Postoji duga praksa ismijavanja kulturnih ikona, simbola i slavnih osoba. Parodija nastaje kad netko oponaša ozbiljno djelo s ciljem postizanja humora ili satire. Parodija predstavlja metodu kritike. Upravo zato malo je vjerojatno da će autor dati pravo na parodiju svoga djela.

Određenje prerade autorskih djela daje naša autorskopravna doktrina, kada se kaže da se radi o autorskim djelima izvedenim iz već postojećih autorskih djela na stvarateljski dopušten način izmjenom sredstava izražavanja. Dakle, u tom slučaju imamo autora novog djela i autora izvornog djela, ukoliko ovom drugom još traju autorska imovinska prava, koji mora dati dopuštenje za preradu svog djela. U suprotnom radilo bi se o zlouporabi, te tako nastalo djelo na štetu autora ranijeg djela ne uživa zaštitu.

Parodija i karikatura spadaju pod preradu. Usprkos tome, u poljskoj autorskopravnoj teoriji i sudskoj praksi uobičajilo se takve radnje držati dopuštenim jer u pravilu ne narušavaju tuđa prava, bilo pozivanjem na argument da se one nalaze u granicama onoga što se naziva slobodnom uporabom te su bliže inspiriranom nego prerađenom djelu, bilo sukladno naputku kakav može biti odredba čl. 29. poljskog Zakona o autorskim pravima od 4.2.1994. (s izmjenama zaključno od 5.2.2005.)

Ipak nužno je uputiti na odredbu čl.13. TRIPS-a u kojoj se navodi da će članice svesti ograničenja ili izuzetke od isključivih prava na određene posebne slučajeve koji nisu u suprotnosti s redovitim iskorištavanjem djela i koji neopravdano ne štete legitimnim interesima nositelja prava. Naime, ova odredba može poslužiti u analizi svakog konkretnog slučaja kada se ispituje predstavlja li određeno djelo plagijat ili dopuštenu parodiju kao vid prilagodbe djela.

(Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, Vol.30, No.1, Travanj 2009.)


Objavio: Maks David Zakošek