Zapita me neki dan jedan prijatelj, naš bloger, da li imam još ovakvih priča kao one o novogradiškom kraju.Očito mu se svidjela. Naravno da imam. Zato evo opet jedne.
Deveti je dan mjeseca srpnja a.D. 1999. Vlada velika vrućina, sparina, bez daška vjetra. Nevoljko sjedim u uredu i pokušavam nešto raditi, kad me predveče zateče vijest o nenadanoj smrti drage osobe. U 55. godini života umro je Đuro. Ne mogu vjerovati. No, vijest je na žalost točna. Ostavljam posao i idem kući spremiti se za put u Hrvatsku, na pogreb.
Točno u 24 sata u petak 9. ili 0 sati u subotu 10. srpnja polazimo supruga i ja automobilom, ali nevoljko. Rijetki su to dani kada mi se ne ide doma. No ovaj puta je to veoma intenzivno. Već nakon nekoliko kilometara mojoj se nevoljkosti i tuzi pridruži i jaka kiša, koja će me pratiti sve do Krapine. Uz brujanje automobila i dosadno klaćenje brisača pokušavam razmišljati. No ništa mi ne ide od ruke. Prepuštam se unutarnjoj praznini i buljim u crnu mokru cestu. Osjećam umor, pospanost i skrećem na parkiralište, ne bi li malko zaspao. Na krovu automobila odzvanja svaka teška kap austrijske planinske kiše. Ova me monotonija ipak uspava. Nakon pola sata me probudi moj mali pas, moja Sisi, koja se očito radije vozi. Nastavljam put malo odmorniji ali u istom neraspoloženju.
Nekoliko kilometara poslije Macelja pojavi se sunce. Taj bi događaj nekom drugom prigodom osjećao kao pozdrav Domovine, no danas mi ono samo smeta. Uz put gledam lijevo i desno. Ništa se nije promijenilo od prije dvije godine. Jedino su velike reklame uz cestu nove. Obećavaju bolje dane. Na njima je sve lijepo, no okoliš odaje surovu tužnu realnost. Zbog psa stajem na jednom parkiralištu, ili kako se to sada zove „odmorištu“, nadomak Zagreba. Prvo ugodno iznenađenje: uredan zahod! Da li će to biti jedino ugodno iznenađenje? Kriterije spuštam jako nisko, skoro na nulu, na kojoj se nalazi i moje raspoloženje.
Kod Kutine me opet savlada san i stajem na „odmorište“ koje nikako na to ne liči. No umor je teži. Supruga šeta sa Sisi, koja ugledavši neku stopericu, neumorno laje. I opet me probudi.
Poslije 12 sati mučne vožnje dolazim na cilj. Nakon kratkog, uobičajenog pozdrava s rodbinom zbog umora ali i zbog aktualne teme na brzinu sam popio dva piva. Savladan od piva i umora odlazim u krevet. Navečer neminovna posjeta kući umrloga. Nijema molitva nad njegovim lijesom. Gledam zatvoreni hrastov lijes i vidim njega i sve one lijepe doživljaje s njim. No očito je svemu kraj. Njega definitivno više nema. Ta mi istina tjera suze na umorne, crvene oči. Izlazim na dvorište i sjedam za stol, za kojim sjede već nekoliko dobro napitih ljudi. Pričaju obične priče. Bez imalo pijeteta. Pokušavam ih ignorirati i razgovarati s Franjom, sinom pokojika, kojeg jako boli zub.
Nedjelja, 11. srpnja. Danas je u 15 sati pogreb. Sunce nesmiljeno peče, na nebu niti jednoga oblačka. U grobljanskoj kapelici, koja je jedva primila najužu rodbinu, svećenik bez nagovora, rutinski počima rekvijem. Njegov monotoni tekst vani se jedva čuje. Nakon 20 minuta kreće duga žalosna povorka prema grobu. Svećenik, fratar i nad grobom „šuti“. Među zadnjima bacam i ja grudu vlažne zemlje na lijes. Nijemi oproštaj od drage osobe. Opet me obuze ista praznina. Pa niti riječi Očenaša za njegov pokoj vječni ne ulijevaju utjehu i nadu. Zar je to bilo sve? „Život teče, na mrtve se ne obazire“ rekao sam davno u pjesmi „Elegija mrtvih“.
Počima radni tjedan, uobičajena svakodnevnica.Teške egzistencijalne brige diktiraju tempo. Odlučismo se u kasno poslije podne za put u Nijemce. Ovaj puta prekao Osijeka i Vukovara. Od Osijeka jaka kiša. Sada sve izgleda još tužnije. Prolazimo kroz pustoš, kroz pustu aveniju razrušenih kuća obraslih žbunjem i visokim korovom. Vukovar. Masa porušenih kuća unatoč grafitima „zauzeto“ i uobičajenim porukama „pobjednika“. Ostatke srušennog tornja samostanske crkve obavija skela. No nište se još ne radi. Poznavao sam tu crkvu i taj samostan. Još se sjećam krupnih dunavskih komaraca, dok sam pred rat sjedio u samostanskom vrtu s prijateljem Marijanom, fratrom koji se spramao na službu u Australiju. Gvardijan Josip mi je s ponosom u crkvi pokazivao upravo postavljene nove hrastove klupe. Sada ih više nema. Nema samostana, nema crkve, nema kuća oko crkve. Prolazimo kraj vodotornja, Mitnicom.
Na um mi dolaze dramatični radijski izvještaji Siniše Glavaševića. I onaj posljednji. Pada Vukovar. I tada sam se osjećao bijedno. Mislio sam da je to kraj Hrvatske. Nema ni Siniše. Desno od nas Ovčara.
