
Veliki je znanstvenik Isaac Newton jednom rekao:“Bibliju ne smijemo čitati kao javni bilježnik dok čita oporuku, nego kao zakonski nasljednik!“
Bilježnik čita oporuku, koju je otvorio nakon nečije smrti, naravno kao pravni stručnjak, budnim oko pazi na svaku riječ, ali je čita bez srca. Svaku rečenicu i svaku riječ stavi pod povećelo i ispituje, da li je oporuka pravno jasne ili se protiv nje netko može žaliti. On dakle mora oporuku čitati kritički i pitati, kako ae želja umrloga mora provesti.
Mnogi ljudi čitaju bibliju hladno i kritički, traže moguće kontradiktornosti i sumnjive dijelove. Kod takvog čitanja ličimo javnom bilježniku, bez radosti smo i bez dobitka. Nasljednik oporuku čita sasma drugačije. Pri svakoj rečenici sav veseo klikne:“To je moje, to je sve moje! Kojega li dara!“ Bog nam je svoju posljednju želju ostavio u bibliji. Njegove obje oporuke, Stari i Novi zavjet, su namijenjene nama. I Isus je svoju posljednju želju obukao u riječi i dao nam kao ostavštinu: “Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom: da gledaju moju slavu, slavu koju si mi dao jer si me ljubio prije postanka svijeta.“ Ivan 17,24
Isusova zadnja želja ostaviština je nama, mi smo sretni nasljednici njegove ljubavi i njegovog životnog djela u križu i u uskrsnuću. I možemo biti radosni i sretni, jer:“To je sve moje, kojega li dara!“ Kao djeca Božje očevu oporuku čitamo sasma drugačije. Jer:” ako smo djeca, onda i baštinici, baštinici Božji, a subaštinici Kristovi!”
Pavlova poslanica Rimljanima, 8,17
|