
Bog je čovjeka stvorio na svoju sliku. Ali čovjek sebi stvora boga na svoju sliku.
Židovi su Boga mogli čuti ali ne vidjeti. Bog im je govorio i po njegovim riječima su trebali živjeti. Ali oni su radije htjeli boga kojeg se može vidjeti a da im se ne upliće u život. Tako su si napravili zlatno tele. Lijep bog, sav sjajan, ali nijem, bez ikakvih zahtjeva.
Poricati Boga jedan je, teoretski oblik ateizma. Koristiti Boga za sebe drugi je, praktični oblik ateizma.
Stvaramo si našega boga koji bi nam u svom našem egoizmu trebao donijeti sreću:
- Boga – vatrogasca, koji mora dežurati i što brže doći kad nam gori. Zapravo je bolje da ga uopće ne trebamo,
- Boga - dadilju, koji stoji u pozadini i odgovoran je za sigurnost djece,
- Boga – ralicu, koji će krčiti put u našu sreću ,
- Boga – krpu za brisanje, koji će od vremena do vremena očistiti prašinu i prljavštinu našega života,
- Boga – drogu, koji će našu žalost i strah pretvoriti u euforiju,
- Boga – krivca za sve, koji će uraditi sve ono što mi u našoj ograničenosti ne možemo,
– Boga – dekoraciju, girlandu naših obiteljskih slavlja i životnih vrhunaca,
- Boga – automat, koji funkcionira kad u njega ubacimo kakvu molitvu,
- Boga – ispunitelja želja, koji čeka da nam se umili.
– Boga – status, koji u našem pobožnom životu svira prvu violinu, ali dirigent smo mi, mi određujemo kada će on, kako i koliko dugo svirati.
Dva su puta jednoga grijeha: prvi: Boga odbaciti i poricati , drugi: Boga koristiti onako kako nama odgovara.
Mi smo stvorenja Božja. Teško nama, ako ovo postavimo na glavu i Boga učinimo našim stvorenjem.
|