babaipo

četvrtak, 31.05.2007.

prva ljubav

znam da nisam originalna, ali neću ponavljati ono što piše danas na webcaffeu po pitanju prvih ljubavi.
želim podijeliti svoje iskustvo. članak me naveo da od početka do kraja teksta vrtim glavom u smislu "ne, ne, nije to baš tako". svoju sam prvu, i jednu od velikih i lijepih ljubavi, sretala nekoliko puta nakn kraja veze. gledala sam ga blagonaklono, ali kao nekog jako starog i pomalo već zaboravljenog poznanika. ni traga kemiji, ni traga munjama i gromovima. možda zato jer sam ja bila ta koja je zaključila da je ljubav potrošena i da veza nema perspektive. možda zato jer sam se zaljubila u moju drugu veliku ljubav u životu. što je najzanimljivije, gledala sam ga kao da to nije čovjek s kojim sa nekad spavala, budila se, jela, živjela, vodila ljubav, ljubila se, dodirivala. dobrano djeluje kao daleki dragi lik, ali nipošto netko s kime bih poželjela opet imati nešto. nije me varao, nije mi nikada napravio ništa ružno. zapravo je uvijek činio samo dobro. jednostavno me bezuvjetno volio. voljela sam i ja njega. put nas je odveo u dva različita smjera. često se sjetim nekih lijepih trenutaka i ne želim se praviti kao da taj dio mog života nikada nije postojao, jer sam tome čovjeku dala neke svoje lijepe godine, ali i on meni. u času kada se naša veza raspadala bilo nam je teško oboma. njemu jer me je tada možda volio više nego ikada, a meni zato jer nisam bila u stanju vratiti svu tu ljubav. u meni više nije bilo te i takve ljubavi. nipošto ljubavi dovoljne i potrebne za ući u brak i poželjeti dijete. patio je i ja mu nisam mogla prvi puta u životu pomoći. patila sam i ja radi toga, najviše jer sam bila uzrok tih patnji. znala sam da ne može biti bolje i da bolje neće biti. nisam htjela zavaravati ni sebe ni njega. jedino što mogu sad reći, jedino je što mu želim sve ove godine. želim da je našao mir i sreću uz ženu s kojom se oženio. želim da je našao sve ono što sa mnom nije imao i nije mogao imati. uvijek sve one koje smo voljeli jednom, nastavljamo voljeti nekim komadićem srca. to je kod nas preraslo u neku bratsku, prijateljsku ljubav, strast se pogasila. možda to i nije bila prava ljubav netko će reći, ali ja i dalje mislim da u ono vrijeme dok smo se voljeli, to jest bila i to kakva ljubav. bolje da nismo pokvarili, bolje da je imamo kao lijepu uspomenu. bolje nego da smo se povlačili po sudu, dijelili imovinu i napravili pakao nekom djetetu koje bi za to sve bilo najmanje krivo. nisam nikada požalila radi te i takve odluke, nisam nikada pomislila, što bi bilo da nismo prekinuli. nema vraćanja na staro. iako sam sada sretna uz čovjeka kojeg volim, moj će mi bivši uvijek ostati ta lijepa uspomena i dio mojeg sjećanja, netko tko je nekada bio samo moj i netko kome sam nekada samo ja bila njegova. a sada se vraćam sadašnjosti...

utorak, 29.05.2007.

STOP!

Ja danas prestajem pušiti!

Nema filozofije, nema mudrovanja, svi znamo sve.
Želim se prestati trovati, želim prestati za to isto trovanje davati novac, želim spavati mirno pred odlaske na sistematske preglede, želim prestati smrditi na duhanski dim.
Makar bila živčana, makar se mučila i patila, pa čak i makar vratila sve kile.

Ja danas prestajem pušiti!

ostavljam u slici dolje, sebi i vama samo jedan podsjetnik za koji vjerujem da će povuć ruku prema natrag ako krene uzeti cigaretu i upaljač

ponedjeljak, 28.05.2007.

Ne...

