|
|
|
ZAŠTO ŽIVIMO ?
„Zašto smo mi rođeni, kad jednom moramo umrijeti?“ upita me jedan dječak dok sam još bio praktikant i predavao im vjeronauk. Odgovorio sam mu protupitanjima:“Zašto tvoja majka priređuje svečani ručak, kad će te ga pojesti? Zašto ratar u proljeće sije, kad će to što naraste obrati u jesen? Zašto rijeka izvire iz izvora, kad će svejedno nestati u moru? Zašto se dvoje mladih ljudi zaručuje, kad će se nedugo poslije toga vjenčati? Zašto maratonac starta, kad će uskoro doći na cilj? Zašto idemo u školu, kad će mo je jednoga dana završiti? Zašto se umivamo i peremo, kad će mo se opet uprljati? Zašto jutrom ustajemo kada će mo navečer opet ići u krevet? (doduše netko prije a netko kasnije – jeli tamburaši!) Zašto cvijeta cvijeće, kad će ubrzo uvenuti?“ Tada me ovaj dječak prekine i reče:“Sada ja razumijem da naš život nije besmislen zato jer je ograničen. Ide prema cilju i prema savršenstvu!“- „Najvažnije je da smisaono proživimo vrijeme između rođenja i smrti, jer smo za to rođeni. Bog nas je rođenjem stavio pod svoje, s Njim smo u izravnom odnosu, pa kad naš život živimo s Bogom onda će taj naš život sazriti u izvanredan plod za Boga! Tada smrt neće biti grozni kraj nego sretno savršenstvo jednog smisaonog života!“, odgovorio sam mu. Dječak se zamišljen otišao. Nedajmo si mira dok ponovno ne nađemo taj smisao, to sazrijevanja za Boga!
U tom vam smislu, dragi moji blogeri, želim lijep produženi vikend, lijep prvi svibanj! Ako idete na šetnju malko zastanite, pogledajte divnu prirodu oko vas i razmislite o ovim riječima. Ja ću sada par dana biti odsutan ali samo do utorka.Odmorite se od mene. Sve vas lijepo i od srca pozdravljam!
Vaš Baća Iva
|
- 17:31
-
Ukupno Komentara
(10)
EVO I MENE!!!
Dragi moji blogeri, već sam nekoliko puta u mojim postovima spominjao moga psa, moju Sisi. Pa eto vidite je!
Puno vas sve pozdravlja vaš
Baća Iva
|
- 00:57
-
Ukupno Komentara
(11)
O SMIJEŠNIM GUSKAMA I OKRUTNOJ IGRI
- 17:46
-
Ukupno Komentara
(3)
AH, KAKO JE DOBRO
Vjerujem da svi znamo Grimmovu bajku o Cvilidreti. Neizgledan čovječuljak plesao je noću u šumi oko vatre. Bio je sam i pjevušio:“Ah, kako je dobro da nitko nezna da se zovem Cvilidreta!“ Razlog njegovog diskretnog veselja je bilo to što nitko nije znao njegovo ime, njegov identitet. Poznata nam je naša radost zbog činjenice da očito nismo sami. Naši snovi i želje, htijenja i misli, riječi i putevi, djela i propusti su diskretni. Ah, kako je dobro da nitko nezna kakva nam je nutrina. Međutim bilo kada vatra su ugasi i ostaje samo prljavi pepeo i žalosna tama. Nitko ne pjeva, nitko ne pleše. Samo se odjednom začuje plačljiva tužaljka: “Ah, kako je teško što nitko nezna kako se stvarno zovem!“
Samoća nije pitanje raspoloženja. Samoća je iskustvo nemoći da se nekome otvorimo, da mu kažemo naše stvarno ime. Ako neznamo reći što nas tišti, boli, što nas ždere i tjera od drugih ljudi, onda smo doista potpuno osamljeni. U tom slučaju nudim jednu treću verziju ove Cvilidretine pjesmice:“Ah, kako je dobro da jedan zna kako se stvarno zovem!“ Ako Isusu otvorimo naš život, ako mu kažemo tko smo mi, kako živimo, što nas zaokuplja, On će nas u svojoj ljubavi prihvatiti i razumjeti. Ako Isusu kažemo što smo, što rade naše ruke, što vide naše oči, što misli naša glava, što govore naše usne, za čime žudi naša duša i po kojim putevima hodaju naše noge, onda će nas on uroniti u svoje milosrđe i oprostiti nam. Tako smijemo njegovom ljubavlju biti jedno s Bogom, s nama samima i s drugim ljudima.
