babaipo

petak, 27.07.2007.

sex on the beach

ljudi se poseksali pa što?
vi niste nikad?
ako ste maloljetni pravite se da ovo ne čitate...
ako ste maloljetni ovo sigurno ne čitate jer slika nema... i sigurno ste ih vidjeli i prije mene...
svejedno i vi dobro znate što seks je i kako se prakticira i da rode ne donose djecu nego se ona prave od ljubavi i seksa, ljubav bi trebala biti kao ključni element, ali djeca se zapravo mogu napraviti i i samo od seksa...

ajde što su se ljudi poseksali nego ih snimilo!
a kako ih neće kad smo i japance zajebali po naoružanju svime što snimati može.
neće ljudi valjda snimati zalazak sunca ako im se ukaže ovakav prizor zalaska ..... nečeg što se rimuje sa sunca...

ajde što ih je snimilo i gledalo nego ih je i objavilo i to na naslovnici!
a ne prezivaju se ni višnjić ni rupić, a bogme ni radeljak ni pokos... bože što su ti ljudi nezanimljivi naspram ovo dvoje...
neznani junaci, pogotovo ona, neznana junakinja, kako je samo hrabro ležala na onom kamenju za koje vjerujem da ako nije oštro, a mekano sigurno nije...

kada je izašla ta naslovnica malo kome u redu na blagajni nije oko pobjeglo na držač s novinama, a ruka sa košaricom zadrhtala i brk zaigrao i muškarcu i starijoj gospođi...
malo problema su imale bakice i djedice jer im je bilo neugodno sad za to baš vaditi očale jer skužili bi ih svi pošto su im trgovkinje već sve cijene pročitale i deklaracije i rokove trajanja i postotak masnoće i šećera... pa neki razlog za vaditi očale i nisu imali...
ne znam kome nije na pamet došla ona "i tata bi sine...", a i mama, a i mama...

uglavnom ljudi su se poseksali. kako im je bilo najbolje znaju oni sami. koliko su mogli uživati, ja im želim da jesu, ako i nisu oni, onda je bar uživala publika, a možda se nakon tog prizora i nečiji usnuli seksualni život razbudio.
kaže zakon da je seks na javnom mjestu prekšaj, narušavanje javnog reda i mira.
dobro. slažem se da javnog reda mora biti kao i javnog mira.
slažem se da ovo ljudi ne bi trebali prakticirati masovno i kakvi naši ljudi jesu, teško da i hoće.
po pokazateljima nataliteta mi kao da se uopće ne seksamo, eto dalmatinci nam malo podižu prosjek i osvjetlavaju obraz - a sad i znam zašto ih stalno drži fjaka. marljiv svijet, sram bilo one koji govore kako oni nisu vrijedni i radišni. a gle rodilišta i beba, po 16 porođaja dnevno!

eto javnost nam se i opet sablaznila, a dugo i nije i baš ta naša javnost se svako toliko treba nečim sablazniti jer inače je nervozna. barem ova moja javnost koju sam čula. ne ovaj u kući, on bi ovima još i nagradu dao i da pomogne pitao, a ne ih kaznio za prekršaj javnog reda i mira. nego ostala javnost s kojom sam podijelila radost ove vijesti. odjednom svi moralni i čedni, odjednom svi zaboravili kako su djecu napravili, odjednom svima letile rode nad kućom! pa su me izazvali, pa sam im i odgovorila...
meni je ipak nekako draže da se, ako se već javni red i mir narušava, to čini na ovaj način nego da budu nakon narušavanja reda i mira lokve krvi, prazne čahure, dignuti auti u zrak, zapaljeni lokali i nekoliko mrtvih. na to više nitko ne reagira...

šta su nam to postale normalne pojave, a seks nenormalna?

meni nekako ljepše vidjeti ovako nešto nego ubijanja...
radi njih nije stradao niti jedan slučajni prolaznik... (osim ako nekog barbu ili nonu nije srce kolpalo, ali sumnjam jer znaju i oni kako to ide:)
uglavnom neka su se ono dvoje nama lijepo poseksali na našoj lijepoj tvrdoj kamenoj obali i neka to pamte (ona će zapamtiti da je bilo tvrdo, ako ništa drugo, a ono sigurno kamenje), a mi ćemo to već preksutra sve zaboraviti...


ama ljudi dragi nije ovo neka vijest, samo je ove uvatilo kamerom pa eto, ali seksalo se oduvijek i svuda i ne pitajte me kako ja to znam!:-)...


inače sad sam skoro čitav post uništila jednim krivim klikom, onda sam se sjedila desnog klika i spasio me undo!
a inače ispod ovog posta ima još jedan... i nije o seksu iako ima malo, ali nebitno, pa da se ne mučite čitanjem vi kojima do čitanja nečeg drugog nije...

Moram!

