kupio zasebnih 10 jutara zemlje, a Marijan se ionako smatra nasljednikom onih 16 jutara koje zadruga obrađuje, može se očekivati njihovo potpuno odcjepljenje. Budući da je predviđeno da druga dva brata - Stipe i Mato - ostanu i nadalje sa ocem i sestrom Evom kao suvlasnici, to bi se dosadašnja zadruga raspala u tri ekonomske jedinice, od kojih bi dvije i dalje zadržale oblik zadruge: jedna je Ivan sa čitavom svojom obitelji, druga stari gazda Mijo sa Stipom, Matom i Evom i na kraju treća, samostalna, Marijan sa ženom.
Nastavak slijedi 
|