Ah, kako je dobro, Gospodine, da ti znaš tko sam ja, da me takvoga ljubiš i sve mi opraštaš!
Budući da sam pet dana bio bez vas, dragi moji blogeri, imao sam dosta vremena razmišljati o samoći. No to me razmišljanje nije opteretilo. Na kraju sam uvijek mogao radostan zapjevušiti:“Ah, kako je dobro što vas imam i nisam sam!“ I eto upravo to sam vam htio reći poslije ove stanke i zahvaliti vam na vašoj otvorenosti, lijepim riječima i razumijevanju – zahvaliti što vam imam!
Sve vas voli vaš baća Iva! 
|
- 23:38
-
Ukupno Komentara
(9)
ŠTO BIH JA BEZ VAS, DRAGI MOJI BLOGERI?
U ateljeu jednoga kipara stoji velika kamena gromada. Umjetnik s čekićem i dlijetom u ruci prianja na posao. Jedan dječačić stoji i gleda što ovaj majstor radi. Oko njega su počeli frcati veći i manji komadi kamena. Nije dugo potrajalo i dječaku je ovo postalo dosadno pa se ode vani igrati. Nakon dužeg vremena dođe ovaj dječak ponovno u atelje i na mjestu gdje je bila kamena gromada ugleda lijepog lava. Sav uzbuđen potrči k umjetniku i upita ga:“Majstore, od kuda ste Vi znali da u onoj velikoj kamenoj gromadi stanuje lav?“ Umjetnik mu odgovori:“Vidio sam ga u mom srcu.“
Michelangelo je jednom u Firenci kupio posebno lijep kameni blok s kojim puno umjetnika nije izašlo na kraj, pa su ovaj skupocjeni kamen skoro upropastili. Ali Michelangelo je iz njega napravio svoga poznatog Davida. Kad bi ga mogli pitati:“Od kuda ste Vi znali da se u tom upropaštenom kamenu skriva prekrasni David?“, on bi sigurno odgovorio:“Vidio sam ga u mome srcu.“
Budući da je danas kod nas cijeli dan padala kiša i vladalo vrijeme kao naručeno za odmor i dušu, imao sam vremena i za jedno i za drugo. Najprije sam pratio prijenos uskrsne mise iz splitske katedrale, pa onda prešaltao u Rim gdje još papina misa nije bila svršila da bi onda pogledao „Urbi et Orbi“. Poslije toga sam gledao film „Kralj kraljeva“ koji je trajao 3 i pol sata. Jednom sam ga davno gledao, tako da sam danas imao osjećaj kao da ga prvi puta gledam. U filmu se prikazuje Isusov život od rođenja pa do smrti. I tako sam dočekao i večer. Kiša je prestala pa sam morao otići na šetnju s mojim malim psom, mojom Sisi, koja je cijeli dan strpljivo preležala i čekala izlazak. Moja Sisi je Slavonka. Kupili smo je prije devet godina, a bila je samo mjesec dana stara. Prije par godina je bila teško bolesna, pa je dva puta operirana. Jednom je imala diskopatiju u vratnom dijelu kralježnice, a drugi puta su joj u desnom kuku morali napraviti osteosintezu. Sada je opet zdrava.
Šetajući tako u tišini polja zagrljenih dobrim sumrakom i udušući čisti zrak, padošte mi napamt vi, dragi moji blogeri. I sam sam Vas poput ovih umjetnika s početka doživio ne kao kamenu gromadu, nego kao prekrasnog lava ili Davida. I ja sam u mome srcu vidio da se iza vaših blogova skrivaju prekrasni ljudi.
