Nekoliko sam puta već, u različitim kontekstima, spomenuo jedan detalj iz moga života koji mi je jako drag pa ga se rado i s nostalgijom sjećam. Rođen sam u velikoj obitelji kao njen dvadeset i peti član. Za nas starije Slavonce Istočne Slavonije, dakle Šokce, to i nije nešto neobično, jer velike obitelji, ili kako su se tada zvale „zadruge“, nisu bile velika rijetkost. Želja mi je mladim ljudima, ljudima modernoga doba, koje je significirano individualizmom, prikazati taj način obiteljskog suživota kakav im nije poznat.
U želji da ne budem pristran i zbog velike nostalgije za takvim načinom života neobjektivan, odlučio sam poslužiti se jednim znanstvenim opisom života jedne takve seljačke obiteljske zadruge koju je od 1961. do 1963. godine pratio Andrija Stojanović i objavio pod naslovom
"SELJAČKA OBITELJSKA ZADRUGA ŽIVIĆ KRLAVINI
Sikirevci
objavljenom u "Publikaciji etnološkog zavoda Filizofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu "SELJAČKE OBITELJSKE ZADRUGE - Izvorna građa za 19. i 20. stoljeće", u Zagrebu 1992. godine
Uvod
U istočnoj Slavoniji, u dijelu nazvanom Šokadija (na nekadašnjem području Vojne krajine), seljačke su obiteljske zadruge još do prvog svjetskog rata bile veoma brojne, a u priličnoj su se mjeri još održale i između dva rata. Od ukupnog broja gospodarstava, „dimova“, živjelo ih je u zadrugama još i poslije prvog svjetskog rata otprilike polovica. U nekim su selima, tamo gdje su bile brojnije, činile pretežni dio stanovništva. Ovaj je broj počeo naglo opadati između dva rata, no neke su ipak dočekale i drugi svjetski rat. Izmijenjene društvene prilike nakon toga rata dokrajčile su i ono malo zadruga koje su se, dijelom svjesno dijelom spontano, još održale. Konačnom nestajanju te obiteljske forme na spomenutom području razlozi su u manjoj mjeri unutrašnje prirode, a više su to izričiti propisi i odredbe o ukidanju zadruga koje su donosile vlasti općina i kotara. Tako je i na području bivšeg kotara Slavonski Brod još 1961. godine došlo do primjene takvih odredbi. Ipak, samo de jure, jer su neke zadruge, barem za prvo vrijeme, ne samo i dalje živjele pod istim krovom, nego i vodile zajedničku zadružnu ekonomiju, tek više nisu smatrane zadrugama. Dosljedno tome uređeno je i pitanje plaćanja poreza, te je poreznim obveznikom postala svaka obiteljska jedinica, dotada inkorporirana u zadrugu.
Članovi zadruga, koje su se podijelile još prije provođenja spomenutih odredbi, nisu želju za zasebnim vlastitim ognjištem mogli objasniti nekim određenim razlozima, a često su čak i priznavali da se u zajednici bolje živi i lakše radi. One zadruge u kojima je racionalno gledište bilo jače (a tu je obično najčešće došla do izražaja snažnija volja i autoritet starješine), uporno su se održale i dalje. Članovi bi i nakon prisilne likvidacije ostajali u zajedničkom domaćinstvu. Dakako, i te su zadruge bile, prije ili kasnije, osuđene na raspad, ako ni zbog čega, tada stoga što su im članovi, možda upravo najviše zbog tih odredaba, izgubili „zadružni“ moral.
Položaj članova obiteljskih zajednica koje su izgubile status zadruga, zakonski je određen tako (a to se destruktivno odrazilo i u međusobnim odnosima samih zadrugara), da starješina svake obiteljske jedinice postaje suvlasnikom svega pokretnog i nepokretnog imanja, teoretski participirajući u prihodima u vrijednosti visine svog suvlasničkog dijela. Suvlasnicima je, naravno, stavljeno na volju hoće li i dalje zajednički obrađivati svu zemlju (jer ona nije formalno podijeljena), a i to, hoće li i dalje kuhati na jednom ognjištu. Ovako proveden, taj oblik gospodarske zajednice naoko, možda, izgleda da se i ne razlikuje mnogo od tradicijskog zadružnog (osim pitanja poreza), ali je to ipak, u stvari, nešto sasvim drugo. Suvlasništvo, uz ostalo, već svojom vanjskom, formalnom stranom, a zatim i utjecajem na svijest, pogoduje upravo onom što je u prošlosti često bilo uzrokom raspada zadruga: negiranju autoriteta starješine. Do toga, naravno, u određenom slučaju i ne mora doći, ili barem ne odmah. Ipak, uvjeti postoje, te bi zaista bilo previše očekivati da se čitav kolektiv obiteljske zadruge pokaže u tolikoj mjeri složan u želji za životom u zajednici, da nove okolnosti ne bi na tu zajednicu utjecale.