... nisam još ispričala sve svoje priče ...

nedjelja, 20.05.2007.

djetinjstvo i odgoj

ne znam da li bih bila vječno zahvalna mojim roditeljima i bakama i djedovima na odgoju koji su mi pružili ili bih im rekla kako su me baš oni koji me najviše vole, nekako tim odgojem i najviše zajebali.
kao prvo i osnovno, imala sam predivno i sretno djetinjstvo. kakva su već djetinjstva bila tamo 70-ih i 80-ih. nismo imali vile i gradove, ali smo imali dovoljno za jedan miran i pristojan život. rođena sam kao prva unuka i bila sam dosanjani san mojeg djeda i bake koje je život okrutno kaznio smrću djevojčice u dobi od 4 godine, sad je taj anđeo zajedno sa svima našima kojih nema negdje na nebu i čeka dolazak nas ostalih u vječnost. zamislite sreću kada im je ponovno, nakon toliko godina tuge za djetetom, opet u kuću ušla malena djevojčica. teško mi je suditi jesu li u toj ljubavi pretjerivali, ali znam da sam imala tretman pažnje pa mi je polazak u vrtić bio ravan odlasku u zatvor što se još poklopilo spreseljenjem u stan kojeg su na stambenoj listi konačno dočekali moji roditelji. do tada smo svi živjeli smo u kući s vrtom odjednom stan i vrtić - prestrašno. rođena sam u obitelji vrijednih iskromnih ljudi, nekada se to zvalo proleterijat. nismo pretjerivali ni u čemu. vozili smo maleni auto, imali maleni dom, odlazili smo na more u sindikalno odmaralište gdje smo se predivno družili sa svim ljudima nalik nama. bez uštogljenosti, raskoši i kiča. kupaći kostimi od jutra do večeri, preko njih majice i kratke hlače. pamtim moje djetinstvo kao lijepo. čekalo se u redovima za kavu i deterdžent, nekada je bila nestašica banana, nekad su nam umjesto čokolade na tržištu nudili nekakve kakao ploče. ipak smo bili sretni. jedine markice odjeće i obuće tada su bile za malene cicibanke cipele, za malo veće startasice. po prve se traperice odlazilo u trst. nitko nije previše u tome odskakao od ostalih. svi smo imali uvijek dovoljno za otići na školske izlete. pili smo iste sokove iz onih tetrapaka koje je bilo gotovo nemoguće probiti onom savitljivom slamčicom bez prolijevanja. jeli smo sendviče od istog materijala. igrali gumi gumi čitave božje dane, vozili bicikle, igrali se školice. prvi digitron bio mi je kao da sam dobila paket dionica u NASA istraživačkom centru. prva prava barbika bila mi je kao da sam dobila pola disneylanda. čitavu smo zimu glancali sanjkama površinu ispred zgrade i nikada roditelji nisu bili ni blizu, bila su neka sretna i sigurna vremena kada je jedina briga oko djeteta bila hoće li se probuditi na vrijeme za školu, hoće li ga oprati kiša putam i jeli napisalo zadaću. nama je klincima jedina frka bila susret s psima lutalicama koji su tih godina u priličnom broju krstarili gradom. nismo znali ni što je pedofilija, ni što je droga ni narko dileri, po parkovima su bili možda razbacani papirići od žvakaća i čokolade, ali nije bilo odbačenih drogeraških igala. svima su roditelji kupovali iste marke školskih torbi, u varijacijama za dječake i djevojčice, imali smo svi slične pernice i flomastere. pojam je bio kupiti neku, što bi se sada reklo, fensi-šmensi olovku negdje u Leibnitzu ili Trstu pa bi se od čuvanja osušila jer šteta bi bilo pisati s njom. imali smo predivan i neponovljiv dječji školski program, obilje dokumentaraca i crtanih filmova, imali smo nedjeljni program za djecu i naš crtić u 7.15 koji bi označavao kraj dana, kupanje i odlazak u krevet. kasnije smo imali prve produžetke večeri, ponedjeljkom se gledala dinastija i uvijek je bilo frke na kraju pa kad bi napisali "nastavit će se" svi bi odahnuli do idućeg