Što je vrijeme?

Prije nekoliko dana nazovem jednoga starog dobrog poznanika, kojega nisam vidio već dosta godina. Javi se ženska osoba i kaže mi da nije kod kuće i da nazovem kasnije. Budući nisam poznao glas žene koja se javila, upitam je tko je. „Pa zar me se ne sjećate? Ja sam ona mala curica koju ste često nosali, s kojom ste se igrali vi i moj brat!“ Ova nimalo spektakularna svakodnevna situacija nevela me je na razmišljanje. Tu sam osobu poznavao dok je bila dijete. Konačno morao sam znati da je ona u međuvremenu narasla i postala odrasla osoba.

Kako par godina mijenjaju naš svijet. S tim se svakodnevno susrećemo. Ta me činjenica neopisivo fascinira premda istovremeno u meni izaziva čudnovat osjećaj ugroženosti, jer na ovome svijetu je SVE PROLAZNO. Nikada više neće biti kao što je nekada bilo. Stari zu Rimljani rekli:”Tempora mutantur, et nos mutamur in illis“ (za one koji nisu učili latinski to znači: vremena se mijenjaju a s njima se mijenjamo i mi). Stoga je svaki trenutak našega života dragocjen i nebi ga smjeli uludo potrošiti. Ali što je ta čudnovata snaga koja mijenja naš svijet i nas? Ili je možda bolje pitati: ŠTO JE VRIJEME?

Ovo me pitanja zaokuplja već dugoa vremena. Svaki puta, kad sam o vremenu “tijekom vremena” naučio nešto novoga, to sam si pitanje nanovo postavljao. Normalo bi bilo da odgovor na ovo tako važno pitanje tražimo u znanosti. I tražio sam ali nisam ništa razumio. Evo uvjerite se sami: prazni je prostor, tvrdi znanost, ispunjen parovima virtualnih čestica i antičestica koja zajedno nastaju, dijele se, i opet spajaju kako bi jedna drugu eliminirali. Zbog toga jedan par čestica možemo gledati i kao jednu česticu, koja se kreće prostorom u jednoj zavorenoj putanji. Ukoliko se taj par u vremenu pokreće naprijed onda se zove čestica, ukoliko pak unazad zove se antičestica. Jelte da ni vi niste ništa razumjeli (čast fizičarima). Odmah mi je lakše. No nije to ni važno.
Jer upravo je u tome problem. Mi razumijemo samo ono što si možemo predstaviti i to u prvome redu kao stvar i to ukoliko smo s to stvri imali nekakvo iskustvo, ukoliko smo je mogli osjetiti našim osjetilima. Vrijeme nemožemo niti mirisati, niti osjetiti, a još manje vidjeti. Ali kad se njime počnemo baviti onda neminovno dođemo do zaključka da ono postoji, mora postojati.
Ljudi često o vremenu imaju krivu sliku. Izgleda kao da vrijeme svakome stvorenju jednako brzo prolazi. Međutim to baš nije sasvim točno. Možda je točnije da svaki čovjek ima svoj „vlastiti sat“. Kako će njegov sat njemu brzo prolaziti ovisi o gravitaciji i brzini kojom se on kreće. Što se netko više približuje brzini svjetlosti (otprilike 300.000 kilometara u sekundi) vrijeme mu sporije prolazi, naravno gledano očima promatrača koji se ne kreće.
Kad ovo pročita moj prijatelj Mata začudit će se, da se ja, koji o pridornim znanostima nema pojma, uopće usudim pozabaviti ovako teškom temom. Nemoj se čuditi, prijatelju dragi! Eto vidiš da sam pokušao pa mi baš ne ide. Neću više. Ja ću o ovoj temi radije govoriti rabeći mudrost drugih. A i tu ću izbjegavati Einsteina. Lakše ću na kraj izaći sa Senecom ili nekim drugim filozofom. Nadam se da nitko neće na kraju, kad pročita ove moje misli, reći:“Si tacuisses, philosophus mansisses!“ (prijevod: da si šutio bio bi filozof).
Ali što je to, konačno, vrijeme? Kad me netko upita čini mi se da znam. Ali kad bi ja nekome morao objasniti, onda neznam! Ali što znam je da je prva sposobnost, koju mi ljudi u životu naučimo, čitanje sata. A onda, kao da smo time postali mudraci, govorimo „Vrijeme je novac!” Kad bi to doista tako bilo onda bi cijeli svijet bio proklet na siromaštvo, jer tko danas još ima vremena? Najprije trošimo vrijeme trčeći za novcem, a kasnije novcem tražimo vrijeme!?
Često se spominje kao narodna mudrost ovo: Kada je Bog stvarao svijet onda je Afrikamcima dao vrijeme, a Evropljanima sat. Naš paor u svom blogu “Paorska božićnica” kaže:”Mi paori smo zbiljam čudne biljke”. Ja bih rekao da smo mi ljudi “zbiljam čudne biljke”. Najviše vremena trošimo na to kako da ga dobijemo što je moguće više. Po našem shvaćanju blagostanje je kad ljudi imaju više satova nego vremena. Jasno, ne bilo kakvih satova nego onih „teških“ statusnih simbola, Rolexa, pa makar onih iz Turske. I unatoč svemu tužimo se kako živimo u dosadnom vremenu. S. Backett je rekao:”Naše je vrijeme toliko uzbudljivo, da ljude možemo šokirati jedino dosadom”. Mogao bih ja o ovome još. Ali čemu? Mi ionako iz ovoga nećemo ništa naučiti. I dalje će mo trčati za vremenom kojeg nikada nećemo ni dostići a kamoli uhvatiti. Zaboravili smo da je Bog stvorio vrijeme. O žurbi nije ništa rekao. U ovome brzom vremenu sve brže dospijevamo tamo gdje će mo se najkraće zadržati. Mi govorimo „rijeka teče“! To nije istina. Ne teče rijeka nego voda. Isto tako kažemo „vrijeme prolazi“! I to nije istina. Ne prolazi vrijeme nego mi. Često čujemo kako posebno mladi ljudi govore, da neznaju kako će ubiti vrijeme. Nitko ga još nije ubio. Ali svakoga od nas će ubiti vrijeme. „Vrijeme je dobar učitelj. Šteta je samo što poubija sve svoje učenike“ – rekao je C.Goetz.

Zato nemojmo zaboraviti: vrijeme je dobar liječnik ali loš kozmetičar! Zato vam želim što je moguće više vremena. A kad vam ponestane onda ga jednostavno uzmite. Može ga se dobiti bez novaca, bez kredita!

--- pocetak ---

- 18:59 -

Ukupno Komentara (1)

Po sokacki divani ------------U Miraz spremi

Linkovi

Ovo je moje društvo drago

PJESMA SLAVONIJI