Nekultura, primitivizam, zadrtost, netolerantnost, nepoštovanje, zavist i zloba - u daljnjem tekstu TO, svuda je oko nas i uvuklo se TO, kao što to političari lijepo kažu, u svaku poru našeg privatnog i društvenog života.
Društvo nam želi imati izgled lijepo manikiranih damskih noktiju na ruci Europe, ali nikako da shvati kako se taj željeni i otmjeni damski izgled temelji na jednostavnim stvarima kao što je upotrebi četkice i sapuna za pranje prašine i blata prije frenč manikure.
Zato nam društvo izgleda kao manikirani nokti ispod kojih paprika ležerno i vrlo uspješno raste na blatnom plodnom tlu.
TO nisu obilježja rezervirana za ove ili one i podivljam kad čujem izraz "seljak" u pogrdnom smislu.
Pristojni ljudi sa kulturnim manirama koje su naučili što od roditelja što u školama ne bi vjerovali ipak postoje i nađe se po koja takva jedinka i u gradu i na selu.
Obrazovanje sasvim nebitno jer sam se nagledala i sveučilišnih profesora koji se neće ni potruditi da sakriju pokret kojim češkaju jaja ili kopaju nos (neki na radnim ručcima, a takve ih voli i kamera).
Neki ljudi, bilo gdje bili rođeni i bilo gdje da žive jednostavno imaju šlifa i znaju što od ovih silnih novotarija čemu služi i gdje god se nađu ne privlače pažnju ničim negativnim.
S druge pak strane ima onih koji kao da su operirani od svega lijepog, kulturnog i pristojnoga i eto u gradu i/ili su tu i rođeni no to im ne jamči ništa unaprijed, jer epitet "građana" im stoji kao piletu sise onda me bude sram i njih i njihovog ponašanja, a i sebe i svojeg mjesta rođenja i stanovanja. Obično ovi drugi svagdje lamataju svojim porijeklom i mjestom stanovanja umjesto da se pokriju ušima i dok se ne nauče ponašati.

Zakaže tu ponajprije kućni odgoj ili kompletni ili u detaljima. Ne mislim ovdje na stvari koje su elementarne vještine kao korištenje vilice i noža, čovjek može biti uglađen i kada jede prstima, ako ima imalo stila.
Mislim tu prije svega na obične i jednostavne odrednice ophođenja sa ljudima.
Ophođenje je relativno lagano kada se radi o ljudima s kojima dijelimo slične stavove i mišljenja s njima se razumijemo i bez previše riječi, ali na kušnju dolazi ophođenje i ponašanje pri susretu sa ljudima koji su drugačijih nazora i ideja.
Poštovanje i tolerancija pod broj jedan olakšavaju stvar. Rasprava s argumentima pod broj dva dodatno olakšava i poželjna je vrlo, jer i najbolji se prijatelji ne moraju u svemu nužno slagati pa ako su razumni neće se počupati nego razgovarati do određene točke koja bude granica. Zbilja bi preglupo bilo da smo svi jednaki, ljudi smo, ne predmeti, ljepota ljudske vrste baš je u toj različitosti i posebnosti svakoga od nas. Pod broj tri, ako se već čovjek s nekim ne može nikako složiti, onda je lijepo i kulturno da svaki od njih pođe svojim putem bez potezanja kuke i motike i priručnih verbalnih sredstava iz bogate narodne riznice psovki u koju se svi zaletimo kada argumenti presuše, a neki potrče i prije nego se osvrnu ima li gdje koji argument.
Slažem se da i psovka ima svoje mjesto, vrijeme pa i kulturološku i literarnu vrijednost, ali neću sad o tome.

Ipak se moram koristiti nekim nazivom da bih opisala ljude koji su od pete do glave oličenje za TO, blato ispod noktiju našeg društva, a bolja mi riječ od riječi sirovina i primitivčina ne pada na pamet.

Uglavnom mi je pao na pamet Edo Maajka i neka mi ne zamjeri što mu moram posuditi dio stihova u kojima je divno opisao baš TO "brđani postaju građani pa sijalice gase sjekirama".
Ovdje i brđane i građane uzeti s debelim navodnicima i rezervom. Znate vi dobro na što se misli.
Dakle sirovine i primitivci se uhvate nečega što ne poznaju pa se onda na neprikladan i neprimjeren način i ophode sa istim na sveopću «radost i veselje» svoje okoline.
Ako su mladi roditelji bi im trebali biti ti koji će ih uzeti pod ručice pa naučiti redu i pristojnom ponašanju, onda malo to korigira škola, onda malo okolina i može to tako ispasti i dobro.
Na žalost, obično budu previše stari da bi se netko našao i uzeo ih za ručicu pa im objasnio da se smeće ne baca kroz balkon nego se obuju papučice pa se liftom spusti do kontejnera ili da u džepovima ima uvijek dovoljno mjesta za paketić papirnatih maramica (barem jednu, ma može i salveta!), a ne da "okinu o zemlju" kad nosić proradi usred javne površine. onda se maramica, a može i salveta samo ne u pod! spremi u džep i baci u kantu, koš, wc, samo ne na pod!
Da njihov glazbeni ukus ne mora poznavati čitavo naselje pa čak i da slušaju Vivaldija, što je previše glasno, previše je glasno!