U mislima sam pustio film od kako sam, premda laik za tehniku, uz upute moga velikog prijatelja Mate (blogovsko ime: paor), kojeg sam upoznao na internetu, uspio napraviti vlastiti blog, pa preko vaših komentara i mojih upoznavanja s vama, jednostavno sam si postavio pitanje.ŠTO BIH JA BEZ VAS? Neki je dan naš Al napisao da su Pegy i on ovisni o blogu. I ja sam! Neznam kako bih izdražao jedan dan bez vas. Eto u utorak moram na službeni put u Zagreb i vraćam se u subotu. Doista će mi biti teško. Tješi me da ću, nadam se, sresti jednoga blogera kojeg sam imao sreću upoznati prije par tjedana, i opet po prvi puta sresti drugoga. A sresti ću i moga prijatelja Paora. Eto to će me utješiti. A onda već sada znam kakva će mi biti subota poslije Zagreba.
Već se 32 godine profesionalno bavim i nastankom ovisnosti. Moja ovisnost o Vama i Vašim riječima nije nastala zbog eventualnih pohvala na moj račun, na račun moga ovoga ili onoga manjeviše uspjelog bloga, nego je ona posljedica međusobne sućuti, razumijevanja, ohrabrenja, podrške, savjeta, razgovora pa i šala. I kako onda ne postati ovisnim?
Osjećam potrebu da Vam se svima ponaosob zahvalim. Prvi sam blog napisao 28.listopada 2005, a prvi komentar je napisao moj prijatelj Paor. Onda su slijedili po redu: Dva, Ratnik paorskog srca, Mimoza, Dodir, Black Angel, Naturaliter, Škorpion, Slavončica, Varošanka, Suprugoljubac (hvala Bogu pa nije umro), Dida, Zmajka, Dodir, Prostor duha, PegyiAl, Marijan, Novogradiščanin, Mama 44, Đek, Bobo, Lokalpatriot i Slatko gorko. Svi ste se vi meni puno puta javili, tješili me dok sam skrhan od nostalgije za Slavonijom plakao, bodrili me dragim i utješnim riječima, ulijevali mi nadu.
I zbog toga je red da Vam najprije priznam da bez Vas ne mogu i da Vam svima od srca zahvalim. Pišem nesigurnom rukom, suznih očiju hvalu Vama ali i Bogu, koji mi je Vas sve drage darovao!
Puno Vas sve voli i pozdravlja Vaš baća Iva!-
|
- 01:16
-
Ukupno Komentara
(13)
Sretan i blagoslovljen Uskrs!
„Raduj se i veseli se, Djevice Marijo,
jer je uskrsnuo Gospodin doista, Aleluja!“
Neka vas obuzme radost Uskrsa,
neka vam donese mir, nadu i pouzdanje u bolje sutra!
To vam svima, dragi moji blogeri, od srca želi vaš
Baća Iva!
|
- 14:05
-
Ukupno Komentara
(9)
ELI, ELI, SLAVONIAE
Na križu posrnulom uz cestu
izdiše Slavonija
čvrsto prikovana na hrast križa
na križ srama.
Iz hrasta joj slavnog
sklepaše križ,
ubiše ga u zemlju
što joj je bila život.
Za ruglo joj objesiše dukate
šlingeraje i razbijenu tamburu.
A ona umire tiho
nečujno, bez cike i vriske.
Prvi put se nešto važnoga
događa u tišini.
Jedino odzvanja prasak groma.
Iz otvorenih rana curi stid
i svojim smradom prekriva staru slavu
blijedu kao prašnjava cesta.
Sat na tornju
stao je na tri.
