Prijateljstvo danas baš nije u modi. Na njega nemožeš dobiti ni garanciju, za njega nećeš dobiti ni kamate ni dividende.
A ipak je to najbolja investicija našega života!
Juče sam napisao post o prijateljstvu ili ljubavi. Mislim da bi bilo dobro zaokružiti ga uz pomoć filozofije.
Uvod
Prijateljstvo, kao sociološka i sociopsihološka kategorija, je subjektivno iskustveni pozitivni odnos među ljudima koji se manifestira kao uzajamni osjećaj simpatije. Korektno znanstveno objašnjenje, u smislu mjerenja stalnog intenziteta prijateljstva, nije moguće.
Samo par riječi o simpatiji.
Simpatija (od grčke riječi syn, pathein = „supatiti“) je ljudski osjećaj. Uočavanje ovoga osjećaja je subjektivno, nije mjerljiv i za promatrača je neuočljiv ali često i nerazumljiv. Osjećaj simpatije pozitivno gledano je u pravilu emocionalni odnos prema jednom drugom čovjeku (netko je nekome simpatičan), ali i prema nekoj ideji ili ideologiji; rjeđe prema nekoj životinji ali nikada prema nekoj stvari.
Osjećaj simpatije može biti različitog intenziteta (netko je simpatičan, netko je jako simpatičan – ili netko je manje simpatičan ili čak netko je antipatičan).
Simpatija kao primarno jednostrano osjećanje može biti preduvjet na emocionalni odnos kao prijateljstvo ili ljubav, ali ne obrnuto. Pri tom bi simpatiju mogli razumjeti kao distanciranu blagonaklonost, Doduše se čovjeka, za kojega osjećamo prijateljstvo ili ljubav, skoro uvijek doživljava i kao simpatičnog, ali simpatija nije obvezan preduvjet za to.
Kad je riječ o ljubavi (često se pod time misli na zabuljbljenost) kažemo da je ona slijepa. Pod ovim se misli da slobodu odlučivanja odnosno racionalno odlučivanje prekriva subjektivni osjećaj ljubavi. Utjecaje na odlučivanje se kod osjećaja simpatije racionalno može kontrolirati. Pri dovoljno distanci čovjek može čak i prema svome neprijatelju ili prema njegovim motivima osjećati simpatiju.
No vratimo se prijateljstvu.
Prijateljstvo je veoma subjektivan osjećaj i ovisi o kulturi. Recimo jedan Nijemac će malo ljudi definirati kao prijatelje, najčešće jednog ili dvojicu. Mi smo tu drugačiji. Često ne razlikujemo poznanika, dobrog poznanika i prijatelja – sve ih nazivamo prijateljima.
Pojedine kulture kod prijateljstva prave i spolnu razliku.
Jezično bi pozitivne ljudske odnose mogli diferencirati ovako:
• najslabiji oblik je poznanstvo, pri čemu dvije osobe znaju jedna za drugu ili su bar jednom razgovarale.Može se poći od toga, da se prema ovakvom poznaniku ne gaji nikakav negativni osjećaj. Jedan je njemački komičar jednom rekao:“Moj prijatelj, iako mi je sad više poznanik, jer je postao otac…“
• onda dolazi prijateljstvo
• poslije ovog ljubav
Ljubav je lijepo doživljeni osjećaj naklonosti koji u određenom slučaju može determinirarati (odrediti) čitav nečiji život. Spektar seže od ekskluzivne bračne ljubavi, preko prijateljske ljubavi pa sve do opće ljubavi prema čovječanstvu , Bogu, određenim sklonostima. Temelj svake ljubavi je sloboda, jer ljubav se ne može dogoditi pod prisilom. Suprotno od ljubavi se često gleda mržnja, ali potencirano je teža ravnodušnost (ataraksija) i strah.
Posebni izražaji ljubavi su
• među krvnim srodnicima
• majčinska ljubav prema djeci
• u svakom prijateljstvu (bez ljubavi nema prijateljstva)
• „platonska ljubav“ (ljepota, filozofija)
• vrlina ljubavi prema bližnjemu (Karitas, empatija, ljudskost, filantropija – filantrop (grčki philos = prijatelj, anthropos = čovjek) je "prijatelj ljudi" ili dobročinitelj. Filantropima općenito nazivamo ljude koji drugima čine dobro ili čak svoju ljubav daruju svojim suljudima)
• ljubav prema Bogu
• osjećaj pripadnosti određenoj zemlji (patriotizam)
Ljubav i seksualnost su povezane, ali jedna ne uvjetuje drugu: svaka ljubav nema za posljedicu sex, svaki sex nema za posljedicu ljubav!
