BICIKL

Gledam svog brata i njegove prijatelje. Dojurili su odnekud, bacili bicikle pred kuću (jedan je čak i u kanalu), požurili igrati video-igrice. Još dugo su se vrtili točkovi, žbice su pravile neprekinute krugove i na kraju se sve utišalo.
Dobro da ovo nije vidjela moja baka. U "njeno vrijeme" bicikl je značio puno više, ne samo prijevozno sredstvo. Bicikl je bio stvar prestiža i blagostanja. Baka mi je o tome sve ispričala, nekoliko puta.
U vrijeme nakon Drugog svjetskog rata, poslije 1945. godine, ljudi su živjeli u neimaštini i skromno. Koji su bili dobro stojeći, kako se to prije govorilo, imali su više stoke, zaprežna kola, konje i - bicikl. Imati bicikl bio je pojam, a imale su ga bogatije familije u selu: Stipa i Mara Drozdovi, Barica Adamova, Stipa Džano i drugi.
U ono vrijeme do svih stvari u kući više se držalo nego danas. Šparalo se i čuvalo. U ormarima se moglo svega naći, a iznosilo se samo za posebne prigode. Sve se koristilo isključivo kad treba i odmah poslije toga se očistilo i spremilo.
Tako je bilo i s biciklom. On je bio cijenjeno prijevozno sredstvo. Cure su bolje gledale momka koji ima bicikl, jer ako se uda za njega, neće morati pješke u Bosanski Šamac na tržnicu ili u posjetu svojoj rodbini. Često se moglo vidjeti kako muž vozi ženu na muškom biciklu, a ona sjedi postrance na štangi. U Šamac se nosilo prodavati bundevino sjeme, jaja, sir i tu je bicikl bio nezamjenjiv. Za dobiveni novac kupe se potrepštine za kuću, koje se opet voze natrag na biciklu.
Ali, na bicikl se nije smjelo tovariti puno stvari - vreće s kukuruzom, jer su preteške, sepete, da se ne ogrebe. Ako slučajno pokisne, trebalo ga je dobro obrisati i spremiti.
Kad bi neka žena imala puno nositi na tržnicu u Šamac, obično bi išla pješke, a tako se i vraćala. No, ponekad bi od gazde mogla posuditi bicikl, s tim da ga do podne vrati ispravnoga, a sutradan to mora odraditi, kopati kod gazde kukuruz, žeti i sl. Bicikl se nije posuđivao na "Hvala!" i "Zbogom!" kao danas, svaku posudbu morao si odraditi i paziti na njega više nego na svoje stvari, jer kako bi gazdi na oči ako se biciklu što dogodi. Djeca na bicikl nisu smjela sama sjedati, niti se voziti po selu, da se što ne pokida.
Moja baka još i dan-danas bicikl preko zime ne vozi, nego ga čuva u "prednjoj" sobi uz ormar. Ljeti, da ga sunce ne prži i kiša ne bije, ugura ga u hodnik. I kaže:
- Mi stari svoje stvari čuvamo. Eto, Barica Adamova agronomka bila. Njezini su imali bicikli i ona ga naslijedila. Vozila se i umrla, a ono je još ispravno. Jest da je staro i nije moderno, al' je njoj uvik u sobe ge spava, na stranicu od kreveta u čelo nogu naslonjeno bilo.

Martina Babić, VII. r.
Osnovna škola
Babina Greda

- 00:05 -

Ukupno Komentara (10)

Po sokacki divani ------------U Miraz spremi

Linkovi

Ovo je moje društvo drago

PJESMA SLAVONIJI