ponedjeljka. imali smo organizirane sistematske preglede, pikice i preglede kod zubara, hvala im na tome jer imam samo 2 mini plombice u ustima. imali smo projekcije filmova i crtića u školi. nosili smo svi one preružne papuče od nekog čudnog materijala. plave kute koje su svi redom mrzili, ali nema slike razreda na kojoj nismo svi do grla u njih bili zakopčani. imali smo sretno djetinjstvo. roditelji bi nas vodili na izlete u samobor na kremšnite, na proštenje u mariju bistricu, na sljeme po prve kestene ili prve vijesnike proljeća (sad se to ne smije, al dobro). obilazili smo muzeje, kazališta, bili smo obavezno članovi knjižnice i bavili se barem jednom slobodnom aktivnosti. e da, bili smo mi i pioniri. to nije bila mala stvar. djeca sada i ne znaju što to je. obavezna bijela košuljica ili dolčevita, tamno plavi šos i plave ili bijele najlonke (koje su pucale od pogleda na njih), cipelice i onda ona kapa i marama. ma nisam nostalgična, ali ne želim zaboraviti sve ono što je bio dio mog djetinjstva ma što tko o tome mislio. bili smo premaleni da bi znali što je politika, nama je bilo lijepo, bili smo sretni. imali smo lijepo djetinjstvo. nije bilo tučnjava nakon kojih bi hitna pomoć imala posla, potukli bi se dječaci, ali onako, fer, rukama, pa tko je jači. nije bilo oružja po školama ni maltretiranja slabijih i drugačijih. sve je nekako bilo smisleno organizirano i dostupno svima. skupljali smo sličice i lijepili ih po albumima. moljakali roditelje kasnije da nam daju novce za Bravo. časopis koji je koštao bezobrazno puno, nama je bio izvor svega. baš je neki dan jedna cura na tv-u pričala o tome. Bravo je koštao 100 dinara (sad starih ili novih ko to više zna), ona crvena papirna novčanica sa konjem. dati toliko za jedan časopis pa još na njemačkom dok je pola mojih prijatelja učilo ruski, roditelji su bili ludi. skupili bi mi novac, a kada bi kupili bravo, prvo su se izvadili posteri, ne daj bože da bi ih zalijepila na tapete, samo na vrata ajd dobro. onda bi se od ostatka pravile naljepnice, čak i kovertice za pisma i čak pernice. mislim da ni jedan časopis nikada nije doživio toliku široku uporabu kao što je to bio Bravo. imali smo lijepo djetinjstvo. prve simpatije, prvi spomenari, prvi leksikoni, prvi dnevnici. školske priredbe i obavezno čaga poslije.
prvi samostalni odlasci s društvom u kino i prvi filmovi Top gun, Povratak u budućnost, Karate kid,,, prvi izlasci na pizzu,,, imali smo lijepo djetinjstvo.
prestao je negdje upisom u srednju školu i prvom objavljenom zračnom uzbunom za zagreb.
a nismo još ni odrasli bili... a neki su se tek bili rodili, a neki su bili tako maleni i gledala sam lica te dječice u skloništu i mislila... bože dragi... zar će ovako pamtiti svoje djetinjstvo. jer sam bila prije toga uvjerena kako je rat nešto što je bilo nekad tamo 41-45 i da nas to zlo više ne može zadesiti. rat je bio samo dio filmova i romana i priča starijih. nisam mogla zamisliti da ćemo i mi, moja generacija imati rat. da ne budem ne-fer, mi u zagrebu ga tako reći nismo ni osjetili kad se sjetim lica svih onih ljudi koji su ponijeli od čitavih života samo jednu najlonsku vrećicu.
nego da ne odem u širinu nečega što je druga priča.