Ljubav ne dopušta nikakve druge diferencijace; ili volim ili ne volim!. Pokušati pronaći objašnjenje ljubavi bilo bi bezuspješo. Uostalom ljubav i jest neobjašnjiva i tu su činjenicu tijekom povijesti mnogi već, ne racionalno zaključili temeljem logičnog promišljanja, nego jednostavno oćutjeli u svojoj nutrini. To je neobjašnjiva ljubav poput one u ljubavnoj lirici Ericha Frieda ("Tako je, kako je" - kaže ljubav), ili u Alkemičaru Paola Coelha kada Fatima u oazi kaže Santiagu da joj ne pokuša objasniti zašto je voli, jer ljubav ne traži razloga: netko voli jer voli.
Prijateljstvo i poznanstvo se mogu razlikovati: „daljnji poznanik“ ili „dobar prijatelj“. Kod pravoga prijateljstva se u biti misli na prijatelja za život, formulacija koja ukazuje na veoma intenzivnu i bezuvjetnu povezanost dvije osobe.Ovakav najbolji prijatelj je čovjek, kojemu sve možemo povjeriti, kojemu sve možemo vjerovati. S takvim prijateljem možemo dijeliti i veselje ali i probleme i brige.
Prijateljstvo implicira povjerenje koje kod intenzivnog prijateljstva seže do bezuvjetnosti i subjektivne spoznaje, da nas prijatelj nije prevario, iznevjerio, iskoristio. Suprotno od ljubavi, koja ukoliko se na nju ne uzvrati može biti jednostrana, prijateljski osjećaji uvijek počivaju na uzajamnosti.
Prijateljstvo u filozofiji
Klasičar filozofske literature je Platonovo djelo „O prijateljstvu, ljubavi i ljepoti“. Epikur je napisao:“Sposobnost sklapanja prijateljstva prije svega je, što mudrost može pridonijeti sreći, i svakako najvažnije.“
Samo par riječi o mudrosti.
U svakodnevnom govoru mudrost je i skraćeni naslov Salomonove mudrosti odnosno Knjige mudrosti, deutrokanonska odnosno apokrifna knjiga Staroga Zavjeta.
U običnom govoru mudrost pripisujemo starosti. Dakle određuje ju izvjesna životna zrelost i iskustvo.
Odgovor na pitanje „što je mudrost“ dala je Pytia od Delfija (proročanstvo iz Delfija - starogrčka mitologija) jednom Platonovom prijatelju, koji je želio znati tko je najmudriji čovjek u čitavom Hellasu (staroj Grčkoj):“Sokrat!“ Ovaj se je u jednom sudskom procesu protiv njega prije 2300 godina veoma mudro ponio, konačno radilo se o njegovom životu a sud je bio jako uvredljiv,i između ostalog rekao, da nitko nezna nešto ali da je on jedini koji zna i reče:“Znam da ništa neznam!“
Filozofija je ljubav prema istini.
Mudrost ne paše u nikakvu definiciju. Ona je cilj za kojim tragamo i možda će mo ga naći? Ona pita o razlogu, o smislu toga što činimo. Tko pita taj nešto želi znati.Znanje i mudrost jezično su u srodstvu. Tko želi biti mudar taj traži znanje. Ali to ne znači da je mudrost suma svih znanja. Jer mudrost je i vrlina. Vrlina je pozitivni biljeg ljudskog karaktera.
Evo par citata o mudrosti, koja se još naziva kardinalnom vrlinom
• Mudri su oni koji ustanove kako nužnost tako i granice svega znanja i koji razumiju da je ljubav veća od svega znanja (autor nepoznat)
• Tko upozna druge je učen. Tko upozna sebe je mudar. (Laotse)
• Ključ ljudskoga srca nikada neće biti naša mudrost nego uvijek naša ljubav. (Hermann Bezzel)
• Hvala lijepo, ne trebamo njegovati puno znanja. (Demokrit)
Izabro sam ove izreke jer mi se čine ključnim za „umjetnost“ međuljudskih odnosa.