Eto hvala na pitanju mnogi u Hrvatskoj imaju struju, vodu, plin i kanalizaciju u domovima.
Ima ponekad na televiziji i neka reportaža iz naših krajeva kako još uvijek u srcu nama mile Europe koja pršti iz usta još nam milijih političara, neki ljudi nemaju te blagodati i iskreno mi je žao tih ljudi, a nemaju te blagodati između ostalog i zato jer je su neki ili zato jer su mnogi od nekih navalili iz pogrešnih razloga u bijeg iz svojih sela, mjesta i gradova tamo negdje drugdje kao u obećanu zemlju, dočepali se komadića iste i još uvalili dupe u neku debelu fotelju u hladovini i zaboravili na ljude koji su njihova imena zaokruživali na izbornim listićima sve u nadi i želji da će im neki takav izjedač ovaca na javnim skupovima i ručkovima plaćenim iz proračuna isposlovati kako je obećao i dovesti bar u mjesto, selo ili zaseok vodu i/ili struju. da se barem potrudio pa zapeo na nekoj instanci mogao bi reći, eto ljudi ja sam probao, ali ne ide, ovako on nestane u debeloj fotelji i tami hladovine, a vi se dragi sumještani - jebite - ako imate s kime, a pošto ste bez struje dovoljno je mračno i nešto će se već uhvatiti.

U neke je opet za to totalka nepripremljene domove, nebitno, naglašavam NEBITNO jel selo, grad, brdo, ravnica, otok ili zagora, ali je stiglo čudo neviđeno. stig'o internet!

Dobro mobiteli su stigli prije toga pa smo već jedan šok prevalili preko glava i ušiju kada bi usred hodnika općine, usred sprovoda (da čula nisam ušima svojim, vjerovala ne bih, a pričali su mi i prije) - (za vjenčanje nije bitno ili krštenje, krizme i mise obične, neka se vidi da se ima, pa još ako je kum, a jao ponosa, ma neka mu zvoni mobitel i kao da svira žikino kolo usred katedrale, al raskoš je pa neka se vidi i čuje, dobro već smo ga čuli...), nasred tržnice, plaže, tramvaja, njive, livade ili šljivika zaori staro, mlado, muško, žensko, damice, kumice, ali zaori na sav glas "HALOOOOOOOOOOOOO" ne toliko što su gluhi ili oni ili sugovornici nego ima se eto pa neka se i vidi kad se već čuje (hvala već jesmo). Još su te vragove počeli praviti sve sitnije, lako se bilo hvaliti kad se imalo mobitel veličine fasadne cigle, nema da ga se ne vidi kad ga rođo izvadi, a i bolove u ramenima su mnogi dobili od vukljanja istih po aktovkama, a sad su postali sitni ti statusni simboli pa muke sad to pokazati urbi et orbi, a ono mrvica i malo sad tko naočale ne nosi.
Koliko nas je puta skoro tako srce strefilo i koliko smo krugova očima napravili u kolutanju na takve scene, ali ojačali smo (kucam u drvo) i sada nas to više ne prepada, a i ovi su se malo utišali, valjda su im računi oduzeli što privremeno što trajnije - dar govora. Ajde neka i oni malo predahnu, a nije im bilo lako, nije.
Takvi bi nas tlačili i da to malo čudo i nije nikada bilo izmišljeno.

Takvi nas tlače, ma što nas tlače, ubijaju nas i gaze po gradskim i seoskim cestama, po autocestama, voze sa držanjem razmaka od 2 mm taman da vidim lijepo kako kopa nos ili uho i da se usudim duže držati oči na retrovizoru i sadržaj iskopanog bi se vidio. Jesu li svjesni da su vjetrobranska stakla prozirna? A lijepo sam rekla nos u maramicu i ne na pod i ne prstom! Za uho ima Bebi štapići, proizvodi se na veliko i jeftini su pa čačkaj doma do mozga!
Blendaju, trube, oduzimaju prednost, ne propuštaju pješake, voze se uličicama kao da im je četa Turaka sa isukanim sabljama za vratom pa spašavaj goli život.
Tate i mame ili tatini i mamini sinovi i kćeri voze tim stilom, lako se zaradilo (čitaj ukralo) pa se lako i lomi, ne boli džep.
Takvi soj ljudi ako auto nema, krupnim će koracima zagrabiti na prvo slobodno sjedalo u busu ili tramvaju i nema veze što je možda tu negdje neki invalid, ili što ima mladih mama s djecom ili bakica i djedova ili što gospođa stoji, a "gospodin" sjedi i oči ne miče da ne bi ne daj bože morao stolicu ustupiti. Tu isto nema reda, tako to čine i stari i mladi i muško i žensko. Sve dobne skupine i klase.

Pušu nam na uho u tramvaju, guraju nam pod nos svoja neoprana pazuha i šire oko sebe vonj "zataškan" parfemom, opet voda i sapun preskočeni. Ne bih ja kažnjavala one što se javnim gradskim prijevozom voze bez karte, ja bih kažnjavala ove što bez kupanja stavljaju parfem pa proizvode i bio i kemijsko oružje u jednom i to u kućnoj radinosti! Još im sad ide lijepa reklama na televiziji sam malom svinjom ispod pazuha, ali neki nikad shvatiti uzročno posljedičnu vezu, voda, sapun, dezić, miris, smrad.