23.03.1999.
|
- 02:21
-
Ukupno Komentara
(3)
DRVO KOJE OSLOBAĐA OD SJENE
Ima dana koji su jednostavno preozbiljni da bi pričao bajke i propovijetke. VeIiki petak je sigurno jedan od tih dana. Ali on je po mom mišljenju i jedan od dana kad uopće nije lako, čak nije moguće bilo što reći. Naspram Isusove smrti nemam jednostavno riječi. Možda će te razumjeti što ću, to što danas želim reći, pokušati izreći riječima pripovijetke. A ta pripovijetka, kao i svaka druga, počima s riječima: Bio jednom…
Bio, dakle, jednom jedan čovjek, negdje na ovome svijetu, i živio tamo gdje sunce baca jasne sjene. I zbog toga je i taj čovjek imao jako izraženu sjenu kao i skoro svi ljudi oko njega. Svagdje gdje bi on stao, na zemlji bi se jasno pokazala njegova sjena. Ipak se taj čovjek nekako razlikovao od drugih. On je, za razliku od drugih ljudi, znao za svoju sjenu. On ne samo da je primjećivao svoju sjenu, nego se zbog nje jako ljutio. On je naime osjećao da ta sjena doduše pripada njemu, ali ona je bila kao neka njegova tamna mrlja. I tako je počeo razmišljati kako da je se riješi.
I odjednom otkrije nešto veličanstveno. Kadgod bi stajao tako da mu sunce sija izravno u lice, sjena ne pojavljuje. I on zaključi da od sada samo tako hoda, da mu sunce sije izravno u lice. Već se počeo radovati da se zauvijek riješio svoje sjene, kada su mu se drugi ljudi počeli smijati i dovikivati mu:“Budalo, ti si umišljaš da više nemaš sjene. Ta stalno ju vučeš zasobom pa ju ne vidiš!“
Sada se jako razočarao. I tako ljut zbog svoje vlastite gluposti pođe u grad jer je čuo da se u gradu lako može zaboraviti vlastita sjena. Ali na asvaltnim ulicama grada svoju je sjenu još jasnije vidio. I kad je svoju sjenu pokušao premazati bijelom bojom, konture su bile još izraženije.
Potpuno razočaran otišao je iz grada na polje i sjeo pod jedno drvo. Bilo je to veliko, snažno drvo čije su grane pune listova pokrivale čitavo polje. Tak sad je ovaj naš čovjek bio zadovoljan, jer lijepo je sjediti pod drvetom. Čak je bio i jako sretan kad je primjetio da njegove sjene više nema. Kudgod da bi pogledao nigdje njegove sjene. Ovo je drvo potpuno uzelo njegovu sjenu. Gusto lišće je zakrililo sunčeve zrake i naš sretni čovjek odjednom više nije bacao sjenu. Pod tim mu je drvetom uspjelo ono što mu dosada nigdje nije uspjelo, riješiti se svoje sjene.
Mi znamo koje je to drvo pod kojim se možemo zauvijek riješiti naše sjene. Svatko je to drvo u svome životu bar jednom vidio.
To mi je drvo najzornije upalo u oči na jednoj slici afričkog naivnog umjetnika. Njegovo drvo s velikim plodovima i gustim granama punih lišća, ima oblik križa – drvo na kojem je visio naš spasitelj Isus Krist.
Tako je njegov križ nama postao drvetom, koje briše naše sjene. Bez njega bi cijeloga života vukli za nama tu tamnu sjenu. Bez njegovog križa, bez toga drveta, ta bi nas sjena mučila do smrti, pa možda i poslije nje.
Ali u križu Isusa Krista naš je grijeh jednom za sva vremena našao oproštenje. Njegov je križ to drvo koje nas oslobađa sjene našega grijeha. Za mene je ovo poruka današnjega Velikog petka.
|
- 00:22
-
Ukupno Komentara
(6)
RIJEČ O KRIŽU
Najstariji prikaz križa je jedna karikatura na Palatinu u Rimu. Tu je netko u tadašnjoj stražarnici carske garde grubim potezima na zidu izgrecao križ. Na križu je razapet čovjek s magarećom glavom. Ispod križa kleči jedan rimski legionar, a kraj njega natpis:“Alexamen se moli svome Bogu!“
Očito da je u carskoj gardi bio neki vojnik imenom Alexsamen koji je bio kršćanin. Njegovi su mu kolege slikom pokazali što o tome misle: vjerovati u raspetoga Isusa je glupost.
