
Bila jednom dva redovnika. Jednoga su dana zajedno čitali neku staru knjigu u kojoj su zapisane mudrosti i istine: na kraju svijeta bilo bi mjesto na kojem se dodiruju nebo i zemlja i tu se nalazi najveća sreća. Odluče da traže to mjesto i da se ne vrate dok ga ne nađu.
Tako su njih dvojica hodala svijetom, morali se izložiti bezbrojnim opasnostima, odricanjima, dakle svem onim što jedno takvo putovanje svijetom zahtijeva. Sve napasti, koje čovjeka mogu odvući s puta prema cilju, ovi su redovnici uspješno odbijali.
Tamo su jedna vrata, vidjeli su. Trebali bi samo pokucati i naći će se kod Boga.
I konačno su našli što su tražili. Pokucali su na vrata. Srca su im jako lupala dok su gledali kako se otvaraju vrata. I kad su ušli i otvorili oči, nađe se svaki u svojoj skromnoj samostanskoj sobici.
I shvatili su: mjesto, na kojem se može naći prava sreća, na kojem se može susresti Boga, ne nalazi se na kraju svijeta nego ovdje na ovoj zemlji, na mjestu koje nam je Bog dodijelio.
|