odgajana sam u obitelji u kojoj su se slavili svi praznici i blagdani. i nismo pod okriljem noći kupovali borove za božić nego normalno, baka bi i odlazila u crkvu da je imala vremena, ali briga oko kuće, vrta i 5-člane obitelji nije joj davala minute odmora, ona je rekla da bog sve vidi i čuje pa tako i nju ako mu se pomoli dok kuha ručak, neće joj zamjeriti jer i on vidi da je u gužvi. bila je jedna od žena kojima bi spomenik trebalo napraviti. e da, dolazio mi je redovito i sveti nikola, samo me uvijek čudilo kud baš dođe dok mene mama kupa, pa sam jedne godine rekla, znaš, nemoj me kupati da dočekam svetog nikolu, uvijek nisam tu kad on dođe. bojali smo pisanice za uskrs i odlazili na te iste praznike kod drugog dijela familije sa odgodom od nekih 14 dana. onda bi za neke sasvim drugačije praznike i običaje pohodili naše prijatelje i slavili s njima bajrame i kurban bajrame. odgojena sam da se ljudi dijele na dobre i loše. nisu me naučili kao se i zašto mrzi ili treba mrziti. taj gen nemam. koliko mi je to blagoslov ili prokletstvo, zbilja ne znam, jer ne znam drugačije. naučili su me da se ne smije krasti i lagati. naučili su me da se radi za novac i da se novac treba pažljivo trošiti. naučili su me da moram učiti i pomagati u sitnim poslovima samo da bih naučila ono što ću danas-sutra i sama raditi. naučili su me da starijima treba ustupiti mjesto, i majkama s malom djecom i trudnicama i invalidima i da ne treba zuriti u nekoga ako je drugačiji jer on za to nije kriv, jednostavno se samo razlikuje od nas, ali je čovjek kao i svaki drugi, samo su mu potrebe drugačije i ima ih više. naučili su me da sa bratićima i sestričnama treba podijeliti i bombone i čokoladu i igračke. naučili su me da treba paziti na manje i slabije od sebe. naučili su me da postanem pošten i dobar čovjek. koliko su u tome uspjeli, nije na meni da sudim. nastojim biti fer, držati se nekih usađenih principa i ne odstupati. onda je došlo vrijeme kada su na površinu izašle neke druge vrijednosti. bila sam već skoro odrasla. gledala kako se balavurdija bahati u skupim i brzim autima, odjeva u markiranu odjeću, kupuje skupu šminku i nosi najnovije mobitele i uvijek sam se pitala od kud im? možda su moji bili nesposobni. svoj sam prvi auto kupila sama na kredit, svoj sam prvi mobitel kupila sama na čekove, svoju garderobu i danas kupujem tamo gdje nađem povoljno i kvalitetno iako i ja volim marke i lijepo mi stoje:)
sjećam se svojeg djetinjstva i gledam današnju djecu. pun ih je kvart, a park zjapi prazan. da smo mi onda imali ovakav park pa spavali bi tamo. gdje su? što rade? kako se igraju? sjede pred tv-om, ili kompjuterom. ne znam. u parku su tek bake, djedovi i mlade mame s juniorima. ne vidim da djevojčice više igraju gumi, trava je prekrila onaj dio kvarta koji su dečki doslovno izlizali od pikulanja. noću park okupiraju neki čudni ljudi koji galame i radi kojih često dolazi policija. iz kafića kojima kvart obiluje, vire neke čudne njuške. slušam djecu kako pričaju o mobitelima o kojima ja ne znam ništa, o modelima skupim za popizdit. mislim si što je s djecom onih ljudi koji su dovoljno pametni ili nemaju za tako nešto. vjerujem da se osjećaju kao vanzemaljci. nekako bih voljela da je više tih takvih malenih vanzemaljaca koji će jednog dana završiti školu, postati dobri i zadovoljni ljudi makar ne vozili neki nabrijani auto. nadam se da će onda shvatiti da su ipak imali sreće što ih novac nije odveo u neko sljepili za prave vrijednosti.
opet ja naivna ko da sam iz hlebina.
i opet na kraju ne znam kako su me to odgojili.
samo znam da ih beskrajno volim. da mi beskrajno nedostaju moji bake i djedovi. znam i sada sa puno godina u dupetu da se uvijek kada idem na put javim roditeljima da sam sretno stigla i reći im kada se vraćam. jer i ja jednako tako brinem za njih kada oni idu na putovanja.
znam samo da imam predivne roditelje i možda vrlo brzo budu unaprijeđeni u status bake i djeda:)
hvala im za svu ljubav i pažnju koju su mi dali i koju mi daju.

