...ja sam samo jedna u nizu...

srijeda, 17.05.2006.

….to je strah, strah, samo običan strah….da ostajem sama……

evo me…. rekla sam da bum se danas javila i neke napisala.

ali…ne znam. osjećam se tak jadno. razočarano. razočarali su me ljudi od kojih to nisam očekivala. al zbilja. a jebiga, kaj ću sad. moram živjet dalje.

nakon tak nekih razočaranja osjećam se jako usamljeno. ko da nemam više nikoga. još do nedavno svi su bili tu, a sad…. sad nema nikoga. bar se tak osjećam. i boli me to. zato jer sam ja uvijek tu, ak kome zatreba. a kad ja trebam nekoga…. ne znam, čini mi se da se nemam više kome obratiti. svi su zaokupljeni sobom i svojim problemima. uostalom, ja sam isto. ali bojim se da nas je to sve skupa jako udaljilo. a to mi se ne sviđa.

nekad sam mislila da se meni to ne bu desilo. da se moja ekipa ne bu raspala. mislim, nismo se mi raspali, ali ne znam….. nije to više ko nekad. svi smo se promijenili. promijenili su nam se interesi, pogledi na svijet. postajemo stranci koji se svakim danom sve više udaljavaju, a zajedno su iz navike.

navika…. opet ta navika. sastavni dio života. navika i rutina. mrziš ju, ali se život na kraju svede na nju. tužno. a i čudno. jer često si možeš pomoći, i to na vrijeme, ali ne trzaš. sve dok ne postane nepodnošljivo. a onda…. onda samo počneš kukati i žaliti za prošlim vremenima, ko ja sad. i nadati se boljemu, makar si svjestan da do boljeg moraš ići sam, da te tam ne vodi ni vrijeme ni niko drugi, da je to stvar u tebi.

i kak sve postaje rutina, ti gledaš kak ti se svijet raspada. jer, svi pokušavaju od rutine pobjeći i svako traži rješenje samo za sebe. neki mijenjaju društvo, neki navike. uglavnom, postajemo nove osobe. one stare osobine ostavljamo iza sebe. mislimo da smo jači i bolji nego prije, a zapravo smo slabiji. jer, prije smo imali bar sigurne frendove, nazovimo to tak. a kaj sad imamo? ništ. nove, nazovimo ih frendove, koji dolaze s novim osobinama. a stari frendovi…. postaju ti samo uspomena na neke bolje prošle dane.

da, vjerojatno sam sad otišla ipak malo predaleko, ali bojim se. jako se bojim. bojim se da smo se otuđili jedni od drugih. da više nemremo čak ni pričat ko prije. da se ne razumijemo ko nekad. bojim se, da kad za godinu dana odemo na studij, rastanak uopće ne bude težak, nego samo rutina, ono kaj je moralo biti. da budemo se samo fatalistički prepustili sudbini, u koju čak ni ne vjerujem. da budu se svi odnosi raspršili, pali u zaborav – ostale budu samo uspomene iz srednje škole – neke lijepe, neke malo manje lijepe. bojim se da budemo se viđali samo na godišnjicama mature, a i na to ne bumo svi došli.

bojim se. bojim se budućnosti. bojim se sutrašnjice. najradije bi se vratila u prošlost. u 1. razred srednje škole. i nikad se ne bi maknula od tam. ma nek sve postane rutina, samo da imam neke….nekoga…..da se mogu veseliti svaki dan, bez nekih većih iznenađenja….

neću odrasti. neću otići iz srednje škole. neću se rastati od ljudi koji mi, bez obzira na sve, jako puno znače. jer se bojim da….. kad se to desi…. to više neću biti ja. bit će to osoba s mojim imenom, prezimenom i matičnim brojem, ali to više neću biti ja. ne ono što sam danas ni ono što sam jučer bila.

sljedeći tjedan je norijada. nije moja, ali ipak ju doživljavam dosta intenzivno. jer znam da za godinu dana to čeka mene. a godina dana je ništa. nula. sjećam se norijade prošle godine. ko da je jučer bila. a i muči me spoznaja da kad odu sadašnji maturanti, mi postajemo najstariji u školi. znači, mi smo već maturanti, praktički! a to znači da smo mi sljedeći…. sljedeći na redu za ono od čega oću pobjeći….


ok. moram stati. mogla bi pisati još i cijelu noć, ali neću. neću previše filozofirati. i ne smijem više ostajati sama sa sobom. previše razmišljam. a to, kak god se činilo blesavim, ipak nije dobro.