Ovo nas podsjeća na to kako je bilo teško govoriti o križu i Isusovoj žrtvi na križu. Vremenom smo od križa napravili nakit, pozlatili ga, objesili na zlatne lančiće. A križ je ruglo, skandal, znak smrti. Tek je Isusovim uskrsnućem križ postao znakom pobjede i snage. Samo je u Isusovoj smrti magućnost novoga života, mogućnost pobjede krivice, patnje i smrti, jer Isus je sve ovo izdržao na križu i pobjedio
„A mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak - i Židovima i Grcima - Krista, Božju snagu i Božju mudrost.“ (1.Pavlova poslanica Korinćanima 1, 23-24)
|
- 00:47
-
Ukupno Komentara
(20)
HOSANA I RASPNI GA!
„Mnogi prostriješe svoje haljine po putu, a drugi narezaše zelenih grana po poljima. I oni pred njim i oni za njim klicahu: "Hosana! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Blagoslovljeno kraljevstvo oca našega Davida koji dolazi! Hosana u visinama!"Mk 11,8-10
Zelene palmine grančica i svježe zelenilo proljeća dobro se slažu. Palmine se grančice, iako ne svježe zelene, uklapaju u proljetno cvijeće probuđene prirode. Nije li time Uskrs slavlje proljeća?
Ali muka, povijest Isusove patnje i smrti, ne uklapa se u ovo idilično raspoloženje. Uskrs, Isusovo uskrsnuće ne dolazi kao cvijet iz pupoljka ili kao proljeće iz višeg stadija sunca.
Isus upotpunjuje svoju ljubav prema svojima. Zbog toga ide u smrt, smrt se na njega navalila kao teški kamen. Strah i noć, izdaja i zanijekanost, nepravedna presuda, mučenje, bol – sve to kida dušu. Smrt mu je zadala i onaj zadnji udarac. Kada bi on bio sam sve bi bilo uzaludno. Isus si sam ne može pomoći. Njegov život uskrsnuloga nije njegovo djelo, nije to postigao vlastitom snagom i moći.
Isus je u dvostrukom smislu došao do kraja:
Ubijen je, podlegao je smrti. On je sada upućen na nekoga, izručuje se, predaje se, oslanja se na Boga, na Oca s kojim je živio i kojem je poklonio svoje povjerenje. Isus otvorenoga srca umire za Boga kojega u smrtnoj noći ne vidi i ne osjeća. „Oče moj, zašto si me ostavio!“
Međutim nije samo Isus time upotpunio svoju ljubav. Odlučujuće je da je u Isusovoj smrti i Otac upotpunio svoju ljubav prema Isusu i prema svijetu. Bog će naći Isusa, držati ga i motivirati ga riječima punine života. Zajedno s Isusovom ljubavi Bog će nadvladati smrt i odagnati njenu moć. Božje će lice svjetliti iznad mrtvog Isusa i otvoreno srce njegove ljubavi uskrsnuti na vječni život.
Ova drama, koju je Isus pretrpio po Očevoj režiji, riješila je pitanje naše smrti. Naša je smrt pobjeđena životom. Slobodan je put kojim do nas dopiru riječi života i na kojem mi idemo iz smrti u život, iz tame u svjetlo, iz početaka naše ljubavi prema vječnom savršenstvu.
Ako se otvorimo ovoj drami onda bi nam proljetno cvijeće moglo postati znakom: znakom novog uskrsnog života na koji nas uskrisuje ljubav Boga našega. Taj će se život upotpuniti ako potpuno i uvijek slušamo Boga i ako ga udomimo u našoj sredini:
" Veselite se s Jeruzalemom, kličite zbog njega svi koji ga ljubite! Radujte se, radujte s njime svi koji ste nad njim tugovali! Nadojite se i nasitite na dojkama utjehe njegove da se nasišete i nasladite na grudima krepčine njegove." (Izaija 66, 10-11).
|
- 01:17
-
Ukupno Komentara
(6)
DJEVOJČICA KOJA JE VOLILA SLAVUJA
Jedna je žena imala kćerku neopisive ljepote. Zvali su je Belladonna. Kod poroda vila joj je dala različite sposobnosti, među inim i moć da se može pretvoriti u biće koje želi.