Takva jedna smrdljiva kompilacija može i ubiti odraslog čovjeka kao da nam nije dosta ovih paklenih vrućine nego da jedni pomognemo ubiti druge smradom, dakako one koji živi stignu do busa i koje auti ne pobiju putem. Stišću se, a mi se odmičemo, pa to sve isto uz što se želiš stisnuti ima i tvoja žena doma pa ako voliš stiskanje u malom i vrelom prostoru ti joj uđi u kuhinju dok poha meso i stisni se uz nju imat ćeš isti efekt ko u tramvaju, a još je i tvoja pa je poslije možda i povališ. Ja to ne volim i doma imam nešto bolje nego ovo što mi se navaljuje na kičmu!
Onda se naviruju preko ramena u naše novine, ali lako za novine, neće pokrasti slova nego vire i u dekoltee i da se barem diskretno naviruju nego me uvijek strah da kad doma dođem ne ispadnu na pod nečije oči kad se svučem!

E takvima kad još i internet uđe u kuću, onda im je sve ušlo! Ispunjeni su do posljednje rupe.

Kako to dalje bude kad takvi krenu u, na i po internetu, sve svi znamo.
Gdje takvi prođu tu trava ne raste. Badava je nama što su nas mame i tate fino odgojili kad nam sirovine i primitivčine vedre i oblače nebo nad glavama, a i pravo nam i budi kada im dopuštamo.


malkice sam nervozna i malkice mi je dosta tog terora!
dođem na blog misleći da je ovo mjesto na kojem ne može stanovati primitivizam, ovo je za ljude koji cijene pisanu riječ, koji imaju elementarnu kulturu u komunikaciji, bla, bla, bla, ali onda vidim kako i u toj virtualnoj pori društevnoj života ima blata... na pretek...

utorak, 24.07.2007.

Obećano

njena, na oko, nejaka ručica snažno je tresnula vratima, a možda je tresak pojačao propuh. u svakom slučaju odlazak je odjeknuo hodnicima i stepeništem stare zgrade u kojoj su stanovali jednako tako stari i njoj nepoznati stanarii. kao dijete koje se nakon napisane zadaće žuri na igru, ona je, u hodu koji je imao više oblik galopa spuštala vijugavim stepenicama, neopisivom lakoćom postojanja bježala je natrag u život. život koji je počela otkidati kao što meso gazele otkidaju gladni zubi lavova. zato su neki puta ti odgriženi komadi žiota bili i pomalo i poprilično sirovi, ali vrijedili su, čak i takvi.
sve se zakuhalo u maniri sudara ciklone i anticiklone i to nekako baš u trenutku jednog takvog događanja u atmosferi.
kao da zrak nije dovoljno pregrijavao tijela, mini atmosferu dodatno je zagrijavalo sve češće sjevanje pogledima koji su postajali sve dublji i sve duži. nešto baš takvo i priliči jednom tipičnom uvodu u igru odigranu toliko puta da kulise poput savršenog zvjezdanog neba i zvukova oluje koja se približava, zapravo uopće igračima nisu ni bitne.
razmjenjivanje pogleda bilo je rječitije od razmjene banalnih informacija što se može opisati i kao razgovor. oni su predobro znali pravila, u sebi je svatko od njih ovlaš prelistavao svoje misli kao da upućuje letimičan pogled na karte u rukama i ima kristalno jasnu spoznaju koje će kada odigrati uz odgađanje bacanja aševa skrivenih po nekim imaginarnim rukavima - jer ne valja ih suviše rano položiti na stol pokretom koji kreće iz zgloba, a završava klizanjem o jagodice prstiju.

prva točka je bila dosegnuta - igra pogledima bila je odigrana, a trajala je - čitav dan. u trenucima kada bi jedno drugome okretali leđa i kada bi tako jedno drugome "čitavi bili u kadru" kretnje bi im bile naoko nemarne, ali nabijene sviješću o osjetu tuđeg pogleda na potiljku ili duž stupa kičme ili uz dužinu noge. u trenucima kada bi bili okrenuti jedno prema drugome koristili su sve trikove koji pohotni pogled pretvaraju u "društveno prihvatljiv". iako je nekoliko puta poželjela biti besramna i na glas reći "hej, oči su mi ovdje gore" suzdržala se da joj provoktivna loptica ne bi bila vraćena nekom još besramnijom primjedbom. mogao je nagađati što očekuje njegov osjet dodira i vjerojatno ne bi puno pogriješio visokim stupnjevanjem mekoće, jednako je tako ona mogla kroz škakljivo nagađanje, prilično precizno pogoditi detalje koji su joj misli, ali i čitavo tijelo pretvarali u slatku kašicu koja je predugo na jakoj vatri pa već ključa krupnim mjehurima. vjerovala je u logiku, a logika se svodila na zaključak kako je sigurno da visok čovjek mora imati proporcije sukladne svojoj visini, a tu su još bili i ti prsti i nekako joj je uvijek po rubu pameti štetala ona "mudrost" - ako baš ne voliš neugodna iznenađenja kada se "paketić razmota", pogledaj mu prvo ruke.

nije se samo ona osjećala kao kašica koja ključa, ali tanjušni živac njene konzervativnosti zatitrao je u odluci kako ipak on treba biti taj koji će ... posegnuti ... bilo je u toj odluci i ponešto taktike, a i politike, uvijek je sebi takvim odlukama davala mogućnost za odustajanje - ta nije ona povukla prvi odlučujući potez iza kojeg može slijediti i hladan tuš u obliku izjave "što si ti sebi umislila". bolje da ona tako njega "otušira", ako će već iz nekog razloga trebati ili htjeti oglasiti povlačenje.
bliže istini bi bilo da je ona već potiho u sebi kapitulirala.

