
U jednom malom selu živio je čovjek koji je bio čuven zbog svoga dobroga vina. U njegovom su podrumu ležala najbolja, izabrana vina. Kada bi došla posjeta nudio bi, u znak gostoprimstva i dobrodošlice, najbolje vino. Ali ovaj se poznati vinar jednoga dana razboli na bubrege i dospije u bolnicu. Medicinska sestra mu je donijela veliki bokal bubrežnoga čaja. On popije jedan gutljaj i žalosnim glasom reče sestri:“Šteta tako lijepe žeđi!“
Ali i Bog bi, kojemu je itekako bolno poznata neutažena ljudska požuda, koji sve manjkavosti nas ljudi gleda i pati, koji suosjeća s bolestima života, mogao pomisliti:“ Šteta tako lijepe žeđi!“ Ipak liječenje u bolnici služi našemu zdravlju. Bolna iskustva trpljenja i patnje, straha i samoće mogla bi nam pomoći da Ga nađemo. Bog je upravo izabrao vino i kalež kao znak svoje gorke patnje i dao nama ljudima da pijemo njemu na spomen, kako bi u Kristovim bolima mogli naći oproštenje, u Njegovoj smrti život i u njegovoj prosutoj ljubavi ozdravljenje i radost.
„Kad dođe taj dan, kapat će gore moštom, iz bregova će brizgati mlijeko, kroza sva korita riječna u Judeji voda će proteći. Vrelo će šiknuti iz kuće Jahvine da natopi Dolinu sitimsku!“ - Joel 4,18
|