Jednoga dana Belladonna reče majci:
»Majko, želim se udati.«
»Ali dijete moje, pa tebi je tek petnaest godina.«
»Ali ja se obvezno hoću udati.«
»No, dobro, ako je to tvoja volja neka bude.A onda mi barem reci ime tvoga odabranika.«
»Želim se udati za slavuja koji svako jutro pjeva na našoj jabuci.«
»Ti se želiš udati za slavuja? Pa jesi li ti pri sebi ili se samnom šališ?«
»Možeš ti reći što hoćeš, udati ću se za slavuja kojega volim.«
Jedna je majka bila veoma tužna.
»Draga moj kćeri, drago dijete, uzmi kakvog dragog, bogatog čovjeka koji će te usrećiti i s kojim ćeš uistinu moći živjeti.«
»Nemožeš ti mene odgovoriti, hoću jedino slavuja.«
» Pa nećeš valda i ti skakati po drveću? Ti si prevelika da bi ga mogla slijediti na svakoj grančici.«
»A zar ja nemam moć pretvoriti se u slavuja?«
Kada je majka shvatila da je neće uspjeti razuvjeriti zaključa kćerku bojeći se da bi joj mogla pobjeći u obliku tko zna kakvoga bića.
Jednoga dana rođaka iz susjedstva pozove majku na slavlje, a Belladonnu su povjerili nas čuvanje kapelanu.
Čim je majka izašla iz kuće djevojčica ga poče moliti:
» Kapelane, dobri kapelane, pusti me da uberem jednu jabuku tu pred našim vratima.«
»Ne, ne moje dijete. Tvoja mi je majka zabranila da te pustim iz kuće.«
»Onda mi vi donesite jednu da je pojedem.«
»To ću rado učiniti.«
Kapetal otvori vrata sobe u kojoj je bila Belladonna.A ona u sebi reče:
»Ja sam muha.«
Odmah izleti iz kuće. Čim je bila vani ustanovi da je bolje biti djevojčica negoli muha, pa reče:
»Ja sam Belladonna.«
I opet se pretvori u sebe. No nije se vratila u kuću nego se uputi u njive tražeći slavuja.
Možete si zamisliti kako se čudio kapelan kad se s jabukom vratio u kuću i kad nije našao Belladonu. Tražio je, tražio i stalno se pitao gdje bi se mogla sakriti, gdje nestati. Ali sve je bilo uzalud.
Kad se majka vratila sa slavlja nestanak kćerke ju je jako razljutio.
Kapelan je pošao tražiti ju. Nakon što je cijeli dan tragao ugleda Belladonu kako se upravo odmara na obali jedne rijeke.
»Belladonna, Belladonna, neboj se, majka će ti oprostiti.«
Ali u tom trenu djevojčica se brzo pretvori u jegulju i nestade u vodi. Kapelan se i dalje tragajući približavao obali, ali vidio je samo jegulju kako bezbrižno pliva, a od djevojčice ni traga.
Već se smračilo kad se vratio kući i pričao majci:
»Vašu sam kćerku vidio u blizini jedne rijeke, nešto sam joj i rekao, ali kad me je opazila nestala je prije nogo sam išta drugo uspio reći. U vodi je plivala samo jedna jegulja. «
» Ta jegulja je bila moja kćerka. Da si je ulovio povratila bi se u svoje staro biće djevojčice.«
Kapelan se opet uputio u potragu. Na jednoj dalekoj livadi izdaleka je ugledao djevojčicu. Brzo jer htio k njoj, kad mu se odjednom na putu ispriječi neprolazna šuma u kojoj se kapelan izgubi.
Opet je bio prisiljen vratiti se kući i ispripovijeda majci što mu se dogodilo.
»Samo da si slomio jednu granu te šume Belladonna bi bila prisiljena slijediti te i tako bih opet imala kćerku u kući.«
Kapelan se i po treći puta uputi na traženje.
Na ulazu u jedno selo kapelan ugleda svećenika kako moli brevijar.
