
Jednoga dana dođe jedan dječak k ocu i prizna mu jednu malu pogriješku. Otac ga pomilova po glavi i kaže da je time sad sve u redu, i zajedno se pomole. Dječak je molio:“Oče nebeski, daj da budem tako velik i jako kao moj otac. Ti mi možeš oprostiti sve moje slabosti. Zato te molim!“
Navečer, kada je dječak već bio u krevetu, molio se i otac:“Oče nebeski, daj da budem tako malen i da imam tako povjerenje kao moje dijete!“
O ovoj se napetosti odvija naš život: biti jak i djelovati kao muškarac, biti mali i imati povjerenje kao dijete. Ima situacija u životu kad nam ostaje samo čekati i nadati se. A ima i situacija koje zahtijevaju djelovanje, akciju. Mirovati i djelovati, ne raditi ništa i raditi, razmisliti i početi, osluškivati i slušati, od Boga nešto očekivati i za Njega nešto činiti; između ovoga se odvija naš život.
Na početki Biblije piše:“U početku stvori Bog nebo i zemlju.“ A onda malo poslije toga: “I počinu od svega djela koje učini.” I Bog je živio u napetosti između djelovanja I mirovanja. U Isusovm se životu napetost opet vraća. Isus je puno činio i djelovao: ozdravljao bolesne, smirivao oluje, hranio gladne. Puno je hodao, puno propovijedao. Ali onda je opet svoj život potpuno stavio u ruku Očevu i čekao.
“Pomoć tvoju čekam, o Jahve, tvoje zapovijedi izvršavam!”
Psalam 119,166
|