posegnuo je - ruke o rever košulje i privlačenje usnica jednih bliže drugima, a ona se izvila u kičmi prividno udaljivši svoje. ne radi hinjene nedodirljivosti, nego iz neke čiste zločestoće "udaljila sam usne na koje je krenuo, ali sam mu ponudila nešto drugo bliže dodiru, zbunila ga pomalo i sada kušam njegovu odlučnost jer ne želim nekog mlakonju". odlučnost na djelu - i to kakva! ruka na vratu i čemu da se sada ona više opire - postajalo je predobro i da se već od prije nije osjećala poput kašice, sada bi se definitivno u nju pretvorila. ovaj je dečko znao što radi. davao si je truda. osjetljivi izdanci živaca na usnicama i u ustima slali su svakim dodirom, ogromne eksplozivne ampule koje bi putovale do krajnjih rubova njenog tijela i tamo se rasprskavale uz oslobađanje topline koja je u valovima plovila ne birajući smijer. u izvijanju je nudila vrat i uši, ponuđeni se poslužio i to naoko nesebično, na njeno zadovoljstvo, a onda kada su do njegovih ušiju počeli dopirati zvuci tog njenog zadovoljstva, bio je potaknut dodatno, lukavo znajući da će za svaki dodatni trenutak odgode uslijediti dodatna nagrada.

grozila se osrednjosti u svemu, a kada je žena gadura onda treba biti vrhunska u tome. time out je proglasila naglo, hladno, bahato i naprasno. uz bolju rasvjetu vjerojatno bi se vidjelo kako drhti od požude, ali uz oskudno svjetlo uspjela je navući masku prividne ozbiljnosti i tiho je rekla: "moram se okupati". to nije bio poziv. to je isključivalo njega. ostavila ga je u dilemi što očekivati dalje i nestala sama prema kupaoni. kratko tuširanje. iz ormara je izvukla najveći ručnik kojim se umotala i primila rukom kvaku bez ikakve ideje kojom taktikom igrati dalje. hodnik je bio osvijetljen i dok je zatvarala vrata kupaone njegova jedna ruka pokrila joj je usta, a drugom je rukom napravio mrak u hodniku. ruka koja je napravila mrak sada je bila slobodna, ali još uvijek suzdržana. ona kojom joj je pokrio usta zavukla se u kosu, na njeno su mjesto došle usnice.

već je čitava situacija bila milimetar do druge točke - točke kada tim poljupcima fali još malo začina.
nije samo ona igrala sistem odgode. kada joj je bezglasni ton u glavi urlao kako joj sada treba više od poljubaca, on je krenuo sa dodavanjem začina i ona ruka što je u hodniku napravila mrak sada je tražila donji rub na ručniku i onda se dodirom koji žari u svojoj lakoći počela kretati vršcima prstiju duž vanjske strane bedra. oko njih je bilo sigurno više od 35 stupnjeva gospodina celzijusa, a ona se ježila kao da je na prvi mraz izašla u ljetnoj haljini.
nimalo naivno, trbuh je izbacivala ispred sebe, dupli sloj ručnika ipak nije bio zapreka da dobije potvrdan odgovor na svoje pretpostavke. dečko je znao što radi, to je bilo sigurno, a sada je bila sigurna i da ima potencijala za kvalitetan nastavak - ovaj je zbilja imao i Čime.
njemu je i pogled bio dovoljan da zna kako joj je koža glatka, ali dodirom je potvrđivao svoje pretpostavke o mekoći, svakog dijela kojim su se kretali njegovi prsti. daleko je to još od deserta, a i ove noći deserti mu se nude razni i neće preskakati niti jedan.

sad je on napravio time out. gotovo jednako kao i ona. odlazak pod tuš. solo. njoj je bilo sasvim svejedno što će se dešavati dalje iako je bila sigurna da potencijal neće ostati neiskorišten.
dok se on tuširao, a to i nije trajalo kratko, ona je obukla samo minijaturnu crnu spavaćicu s tankim naramenicama i uživala u dodiru te glatke tkanine na svojoj koži. spavaćica je bila popunjena do te mjere da bi je njeno disanje moglo pokidati. za žene takve građe kaže se da su "obdarene" no to je samo izraz kojem za bolji doživljaj nedostaju detalji.
sjela je na krevet, prekrižila nogu ispod noge i pravila se da lice maže kremom.
vjerojatno nije prošlo puno vremena, ali njoj se učinilo da tako sjedi satima - on se pojavio u okviru vrata. košarkaška građa u boksericama. njenim se tijelom prolomila lavlja rika, ali šapica je ostala mirovati. skoro pa nezainteresirano legao je kraj nje i samo pružio ruku da dohvati komadić kože na bedru uz rub spavaćice. sad je igre mačke i miša bilo dosta.