četvrtak, 17.05.2007.

o radu i neradu, kulturi, ženama, svemu i svačemu

Iza sedam brda i sedam dolina okupilo se tako nekih ljudi iz moje struke na jednom simpoziju.
obećala sam sebi kako ovaj post posvećujem svim tim predivnim ljudima koji su mi ukazali čast i povjerenje da svojim dolaskom i sudjelovanjem budem dio jedne vrhunske ekipe managera, podijelim s njima svoja iskustva, učim od njih, radim zajedno s njima i posebno što su svojim odnosom prema meni pokazali kako je pravi duh kulturne Europe i te kako živ i zdrav. Osjećala sam se cijenjeno i vrijedno, a tako se kod nas vrlo rijetko osjećam, osjećala sam se poštovanom i bila sam tretirana ne samo kao žena, nego gotovo kao princeza. Bez pretjerivanja.
Cijenim uvijek sve ljude, cijenim svaki posao kojeg ljudi obavljaju pošteno i marljivo, bilo da metlom čiste naše ulice, bilo da aparatom za zavarivanje grade neku metalnu konstrukciju ili boje neke zidove, bilo da liječe ljude, provode laboratorijska istraživanja ili uče djecu pisanim slovima.
Svjedok sam, a s time će se složiti mnogi, kako je danas u našem društvu pošteni rad tako malo cijenjen i vrednovan. Na sreću nemam utjecajnih i bogatih rođaka i prijatelja i moje znanje i mojih 10 prstiju su mi jedino čime raspolažem u radu da bih si osigurala normalan život. Živim sa djetinjim uvjerenjem kako će ipak jednog dana doći vrijeme kada će kvalitetno obavljeni posao biti jedino mjerilo procjene dobrog radnika. Neka meni te moje iluzije. Zato ako ste bogati ili utjecajni, ili imate takve rođake i prijatelje, ako vam se ne dopadne ovaj post, možete napustiti ovaj blog i zaboraviti mu adresu, nećemo se moći nikada razumjeti.
Namjera mi nije uzdizati sebe, namjera mi je samo reći kako još uvijek ima ljudi i mjesta koji cijene i na kojima se cijeni, stručnost, ambicioznost i želja za radom i učenjem.
Znam kakvim su me očima ti ljudi gledali. Prvi puta sam osjetila poštovanje prema mojim godinama, kojima sam išla u red mlađih na tom skupu. Poštovanje prema tim mojim relativno mladim godinama i postignutim rezultatima. Radimo svi za novac i ništa me ne može motivirati kao dobra zarada, ali kada vas pljeskom pozdrave na početku vašeg predavanja i pljeskom isprate sa govornice, napuni se nekako srce samopouzdanja i vrati mi se vjera u samu sebe kako ipak nešto vrijedim i kako nisu u pravu svi ti neki frustrirani šefići u mojoj firmi kojima su uvijek decibeli viši kada nekoga treba kritizirati, a stišaju se ispod glasa kada treba nekome izreći neku pohvalu.
Ne tražim aplauze niti da mi spomenik naprave. Neka me samo poštuju kao što se u to poštovanje zaklinju. Samo sve je kod nas još uvijek stvar deklarativnog izražavanja.
Biti žena i biti dobar radnik, bez obzira na položaj, nepoželjno je. Da, baš nepoželjno. Postajete trn u oku, neka izraslica koja strši iznad jata kokoši koje kokodaću nad rastvorenim Glorijama i Storyima i vječno se žale na nešto i nekoga, a malo se kada prime posla i bez pogovora ga odrade.
Dominirate u tom slučaju i nad onom šakom jada od nekih na-vrat-na-nos završenih ing. u nekoj višoj školi preko debele veze koji misle da im taj papirić nadoknađuje cm "down-under".
Uglavnom vas stave ispod staklenog stropa i svojim praznim očima gledaju uz slaganje nekog podsmješljivog izraza lica jer što može jedna žena...
E pa MOŽE!
i to kako može...
