
Ka(k)o na nebu osjećaju se zaljubljeni, ljudi na godišnjem odmoru, dobitnici – jednostavno ljudi koji su jako sretni. Ali ove tri riječi su dio molitve Gospodnje, molitve kršćana:
„Oče naš … budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zamlji“.
Ova nam rečenica objašnjava, što je to ne nebu tako nebesko. “Nebo” – pod tim se ovdje misli na Božju dimenziju, njegov, nama nevidljivi, svijet.
Ta rečenica znači, da tamo već sada vlada volja Božja – i to je nebesko: to ljude čini sretnima i zadovoljnima.
Volja Božja ljude vodi k miru i daruje im zadovoljstvo, spokoj. Odbija od nas nesreću i brine se za pomoć i našu skrovitost.
Tako djeluje volja Božja – a u „nebu“ nije nitko tako glup da bi tu volju ignorirao i sam sebi štetio.
Među nama ljudima izgleda ponekad drugačije. Zbog toga molimo, da i među nama, ovdje na zemlji, bude volja Božja, da nas ona dovede do cilja:„Oče naš … budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zamlji“.
Kada bi volja Božja bila na zemlji onda na njoj nebi bilo nepravde, patnje i boli, nebi bilo ratova, ničega što ovaj svijet čini tako neizrecivo nepodnošljivim. Ali za nesreću ovoga svijeta nije kriv Bog nego mi ljudi sami, jer ignoriramo volju našega nebeskoga Oca.
Pa zašto onda On protiv toga nešto ne učini?
Bog se ne nameće. On nam ne nameća svoju volju. On ne primjenjuje silu kako bi nas zadržao uz sebe, kako je to Isus u prispodobi o „izgubljenom sinu“ slikovito objasnio.
Onaj, tko dragovoljno kaže:“ Budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zamlji!“, taj je spozano da volja Božja nije nešto proizvoljnoga, fakultativnoga, nego da ona stoji na visokoj razini, koju mi nikada nećemo dostići.
|