To su ukratko društvene prilike pod kojima postoji i zadruga Živić-Krlavini u Sikirevcima. U ovom trenutku ona više i ne postoji pravno. Promjene su se zbile u tijeku opisivanja. Pri prvom posjetu (1961.) bila je to još i formalno i pravno prava tradicijska zadruga; danas su četvorica braće i stari otac - starješina zadruge - samo suvlasnici, ali zadruga kao zajednica još postoji. Ona ima i svog starješinu koga svi poštuju i slušaju, još se drži tradicijske organizacije i kućnog reda. Uopće, sačuvala je u osnovi strukturu tradicijskih obiteljskih zadruga tipičnih za ovaj kraj, uz ona usvajanja novih oblika koje je već sam po sebi donio duh vremena, a nužna su da bi se zadruga mogla održati. Ipak, usprkos visokom ugledu koji među zadrugarima uživa starješina, i uz ekonomski napredak zadruge kao cjeline, zapažaju se i u njoj znakovi početka raspada.
Iz povijesti zadruge
Šokačko selo Sikirevci (u domaćem govoru Sikerevci) pružilo se duž druma Đakovo-Slavonski Samac, 7 km jugoistočno od mjesta gdje spomenuta cesta presijeca autoput. Granicu sikirevačkog atara prema jugu čini rijeka Sava, udaljena od sela dva-tri kilometra.
Selo je čistog uličnog tipa s jednim glavnim sokakom u kome su dva niza kuća odijeljena s više od 100 metara širokim travnjakom, ritom, u ovim krajevima zvanim jelas (ovdje i kao toponim Jelas), po kome pasu seoske guske i svinje. Od pokrajnjih ulica selo ima nekoliko manjih sokaka. Jedan se od njih račva od glavnog sokaka prema sjeveru odmah kod crkve i nosi naziv Živića sokak, jer mu rod Živića čini znatnu većinu stanovništva. Taj je sokak i nastao tako da su dijeljenjem starih zadruga Živići postupno povećavali broj domova, gradeći kućišta jedno uz drugo u istoj ulici. Seoska predaja ,,zna“ i mjesto gdje je stajala kuća svih današnjih Živića. Dokumenata, dakako, o tome nema, no svakako su Živići u Sikirevcima starosjedioci. Može ih se pratiti po dokumentima negdje do u početak sedamnaestog stoljeća. Kuća zadruge Živić-Krlavini približno je u središtu Živića sokaka i nosi broj katastarske čestice 59. Pod ovim se brojem u matičnim knjigama može pratiti sve do pred kraj osamnaestog stoljeća. Tada su naime, 1793. godine, austrijske vlasti provele reorganizaciju katastra i dale česticama nove brojeve, dodijelivši Krlavinima broj 59. Svakako da su Krlavini u to doba već dobro sjedili na tom mjestu, jer se u Stališniku duša pod kućnim brojem 59 već spominje Adam, rođen 1788., sin Karla, premda se za samog Karla godina rođenja ne navodi.
Zadruga je u selu poznata ukratko pod imenom Krlavini. Taj je naziv u uskoj vezi s podrijetlom sadašnjih njenih članova. Iz priloženog rodoslovnog slabla vidljivo je da se kao najstariji predak obitelji navodi već spomenuti Karla. Tada je, negdje sredinom 18. stoljeća, taj Karla živio u zadruzi sa svoja tri brata Markom, Šimom i Vincom. Upravo u njegovo vrijeme zadruga se podijelila i svaki od četvero braće dobio je kuću. Njihovi potomci žive u selu još i danas. Karlova loza nosi naziv K(a)rlavini, Markova Markulini, Šimina Šimatovi a Vincina Vincijanovi. Novoosnovana kuća Živić-Krlavini vjerojatno je imala oblik zadruge već odmah u trenutku dijeljenja, jer je kod Krlavinih bilo diobi i odcjepljenja i kasnije. Tako se 1897. godine od matice odijelio Josip (r.1841.) sa ženom Stanom, zatim Martin (r.1873.) sa sinovima Karlom, Matom i Martinom. S njima je otišla i udova (Josipovog brata?) Justa r. Kokanović. Tako odijeljeni dobili su naziv „mali Krlavini“. Naselili su se kuća do kuće uz maticu Krlavina (novi br. 12). U toj kući žive još i danas potomci Martinovi.