Mene su ti ljudi iz čitave Europe gledali kao sebi ravnu, slušali što im govorim bez skeniranja bilo mojih sisa ili guzice ili nogu. Ti su mi ljudi ljubili ruku spontano i to tako kao da je to najnormalnije uobičajeni način ophođenja. Kultura se od strane svih njih manifestirala u svakoj gesti toliko nenametljivo i baš se vidi da to nisu naučili pa se povremeno sjetili prakticirati nego im je to stil ophođenja.
Malo je reći da sam se osjećala kao dama, osjećala sam se kao plemkinja.
U trenucima neobaveznog druženja nije bilo ni traga kvazi smiješnih i preglupih seksualnih aluzija, a smijali smo se i šalili i pričali o svemu živome. Nije bilo seljačkog i neukusnog nametanja mužjaka ženkama i nekog jeftinog upucavanja. Bilo je lijepih i ljepših pogleda ugrijanih crnim vinom, ali sve u granicama dobrog ukusa.
Koliko mi je žalosno što je kod nas ljudima svaka druga riječ Europa i što se kod nas sa toliko sprdnje spominje taj neki Balkan koji je na kraju krajeva isto dio te iste Europe.
Pa kad smo već kod Balkana, ima li balkanskije države od jedne Bugarske ili Makedonije, a ipak sam i od kolega iz tih krajeva doživjela izuzetni respekt i visoki nivo kulture pred kojim bi se mogli posramiti mogi koji se busaju kao veliki građani jedne zapravo malene metropole.
Nije zamljopisni prostor ono što razlikuje gospodina od seljačine, nego ono što taj isti nosi u sebi i kako to pokazuje.
Vratila sam se iz švicarske bajke u hrvatski reality show.
Vratila sam se među nadrkane frustrirane mužjake sa diplomama na kojima slova nisu ništa masnija i veća nego na bilo čijoj svjedodžbi ili diplomi.
Vratila sam se među gomilu zavidnih ljenguza i jato brbljavih kokošiju i gledam i ne mogu vjerovati da jedan kraći let avionom može premostiti takva dva svijeta.
Koliko je negativne energije u svim tim ljudima i koliko je malo pozitivno nabrijanih pojedinaca u mom radnom okruženju. Puno jala i zavisti, malo rada i poštovanja. Puno kopanja noseva u debeloj haldovini i život u iluziji da je živ Drug Tito i da će jednom plovidbom namaknuti kredite od kojih ćemo se igrati socijalizma i nerada. Svaka čast minulom vremenu, ali ovo je novo doba.
Želim vjerovati da će zbilja svanuti dan kada će se vrednovati marljivost i rad i kada će se sa očiju svih onih koji žele raditi, a i sa njihovih grbača maknuti sva ta gomila parazita i ljenjivaca.
Jednima puca kičma dok drugima puca kurac. Oprostite znam da ovo nije bilo kulturno, ali je nužno i uzrujana sam i umorna od toga da previše radim dok neki češkaju potiljak.
Umorna sam, ali si moram priznati da imam razloga biti jako zadovoljna.
Uvijek više vrijediš kada izađeš iz svojeg "dvorišta".
U tvojem te dvorištu svi uzimaju zdravo za gotovo ili u tvojem potencijalu vide prijetnju sebi.
Ako će ovdje zalutati netko tko tek treba početi raditi, nadam se da neće prevrnuti očima i nadam se da će shvatiti, makar bio i ne nagrađivan za svoj trud i rad, barem može prikupiti znanja i iskustva i poslije se dobro prodati na nekom boljem mjestu.
Bez ljutnje na kraju i bez gorčine, nije mi namjera bila veličati sebe, ako sam pretjerala, neka mi bude oprošteno, ne želim se skrivati iza lažne skromnosti.
Namjera mi je bila ostaviti trag kao uspomenu na jedan lijepi susret sa dobrim i vrijednim ljudima i na ovako neobičan način reći im još jednom hvala za sve lijepo što su učinili radi čega sam se osjećala iznimno u njihovom društvu.
Do ponovnog susreta sa njima moja borba se nastavlja, a i pričice koje ću ovdje pisati...