na tankom je materijalu doklizala do njega. prilijepila se svojim trbuhom uz njegov i jednu nogu savila u koljenu da tako lakše napravi razmak između njegovih nogu. kičma izvijena, položaj - grudi kao na pladnju ponuđene, samo još skinuti celofan odnosno naći će one već same put iz tog tankog oklopa. izazivala je i nudeći se pozivala šutke da je okrene na leđa i dominira svojom figurnom nad njom. takav se izazov i ponuda ne odbijaju. bilo bi to zbilja nepristojno. jednim pokretom noge i ruke prebacio ju je na leđa i gledao možda čitavu jednu sekundu. zubima je krenuo prema ramenu, ne da bi ugrizao, samo da ne gubi rukama, zubima je smaknuo prvo jednu pa drugu naramenicu. odmak i pogled trajanje jedne sekunde. opet su bili svaki na svojem boku i prilijepljeni jedno uz drugo. jednu ruku mu je vodila misao - može li jedna njena dojka stati čitava u dlan. ta je misao prvo natjerala palac da dodirne donji rub i polako se penje prema bradavici koje je iz velikog tamnog kruga izbacila jedan maleni tvrdi biser koji je samog sebe pogurao prema njegovom dlanu toliko željan grubog pritiska. može li jedna njena dojka stati čitava u njegov dlan - dlan se zbilja savršeno trudio - ali ni približno da je obujmi čitavu i to ju je beskrajno veselilo jer je taj istraživački pohod bio splet savršeno odmjerenih dodira. što je u međuvremenu radila druga ruka? druga je ruka - vođena sigurnom spoznajom da je manja od njene stražnjice marljivo prelazila svakim kvadratnim milimetrom i utapala prste u mekoći uz jedan beskrajno dobar i beskrajno banalan trik - ruka je širila prste, ali se naoko pravila pristojna i ti prsti nisu bježali tražeći otvor u koji bi se zavukli, oni su jednostavno bili tamo i bili rašireni i prepušteni njenoj volji da se sama usmjeri, onako, kao, slučajno, nalazila je njihove jagodice i besramno pružala dokaze svoje spremnosti. nije sve to bila tišina, već i samo disanje bilo je čujno, nadjačao bi ga pokoji jecaj, neko nedefinirano mumljanje i stenjanje sa samo jednim predznakom - Požuda u svojem najsjajnijem izdanju. nije htjela biti glasnija od njega - htjela ga je natjerati da mu jecaji, mumljanje i stenjanje nadjačaju njeno. do toga časa njene su ruke bile i na njegovom vratu i na ušima i po rukama, ali nikako ispod pojasa. taj prvi dodir njenih prstiju bio je definitivno njegov potpis kapitulacije - prolomio se uzdah kao mukli udar groma. prstima je klizila i kružila, bježala i vraćala se, besramno provociranje na rubu mučenja, a onda naglo obje njene ruke na njegovom Potencijalu i njegov grč čitavog tijela. bokserice i spavaćica već su neko vrijeme zaboravljeni ležali na podu. noge isprepletene, njene bradavice utisnute u njegovoj koži i njegov Potencijal utisnut u njen trbuh. onda je popustila i počela svojim tijelom kliziti niz njegovo i dopuštao je taj odmak bespogovorno samo zato jer je znao cilj njenog kretanja. utopila ga je prvo svojim grudima čijoj je punoj težini odolijevao u svoj svojoj čvrstoći, a kada je vrškom jezika dotakla najosjetljiviju točku još jedan mukli zvuk groma i njen bijeg i njeno vraćanje sad mekanim sad čvrstim jezikom.
njegovi su jecaji već postali preteški za njene uši, a njegove misli bile su zaustavljene u tom trenutku sa željom da ne prestaje, ali gadura je prestala.
zapravo nije stigao ni kreirati svoju slijedeću misao kada je zaustavio disanje u iščekivanju.
gadura možda je prestala, ali gadura je sada kleknula iznad njega. percipirao je vidom sve ono što je pročitao prstima - ona je doista bila glatka kao površina pudinga, kipućeg dakako.
gadura se tog časa jednostavno poslužila, precizan pložaj za jedan prvo, seknudu dugačak, lagani ulaz, a onda naglo, strmoglavo spuštanje do kraja, poslužila se naglo, halapljivo i divlje sa ponuđenim istovremeno nudeći sve svoje od prije servirano.

tako je ona gutala život otkidajući njegove velike i ukusne komade pa i kada su sirovi - vrijede. zato je lakoćom djeteta koje nakon pisanja zadaće odlazi na igru, letjela stepenicama nizvodno i vozila auto srednje klase kao da vozi bolid F1 i nakon zatvaranja vrata ona se nikada više nije tamo vratila ... u svakom slučaju - vrijedilo je!




obećano - napisano, ime bloga ne mijenjam do daljnjega radi bezidejnosti, sutra molim tijekom dana svi koji su uživali u tekstu neka me ponude šalicom kave jer sam po svim pravilima već odavno trebala spavati, a kome se tekst ne sviđa, sutra neka mi ne "izlazi na oči" - gadna sam kad nisam ispavana:-),,, laka vam noć ili ugodan vam dan želi baba - koja to nije:-)

srijeda, 11.07.2007.