» Niste li možda prije par minuta vidjeli jednu djevojčicu?«
»Upravo se čita misa!«
»Nisam Vas to pitao. Da li ste vidjeli djevojčicu da je ovuda prošla?«
»Uđite, došli ste na vrijeme?«
» Ma nisam došao na vašu misu. Nemam vremena!«
I opet se kapelan neobavljena posla vratio Belladonninoj majci.
»Što si vidio?«
»Vidio sam kapelu i jednoga svećenika kako moli brevijar.«
»Pa to je bila moja kćerka. Da si je zgrabio morala bi te slijediti.«
»Ali kako sam mogao, izgledao je tako časno.«
»Daj molim te šuti.Nikada ti to nećeš uspjeti. Sama ću poći tražiti je. «
I tako majka pođe na put. Nakon tri dana neprekidnog traganja ugleda svoju kćerku kako sjedi pod drvetom i čavrlja sa svojim ljubljenim slavojem.
Ali čim ju je ugledala ona se pretvori u granu ruže.
No ovoga puta Belladonna nije imala sreće. Majka zgrabi ružinu granu puno cvjetova i ponese je kući. Na cijelom ju je putu pratio tužan pjev slavuja:
» Vratite mi moju dragu, mi smo za uvijek jedno.
Vratite mi moju dragu, mi se volimo svim srcem.
Njeno srce i moje jedno su srce.
Ako ona umre umrijeti ću i ja.«
Ali Belladonnina majka se na to nije obazirala, nego je samo gledala kako će što prije stići kući, gdje je kćerku htjela vratiti opet u stanje djevojčice i to zu pomoć čudotvorne vode, koju joj je poklonila vila s kojom je bila prijateljica. Ali ružina grana je polako počela umirati. Jedna latica za drugom su opadale i dok je došla do kuće nije više bilo niti jedne.
Kada je majka konačno došla kući ružina grana se sva osušila.
Slavuj ih je pratio cijelim putem. Tri duga dana svakog je jutra u krošnji drveta tužno pjevao. Četvrtoga dana ga se više nije čulo.
I on je umro od tuge.
Prema jednoj bajci s Korzike
|
- 16:49
-
Ukupno Komentara
(6)
VIŠE SVJETLA
Govori se da je veliki njemački književnik Geothe na samrtnoj postelji vikao:“Više svjetla, više svjetla!“
Smrt je tamna i ne obasjava nas. Muka je mračna dolina po kojoj tumaramo a da nam ništa nije jasno. Krivnja i grijeh nadvili su se na naš život kao mračna sjena od koje često ne vidimo niti tračak svjetla.
Više svjetla protiv mraka noći ovoga svijeta, više svjetla protiv mračnih nauma i još mračnijih prognoza, više svjetla protiv nejasnoća i beznađa, više svjetla protiv sila straha i brige, više svjetla protiv očaja.
Više svjetla znači više Isusa, više njegovog sjaja, više njegove ljubavi.
Kada je Isus umirao na križu sunce je potamnilo. Kao da se ugasilo svjetlo svijeta jer ni sunce nije htjelo gledati tu sramotu i uskratilo svoj sjaj, svjetlo koje inače rađa i pospješuje život. To je bio najtamniji sat ljudske povijesti. Ali kada je noć najcrnja, onda nova zora nije daleko. Bog je poslije tame smrtnoga straha užgao sjaj uskrsnog jutra. Poslije „časa i vlasti tmina“ (Luka 22,53) dolaze Njegovi sati i snaga svjetla i života. Isus živi. Pobjeđeni su smrt i patnja, grijeh i sud, pakao i đavao i sve tamne sile. Iznad našega svijeta velikog petka uzdiže se sunce Uskrsa. Više svjetla! Više života! Više ljubavi! Više Isusa!
Posljednje riječi jednoga umirućega starca njegovoj velikoj obitelji koja se okupila oko njegove postelje su bile:“Tražite Isusa i njegovo svjetlo, ništa vam, drugo neće pomoći!“
|
- 01:01
-
Ukupno Komentara
(4)
|
|
|
