
Ljudski su snovi tako veliki da dosežu nebo. Ali nikako da nam se ostvare. I zbog toga smo tužni i razočarani. „Onaj koji jesam, žalosno pozdravljam onoga, koji bih htio biti!“, rekao je jedan filozof. Patimo od procjepa želja i stvarnosti. Ah, što smo sve željeli, a što nam se od toga ostvarilo? Kakve smo samo krasne snove sanjali, a koliko ih je ostalo neostvarenih? Naše su ideje često bile bez mjere, ali realizacija blijeda, nikakva. Mnogi se žele visoko uzdignuti, ali su duboko pali. „Tko visoko leti, nisko pada“, naša je narodna mudrost. To je naš veliki problem, kojeg Sveti Pavao u poslanici Rimljanima (7,19) ovako opisuje:“Ta ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio - to činim!“
Naše je srce ambivalentno, naše biće rascjepano, naša je stvarnost daleko od želje a naš život daleko od dobra. Tuga i bol se šire nad neispunjenim željama života. Sveti Pavao u istoj poslanici (Rim 7,24) kaže:“Jadan li sam ja čovjek! Tko će me istrgnuti iz ovoga tijela smrtonosnoga? Hvala Bogu po Isusu Kristu Gospodinu našem! Ja, dakle, umom služim zakonu Božjemu, a tijelom zakonu grijeha.“
Isusova ljubav, koja je za nas dosegla ispunjenje i savršenstvo života, može izliječiti našu tugu i naše rane. Ukoliko se držimo Isusa i njegovog svršenoga života, tada Bog u nama ne gleda propuste i grijehe nego sliku svoga Sina, čitavog i savršenog čovjeka. Sada onu izjavu filozofa s početka možemo preformulirati:“Onaj koji sam u Kristu radosno pozdravlja onoga koji bih mogao biti!“
„Sve mogu u Onome koji me jača!”
Pavlova poslanica Filipljanima 4,13
|