Maja

kažu da je preseljenje vrlo stresni događaj čija razina stresa se može usporediti gotovo sa tragičnim gubitkom bliske osobe. valjda imam neku genetsku grešku pa se vrlo brzo udomaćim u različitim prostorima na različitim mjestima vodeći se glavnom devizom samo neka je čisto i suho.
useliti u svoj stan definitivno je krupna stvar. planovi i pripreme i odjednom se stvori neki vrtlog preseljenja koji te ponese i samo zujiš i ideš i radiš na tome polu uključenog, a polu isključenog mozga jer bi poludio da je kompletan mozak uključen čitavo vrijeme i da prima i obrađuje sve informacije koje se u njega slijevaju sa svih strana od svih koji su se našli, pozvani ili nepozvani sudjelovati i "pomoći". neki zbilja jesu, neki su samo bili lijeva smetala, ali znala sam da će doći dan kada će i tome biti kraj, a onda... a onda... naše gnijezdo i mi sami!
preseljenje me veselilo, nije mi palo teško jer sam se već davnih dana prestala boriti s vjetrenjačama i ne pravim dramu oko toga hoće li veliki benjamin (biljka) stajati u ovom ili onom kutu, hoćemo li plazmu uz ovaj ili onaj zid. nosili smo kutijetine, kutije, kutijice, vreće, vrećice. preživjeli stampeda raznih majstora i njihovih mudrosti i "mudrosti", bušenja, brušenja, lakiranja, krečenja, montaže namještaja i onda smo se jednog dana našli šokirani kada je toj akciji došao kraj. ostali smo sami. ništa majstori, ništa roditelji, rodbina, rođaci i prijatelji. bila je tišina. čak su i telefoni i mobiteli šutjeli. najdraži je samo rekao "jebate, ženo, pa mi smo se izgleda konačno ugnjezdili". kao lavovi smo skočili, jedan je brzo zaključao vrata stana, drugi je pogasio sve što bi moglo zazvoniti i oboje nas je vodila ista misao - isprazniti mozak i odahnuti.

dobro nisam od kamena. samo me jedan detalj u čitavom tom kreativnom ludilu natjerao da zastanem na tren i sjednem, skuham kavu i zapalim cigaretu iako je oko mene bio rusvaj.
slažući u kutiju još neke stvarčice, našla sam Maje! moje Maje! slikovnice mog djetinjstva. kompletno sve koje su ikada tiskane. najljepše i najdraže slikovnice koje sam ikada vidjela i imala. posla je bilo i preko glave, a ja sam sjela, isključila se iz vremena i prostora u kojem sam bila. uzela moje Maje kao što se uzimaju u ruke najveće dragocjenosti. sjedila sam na podu i čitala ih, jednu po jednu. gledala slike i nježno prstima prelazila preko stranica oslikanih predivnim ilustracijama. u tih pola sata ili sat vremena koliko je to trajalo, nisam bila žena koja se treba "skućiti", bila sam opet na čas malena djevojčica koja je listala svoje Maje. ugasila sam cigaretu, složila dragocjene uspomene iz djetinjstva u posebnu kutiju. najdraži je došao kroz nekoliko minuta. dala sam mu kutiju, pogledao je sadržaj i nasmijao se kada sam rekla, molim te pazi na ovo (jer to nisam govorila za lomljive sadržaje:-).
"pa jel i to nosiš sa sobom?" - pitao je. "naravno, to su moje Maje!" - odgovorila sam.
"moja mala curica, hoćeš li ti ikada odrasti" - rekao je uz blagi osmjeh i ponio kutiju.
moje Maje stoje u ormaru i čekaju neke male prstiće koji će ih listati i čekaju neke male okice koje će gledati prvo ilustracije dok ne nauče čitati. godine izdanja, 1976, 1977 ili 1980 djeluju kao daleka povijest. ti lijepi dani mog djetinjstva. te lijepe malene uspomene. proradi na njih onaj neki marcel proust u meni i za čas me vrati tamo negdje gdje sam davno bila...

petak, 06.07.2007.

Kad srce govori

Glas srca i glas razuma imaju pomalo nekulturnu naviku pričati gotovo u isto vrijeme.
Ponekad ta navika bude malo korigirana pa dok razum govori srce se povuče i ušuti na neko vrijeme kao da smišlja što će replicirati, a nakon te replike, obično i uvijek razum ima nešto za dodati i tako u nekim krugovima koji prelaze u oblik spirale i ne prekidaju se teku ti moji unutarnji dijalozi. Moje srce i razum, uz sve to nisu još ni nimalo tihi. Svaki od njih u želji i borbi za dominacijom, a ja kao Pravda vezanih očiju s mačem u jednoj i vagom u drugoj ruci trebam nepristarano odlučiti tko je kada i koliko u pravu. Odlučiti, a ne povrijediti.
Kada čovjek postane toga svjestan, stvari naoko budu jednostavnije, ali koliko ću i kada dopustiti da me srce ili razum vode u donošenju krupnijih odluka, nije nimalo lagano.
Nekakvo je nepisano pravilo koje mi se nametnulo samo od sebe da u poslu i skoro svemu što je uz posao vezano dopustim dominaciju razuma, što ne znači da sam robot, monstrum ili neka čelično hladna lady bez mrvice ljudskosti i srca na tom terenu. U privatnom životu pod kojim razumijevam sve ono što je vezano uz moju duboku intimu i emocije naučila sam slušati glas srca i dopustiti mu da me vodi čak i kada razum totalno podivlja jer se svaka odluka srca kosi sa svakim milimetrom razuma ipak srce nikada ne laže čak i kada se čini da me vodi u krivom smjeru, dugoročno je to uvijek onaj neki pravi smjer čiju ispravnost razum tog časa ne može sagledati, ali srce drugačije ne zna i ne može, makar i patilo ono ide putem kojim ga vuče ili vodi sila najjača od svih sila ovog svijeta.
Naravno da ni na ovom području ne mogu dopustiti totalnu i suludu dominaciju srca i njegovog glasa jer ako je razum i hladan, srce je ono koje je nekada toplo, a nekada doslovno gori - dopustiti mu totalnu dominaciju može značiti i potencijali požar bez nadzora koji vrlo lako pobjegne svakoj kontroli i odvede u propast.
Situacija je slijedeća:
Srce je reklo svoje s puno žara. Razum je pažljivo saslušao i klimnuo u znak slaganja i u svoj svojoj hladnoći kao da se i prividno nasmiješio uz suzdržano odobravanje.
Kada je tome tako - sada je pravi čas. Osjećam i znam...