A evo što Salomon kaže o mudrosti:
Samohvala mudrosti
Ja, mudrost, boravim s razboritošću i posjedujem znanje umna djelovanja. Strah Gospodnji mržnja je na zlo. Oholost, samodostatnost, put zloće i usta puna laži - to ja mrzim. Moji su savjet i razboritost, ja sam razbor i moja je jakost. Po meni kraljevi kraljuju i velikaši dijele pravdu. Po meni knezuju knezovi i odličnici i svi suci zemaljski. Ja ljubim one koji ljube mene i nalaze me koji me traže. U mene je bogatstvo i slava, postojano dobro i pravednost. Moj je plod bolji od čista i žežena zlata i moj je prihod bolji od čistoga srebra. Ja kročim putem pravde, sred pravičnih staza, da dadem dobra onima koji me ljube i napunim njihove riznice.
Stari Zavjet, Mudre izreke 8, 12-21
Sveti Augustin o mudrosti kaže ovo:
Jer mudrosti konačno nije ništa drugo doli mjera našega duha, čime ga držimo u ravnoteži kako ne bi otišao u prokomjerje na jednoj ili nemarnost na drugoj strani. Rasipništo, želja za vlašću, uobraženost i slično, čime slabi i bezpomoćni ljudi vjeruju da ćes i time priuštiti zadovoljstvo i moć, ostaju bezpomoćni. Lakomost, strah, žalost, zavist, što vodi u nesreću – kako priznaju sami nesretnici – čovjekui sužavaju duh. Ali ako duh nađe mudrost on će svoj pogled zadržati na njoj…tabe se više ne treba bojati prekomjernosti, niti manjka niti nesreće. Tada će imati svoju mjeru, naime mudrost i biti će uvijek sretan.
Sv.Augustin: O sreći 4,35
I još jedan citat Samuela Taylora Coleridge, erngleskog pjesnika i filozofa, 1772. – 1834.:“Zdravi ljudski razum je u neobičnoj mjeri to, što svijet naziva mudrošću.“
Hajdemo opet k prijateljstvu!
Moro sam malo razmišljati što je to što čini prijateljstvo. Evo što sam napisao. Nije ovo apsolutno i potpuno:
Prijateljstvo je označeno time, da se na njega odnosi više ovih točki:
• u prijatelja imam povjerenja,
• osjećam da me razumije i prihvaća,
• u težim situacijama mogu računati na njegovo povjerenje i pomoć,
• volim moga prijatelja,
• volim se s njime sastati,
• respektiram moga prijatelja,
• moj me prijatelj privlači,
• govorimo zajedničkim jezikom,
• zanimam se za život moga prijatelja,
• naši pogledi na život i svijet su u većini i u važnijim stvarima istovjetni,
• mojemu prijatelju ništa se sakrivam,
• često mislim na moga prijatelja,
• on zna da sam tu, ako mu zatrebam,
• osjećam da nam naš odnos koristi emocionalno i mentalno,
• osjećam da sam kod prijatelja dobrodošao,
• pred njim se mogu ponašati onakav kakav jesam.
"Philosophia non in verbis, sed in rebus est – Filozofija uči kako se radi, ne kako se govori!"
Ovo na kraju ne spada baš u filozofiju ali je sigurno „prijevod filozofskog gledanja na prijateljstvo“. To tvrdim ja. Ja bih sve ove točke mogo naslovit :prijateljska ljubav. Ako bi nji analizirali onim što Sv. Pavao kaže o ljubavi u Prvoj poslanici Kornićanima, u Hvalospjevu ljubavi, onda bi vidjeli da se radi o istom samo da je svako rečeno svojim jezikom.
Hvalospjev ljubavi
Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči. Kad bih imao dar prorokovanja i znao sva otajstva i sve spoznanje; i kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao - ništa sam! I kad bih razdao sav svoj imutak i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi ne bih imao - ništa mi ne bi koristilo. Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje. Prorokovanja? Uminut će. Jezici? Umuknut će. Spoznanje? Uminut će. Jer djelomično je naše spoznanje, i djelomično prorokovanje. A kada dođe ono savršeno, uminut će ovo djelomično. Kad bijah nejače, govorah kao nejače, mišljah kao nejače, rasuđivah kao nejače. A kad postadoh zreo čovjek, odbacih ono nejačko. Doista, sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki, a tada - licem u lice! Sada spoznajem djelomično, a tada ću spoznati savršeno, kao što sam i spoznat! A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav - to troje - ali najveća je među njima ljubav.
Prva Pavlova poslanica Korinćanima 13, 1-13
|