Molim za sve poginule ali i sve one koji tu žive. Njima je Božja pomoć potrebnija jer su bez posla, bez kuće, bez prihoda, bez perspektive. Bez nade, unatoč pustim obećanjima onih „gore“.U ratu su imali nadu oslobođenja. Strašno. Pa nije im u ratu bilo bolje?
Pred nama se široko opružio Tovarnik. Sjetih se ispred porušene velike, i očito prije lijepe crkve Matoša i kolege Mate Baličević. Matinog Tovarnika više nema. Nema starih šokačkih kuća u „švapskom“ stilu sa širokim anjforima.
Sadašnje, nove kuće sve su jednake. Narušiše srijemsku idilu, koju je Mata i u Argentini, i Njemačkoj i u Alikante uvijek nosio sobom. I s njom vjerovatno i umro.A znam dobro kad mi je Mata recitirao Matoševe stihove iz pripovijetke «Nekad bilo, sad se spominjalo:
» Ali oči uzdignute
K strani lete - ah, onamo!
Gdje od drage domovine
Svako jutro sunce sine..”,
i onoga, što Matoš u istoj pripovijetci davno napisa a mene se danas doima kao svojevrsno proročanstvo:
»Veče... Groblje sa mršavim, naherenim križevima, a na groblju pase junac. Škura, mahovinastom šindrom pokrivena crkva sa dva tornja džamijskog oblika. Ogromno, ogromnim proštacima ograđeno, zeleno dvorište; ogromna lipa; ogromna stara jednokatnica. Prizemlje joj zidano, gornji sprat drven poput okolnih zgrada, a na krovu na dva sljemenska roga dva su crvena metalna barjačića. Čujem mukanje i preživanje marve, neka sanjiva koka čini pospano koookokokoooo. Pored drvenog turbana, sa drvenim pijetlom mjesto kićanke - kraj bunara blenuo u nas neki bezjak (seljak, seljačina, glupan) i odrvenio se. Na grudima raspučio garavu košulju, prekoramio kóčinu sa dva vrga (sud za vodu, kabao), nožni mu prsti tu i tamo presežu poderani opanak, a kroz ventilirani - o, moj bože! - polucilindar ispala čovjeku kika.”
Možda je bolje da Mata sve ovo nije vidio. Sjećam se kad mi je pričao, kako mu je majka u kutiji od cipela donijela crnice zemlje srijemske iz rodnoga Tovarnika. Plakao je nad tom svetom zemljom i od čežnje za njom ostavio kosti u Španjolskoj. Za Matu sam i za Matoša u sebi suznim očima izrecitirao Matoševu pjesmu iz 1914.:
TUGA VIDIKA
Na humku iznad starog sela
U sjeni mir i vječni hlad,
Uz lipu drvena kapela
S vidikom čak na grad.
Ko materina prsa bijela
To brdo blažilo bi jad,
Da naokolo zemlja cijela
Ne čeka sraman pad.
Tišinâ ima, gdje se čuje
Što genij domovine snuje,
No nema više nas!
Gdje glasnije ti srce kuca,
Oj dome naš, tu naše puca
Tvoj razbirući glas!
U tim se mislima približismo Ilači. Omanja, lijepo ispisana tabla pokazuje pravac svetišta Gospe Ilačke. Dva puta sam kao dječak hodočastio u Ilaču. Jedan sam se puta ispovijedao čak kod biskupa Bäuerleina. Sjećam se cijelonoćnih bdijenja u parku oko crvke. Kao i svi hodočasnici ja sam gledao u bunar, u kojem se navodno ukazala Gospa. Velika je to stvar bila za mene.
Skoro potpuno obnovljenim Đeletovcima stižemo u Nijemce kod Stipe, susjeda iz Njemačke. Jedna je kuća skoro gotova. Druga, ruševina, zjapi. Država je ne popravlja, on je ne smije do kraja srušiti, jer mu onda država neće ništa dati!? S balkona, kroz velika stabla kestena, gledam popravljeni toranj crkve Sv.Kate i novi, crveni krov. Skoro je cijelo selo obnovljeno. Ljudi su se vratili, no ipak nisu zadovoljni. Zemljoradnički je to svijet, naučio na njive. Sada ih sve još ne smiju obrađivati zbog zaostalih mina. Nemaju prihoda. Malo viška proizvoda ne mogu prodati ni ispod cijene. Ljute se na vladu, na državu. Ljute se na političare koji su ih ostavili na cjedilu. Ljute se na domaće ljude koji dobro napreduju jer su u „pravoj stranci“. Zna se! Svagdje ista tužna pjesma.
Već je pala noć, kad se preko potpuno novog Podgrađa i Lipovca vozimo prema autoputu Zagreb – Beograd. Iz daleka se vide svjetla graničnog prijalaza Bajakovo. Tek po koji automobil u tom pravcu. Pusta cesta. Nekada su se u to doba godine njome probijale kilometarske kolone automobila. Sada pustoš. Pusta cesta, ali i pusti lijevi i desni pojasi uz nju. Spačva. Nekada bazen poznate slavonske hrastovine.
Sada ništa. Sve je posječeno. Nigdje niti jednog novo zasađenog drveta. Dobar nam napredak prijeti. Na benzinskoj pupmi „Rastovica“ kod Županje uzimam gorivo. Dobrano pospani radnik INE zijeva od uha do uha i nevoljko otvara rezervoar mog automobila. „Noć je za spavanje. Jel’? „Ma jeste, ali se mora raditi“, odgovorim mu. „E kod nas se ne isplati raditi“ reče, dok sam mu plaćao račun.
Nastavak slijedi! 
|