oslobođena sam pod okriljem anonimnosti, a ipak nekada sebično čuvam neke moje misli, želje i snove iako bih se voljela popeti na najvišu planinu i uzviknuti ih ostatku svijeta, a svijet bi i dalje funkcionirao bez treptaja nad tim mojim usklikom jer gledam oko sebe živote drugih prepuni su takvih lijepih misli, želja i snova pa ni ove koje ja imam nisu nešto posebno, jedino ih posebnima čini taj detalj koji nosi dozu sebičnosti - samo su moje

nedjelja, 01.07.2007.

objasnite vi meni...

prvi dio priče...
poludim kad se sasvim običnim riječima iza kojih ne očekujem baš ništa nekome požalim kako me boli kičma, a onda dobijem komentar tipa "gdje ti je mladost?" ili "kad sam ja bio/bila u tvojim godinama" i umalo ne počnu legendarne priče o đacima pješacima i učenju uz svijeću i hodanju u cipelama od najstarije sestre.
moj problem s kičmom je klasični problem našeg sjedilačkog načina života i rada i ne treba imati puno godina da se taj neželjeni efekt počne osjećati.
kod mene svaki kralješak vodi svoju politiku, a vratni dio kralješnice je već postao neki oblik banana republike u kojoj se svakodnevno dešavaju neke pobune sa ili bez razloga po pitanju cirkulacije koja kao malo šteka. vježbe, jastuci, striček koji mi svako toliko prelomi koščice i učini čudo nakon kojeg ja "progledam".
međutim ja sam davno bila kod stričeka za lomljavu koščica, a u međuvremenu sam nakupila više sati sjedenja nego vježbe.
cirkulacija u vratnoj kralješnici je da prostite takva pizdarija od koje mi na trenutke kada naglo i nakon dugo vremena promijenim položaj tijela, dođe u glavi neki čudan osjećaj kao da nemam dovoljno kisika i tko to nije osjetio, nemoguće je opisati. jako neugodno, a gotovo ništa ne boli.

drugi dio priče...
kako i svaka prava žena volim, ispravka, obožavam cipele. radi posla, osjećaja udobnosti i svega gore navedenog moj odabir su uvijek izvedbe niže pete. samo što imam jednu veliku, veliku želju (uz gomilu drugih može jednako tako velikih, ako ne i većih želja). željela bih, barem ponekad nositi štikle. međutim, na prste dvije ruke da se izbrojati kada sam ih nosila, a koji je to meni spektakl, to je priča za sebe. sramota me reći, ali ja ne znam hodati u štiklama. lako je recimo na asfaltu, fino je grub i nema proklizavanja. ne znam koji genijalci odabiru podove po recimo shopping centrima ili restoranima, kafićima ili disko klubovima kao da ljudi tamo hrle ne bi li se slatko i do mile volje naklizali (jer mi je malo čudno i mislim da nisam samo ja kojoj se sva, ali baš sva obuća tamo kliže, a probala sam i tenisice i gumu i svakakve potplate). čak i u toj skliskoj atmosferi ja gledam puna divljenja žene koje hrabro i stabilno kroče u petama koje su meni vrtoglava visina. sjetno uzdahnem i pomislim kako bih i ja voljela nekada tako prošetati u nekoj visokoj peti, a da ne moram nokte zabosti u ruku najdražeg mi, radi održavanja ravnoteže i da ne poginem ako se okliznem. pri tome ne želim djelovati kao pripita baba koja nabada i posrće. sad još kad tome pribrojim moju hirovitu kralješnicu i još hirovitije stanje u glavi kada mi se cirkulacija pomrda dođem do zaključka kako si tu željicu možda nikada i neću ispuniti.

objasnite vi meni kako žene znaju hodati na visokim petama bez posrtanja i proklizavanja jer ja po tom pitanju kao da nisam žena? jesu li to mukotrpni dani vježbanja? jeli to prirođeni talent?

<	srpanj, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Kolovoz 2008 (1)
Listopad 2007 (1)
Rujan 2007 (2)
Kolovoz 2007 (6)
Srpanj 2007 (6)
Lipanj 2007 (9)
Svibanj 2007 (7)
Travanj 2007 (8)
Ožujak 2007 (14)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv