
Židovima je subota, sabat, više od neradnog dana. Oni taj dan zovu nevjestom ili kraljicom. Subota kod njih ima nešto svatovskog, svečanog. Subota je kruna svakodnevnice ispunjene radom, mukom, brigom i teretom. Subota je kruna bitka. Bog svoj narod poziva na svečanost svršetka stvaranja. Ljudi trebaju biti sudionici stvoriteljske radosti Božje. Zajedno s Njim oni trebaju njegovim očima gledati to što je On stvorio i, zajedno s Njim reći da je dobro.
Djelo nekoga umjetnika nije govoto kada ga je on završio. Tek sada počima njegova povijest, tek sada ono djeluje na ljude. Stvaranje ide dalje.
Bog je nakon svršetka stvaranja sedmi dao odmarao. Njegov je cilj svršetak i stvoriteljski mir. I tada je Bog blagoslovio sedmi dan. To nas podsjeća na to, da će konačno i naš život biti upotpunjen ne radom i učinkom, nego Božjim blagoslovom. Krunu života dobivamo iz njegove svete, blagoslivljajuće ruke.
Svetac ili blagdan je zbog toga upotpunjeni bitak s Bogom. Toga se dana dogodila preobrazba od čovjeka rada u čovjeka slavljenika, od umornoga radnika u kralja. Nedjeljom, svecem i blagdanom naš se život obnavlja i upotpunjuje. Postajemo jedno s Bogom. Nije li to previsoko, previše, prelijepo da bi bilo istina? I to Židovi znaju. Oni vjeruju da će doći Mesija ako samo jedan sabat budu mogli slaviti potpuno. Kako nama ljudima mora biti beskrajno teško uistinu obdržati samo jedan blagdan.
Ali Bog je poslao svoga Mesiju i darovao nam svoje spasenje. I pri tome se On nije vezao za naš učinak nego za svoju ljubav. Naše spasenje ovisi o Isusu a ne o obdržavanju blagdana. Ali koliko si mi ljudi pokvarimo životne radosti i stvoriteljskog mira ako od Božjeg blagdana napravimo dan stresa, hektike, nemira, putovanja i jurnjave? Tko si uzmne vremena za Boga, ništa ne gubi. Taj dobiva mir, život i spas, vrijeme i vječnost!
Bog je duši dao blagdan. A mi blagdanu trebamo dati dušu: vrijeme za Boga!
|