Sastav zadruge 1963. godine
Zadruga Živić-Krlavini broji danas (1963. godine) 26 članova. Taj se broj, u posljednje dvije-tri godine prilično izmijenio: jedan je sin doveo mladu u kuću, jedna se kćer udala, dvoje se djece rodilo, a jedno umrlo. U kući je sada najstariji član gazda Mato, starac od 76 godina, a najmlađi se član, djevojčica Aga, njegova najmlađa praunučica, rodila proljetos.
Temelj sadašnje zadruge čine gazda Mijo, žena mu Marija i četiri oženjena sina: Marijan, Iva, Stipa i Mato. Od Mijine djece u kući je još i kći Eva; ona se neće ni udavati jer nije sasvim zdrava. Najstariji sin Marijan nema djece. Žena mu je Kata nosila tri puta jedno za drugim, no sve troje djece umrlo je pri porodu, pa se otada Marijan pomirio sa sudbinom. Od dvoje djece sina Stipe u zadruzi je još Mijo, momak od 15 godina, dok mu se kćer Kata već udomila. Sin Mato ima samo jedno dijete, osmogodišnjeg Đuru. Sa ženom Marijanovom snašom Katom, Ivinom Agom, Stipinom Đurđom i Matinom Janjom ovo čini tek polovicu ukupnog broja članova zadruge. Čitavu drugu polovicu, njih trinaestoro, čine djeca, snahe i unučad sina Ive. Tu su najprije oženjeni sinovi: Adam sa ženom Francom, Antun i žena Marica, Jozo sa ženom Marijom, zatim dvadesetgodišnja kći Manda, osamnaestogodišnji sin Karlo i petnaestogodišnji Ico, te napokon, najmlađi članovi zadruge, Ivanova unučad: petogodišnji Antun, trogodišnja Ana i dvogodišnja Manda, te novorođenče Aga, djeca Adama, Antuna i Joze. Ivin sin Ico zapravo od ove jeseni nije više u kući, jer ga je zadruga na zajednički trošak uputila na zanat u Osijek. To je u zadruzi - koliko se pamti - prvi slučaj da netko odlazi iz kuće, pa će Ico, kad svrši zanat, biti prvi „školovani“ Krlavin. U zadruzi se već duže pomišljalo na to da se nekoga dade u skulu (školu), no dosad nitko od muške djece nije imao prave volje. Mali je Ico bio prvi koji je izričito zaželio da nešto izuči i da ne ostane na selu.
Gazda Miju njegovi sinovi i snahe zovu dado, a svi unuci, njihove žene kao i praunuci dido. Mijina je žena za njene sinove maja, a za unučad, njihove žene i za praunuke baka. Marijanova braća, Ivo, Stipa i Mato isto kao i njihove žene, Marijana zovu baća, a tako zovu i braća iz treće generacije, Jozo, Ante, Karlo i Ico i njihove žene, najstarijeg brata Adama. Ako je potrebno dodaje se i ime: baća Marijan, bać' Adam. Marijanova se braća međusobno zovu samo imenom, dok naprotiv, u trećoj generaciji drugog po redu, Antu, braća zovu brato, trećeg po redu, Jozu, bajica, a ostale imenom. Marijanova braća i njihove žene Aga, Đurđa i Ana, Marijanovu ženu Kaju zovu snašo, a sva djeca iz treće generacije zovu je nina (od strina). Isto je tako Aga odnosno Đurđa za mlađu jetrvu snaša. Stričevi su za sve sinovce iz obiju generacija čika, a njihove su žene za njih strinka, u oba slučaja uz dodatak imena. Svi stariji sve mlade bez razlike u izravnom oslovljavanju zovu samo imenom bez ikakva naslova, dok pred drugim osobama, osobito u kući pred mladima, uvijek dodaju i naslov."
Nastavak slijedi 
|
