
Jednom je u Kini živio jedan car. Jedne večeri šetao je terasama svoga velikoga dvorca i radovao se ljepoti tolikog cvijeća i uživao u mirisu tisuća ruža. Odjedno se pred njim stvori njegov glavni vrtlar, padne caru pred noge i zavapi:“O, gospodaru moj, saslušaj me i usliši! Upravo, dok sam zalijevao cvijeće na donjoj terasi, iza jednoga stabla pojavi se smrt i poče mi prijetiti. Siguran sam da mi ne želi dobro. Posudi mi, gospodaru, tvoga najbržega konja, koji je brži od vjetra, i dopusti da pobjegnem u Čangu, u tvoj najudaljeniji dvorac kojeg si sakrio u brdima. Tamo mogu još prije izlaska mjeseca. A smrt me tamo sigurno neće pronaći.“ Nato mu odgovori car:“ Uzmi konja! Moramo sve poduzeti kako bi sačuvali život.“
Vrtla odmah otrči u štalu i uskoro se samo čuo brzi topot galopirajućega konja. Car je utonuo u misli i dalje šetao svojim terasama, kad odjednom i on u sredini velikog grma ruže ugleda smrt. Ali car se nije uplašio nego je napao:“Zašto si uplašila mog vrtlara i prijetila mu?“ Smrt mu se pokloni i reče:“Uvaženi gospodaru, oprosti mi. Ali nisam ja prijetila tvome vrtlaru. Kad sam ga neočekivano vidjela među tvojim ružama nisam mogla a da se ne začudim. Jer danas u jutro sam dobila nalog od velikog gospodara neba i zemlje, da danas uvečer pri izlazsku mjeseca u tvome dvoru u Čangi, uzmem tvoga vrtlara. Zato se čudim da sam ga ovdje srela, tako daleko od tvoga najudaljenijeg dvorca!“
Car se tada s puno poštovanja pokloni gospodaru života i smrti. Dugo je gledao u cvijet jedne ruže i mislio:”A moj vrtlar bježi na najbržem konju kojega nitko nemože stići, bježi od sudbine u susret sudbini!”
Vama koji redovno ili često čitate moje postove biti će možda neobično, što na kraju nisam citirao ništa iz Biblije, što nisam izravno spomenuo Boga. Nisam. Neki mi dan reče jedan naš bloger da pišem propovijedi. A zna se tko drži propovijedi. Dakle, budući da nisam „pozvan“ držati propovijedi, ja ću od sada pisati pričice prema onoj Isusovoj:“Tko ima uši da čuje, neka sluša!“
Želim vam lijepu nedjelju!
|