četvrtak, 03.05.2007.

nije mi jasno...

i vjerojatno će mi tako nejasno i ostati - kakve, dovraga, veze imaju McDonald's "neka tamo ponuda" sa pišanjem u muškom WC-u?!
studirala sam marketing, diplomirala ga i nije mi jasno...
možemo ga voljeti, mrziti, smatrati nezdravim, braniti djeci, sebi, tamaniti ga, ali ova reklama mi je i kao stručnjaku i kao običnom smrtniku jednostavno - Odvratna i to sa velikim O.
kad sam se već dohvatila te franšize dalo bi se o njima štošta reći.
prvo recimo nešto pohvalno, vjerojatno i jedino. čistoća im je kod nas još uvijek na zavidnoj razini iako su posustali u odnosu na stupanj čistoće na početku. kada bi vidjeli iste po USA i ostatku Europe, ovi naši bi vam djelovali kao apoteke, ne pričam na pamet. lagala bih kada bih rekla da ga nisam nikada probala, naprotiv, jedela sam prije UN-dijete i ja to smeće i uživala u njemu.
ne smatram ga otrovom, ali niti nekim bogom danim izborom. kada bi bila dilema - ponuditi djetetu takav obrok ili nešto drugo, vjerojatno bih bila zla vještica i zabranila.
no dobro. tu je. prisutan je, ali barem bi mogli napraviti pristojnu reklamu.
ne vidim ništa šokantno, ništa lijepo, privlačno ili fora u ovoj reklami sa nekom kvazi sexy aluzijom, kao tip ima velikog, ali što je njegov veliki naspram veličine mesa u McDonald's "whatever" nečemu... treba li to napaliti žene na McDonald's kao - veličina je bitna?! zbilja ne znam što je pisac/autor htio reći. kojoj je ciljnoj grupi namijenjena reklama. djeci? što dijete zna o aluziji u kojoj se vide popločani zidovi WC-a i jedan zip otvarač na hlačama i neka čak ni simpatična njuška koja se čudom čudi nečemu...
gospođama u srednjim godinama? muškarcima? kome?
svaka prosječno inteligentna osoba neće sigurno zapamtiti i ponijeti ideju "hej, Mc ima novu ponudu" nego će se naježiti od gađenja.
Halo! oni povezuju dva mjesta između kojih bi trebalo biti detaljnog pranja ruku - jedno s drugim. treba li se meni probuditi apetit nakon što u jednoj sceni vidim WC i lika koji samo što nije pišao, a u drugoj sceni vidim sočni hamburger ili već -burger-nešto? jesam li perverzna ako mi se apetit ne probudi nego gađenje? budi li se ikome apetit na scenu popločanog WC-a? priznajem da patim od vizualizacija i ostalih -zacija, pa ne samo što zamišljam prostor, a i šire, nego mi odmah padaju na pamet "miomirisi" koji se iz istog šire.
tugaljivo bacam pogled prema diplomi i pitam se gdje sam ja dala neke svoje godine ako je neki "genijalni mozak" pobrao masnu lovu za reklamu od koje mi se umjesto buđenja apetita i simpatija za reklamirano, budi - Gađenje?

srijeda, 02.05.2007.

čišćenje

nekoliko dana sam mirno ležala i zbrajala i oduzimala u glavi sve što bi trebalo napraviti, a što se ne vidi i što ne narušava svakodnevni red po stanu. u toj analizi vidjeh kako gomila stvari povlači jedna drugu i međusobno se preklapaju pa je možda i najpametnije bilo mirovati i sačekati pravi čas. upalila mi se lampica nekog bijesa i mahnitosti iako je isprva počelo sve mirno i taktično. bez isprobavanja robe i bez emocija. shvatim da sam se pretvorila u hrčka koji je mogao mirne duše skupljati sve i svašta po ormarima dok je u njima bilo mjesta, ali kad sam shvatila da se neki lijepi i novi komadi robe gužvaju na radi nekih prastarih komada koje ću teško ikada na sebe obući, puko mi je film. samo je letilo na hrpu za humanitarce. ono zbilja ne nosivo završilo je već u smeću jer ni sirotinji se ne smije oduzimati i ono malo dostojanstva koje ima pa im donijeti stare krpe, a i toga sam imala. mislim da je ostala još uvijek jedna količina koju bi isto trebalo bez emocija jednostavno ukloniti. ubijala me u pojam činjenica da popeglano gubi smisao kada se nabije u krcati ormar i nakon vađenja kada bi trebalo biti spremno za oblačenje, ono bude spremno za novo peglanje. objesila sam svježe vrećice sušene lavande i trebala bih se smiriti, ali još uvijek užarenim očima gledam gdje je još neko žarište nepotrebnih stvari. zbilja neću više nikada krenuti u akciju Ormari, ako sam dobre volje, onda se previše fleksibilno i hrčkasto ponašam, ovo je stvarno tražilo kirurški pristup.

<	svibanj, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Kolovoz 2008 (1)
Listopad 2007 (1)
Rujan 2007 (2)
Kolovoz 2007 (6)
Srpanj 2007 (6)
Lipanj 2007 (9)
Svibanj 2007 (7)
Travanj 2007 (8)
Ožujak 2007 (14)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv