četvrtak, 31.12.2009.
Intermezzo
srijeda, 30.12.2009.
Kako je Arthur upoznao Napoleona (Dio Treći)
|
Pobočnik Kakoseonozove ustukne zgroženo. "Ne mislite valjda to zaozbiljno, gospodine?" Vojvoda od Wellingtona odlučno kimne glavom. "Sasvim. Siguran sam da bi takav plan uspio, barem u onome što se od njega očekuje." Rekavši to Arthur strateški zaškilji kroz dalekozor. Neka dječak vidi da je toliko siguran u svoj plan da niti ne mora raspravljati o njemu sa svojim podređenima. Na tu misao zastane. "I, uostalom, zašto mi uopće o tome raspravljamo? Tko je vojvoda od Wellingtona ovdje?" "Vi, gospodine?" "Ja, gospodine! Stoga, smatram da imadem pravo donositi odluke koje ne moram objašnjavati, biste li složili s time?" "Pa, sad..." započne pobočnik, no brzo zatvori usta. Možda ovo nije bio najbolji trenutak da predloži vojvodi svoje viđenje odnosa moći unutar zapovjednog lanca (s obzirom na razumnu izvedivost planova koji bivaju predloženi). "...jasno je da bih." "Odlično, momče, odlično. Dakle, donijet ćeš mi jedan set seljačke odjeće ovog trena. Što se nosi u Belgiji sada?" "U seoskim krugovima?" "Jeste." "Vreće, koliko razumijem." "Ne pratiš modu, pratiš li, pobočniče?" "Ne, gospodine, ne baš." Arthur uzdahne, teško i duboko. "Ništa onda. Donesi mi vreću, platnenu, jedan slamnati šešir i sendvič sa salamom." "Salamom, gospodine?" "Ne znam," prizna vojvoda. "Iz nekog razloga mi je došla volja." Vjerojatno zateknut time, pobočnik je tiho ispuzao iz šatora u potrazi za naručenim odjevnim artiklima. Wellesley se usrdno nadao da će momak požuriti s time - njegov plan je zahtjevao brzu i odlučnu egzekuciju, ili je tako bar tvrdio Johnny, trenutno uznemirujuće tih u svojoj funkciji držanja dalekozora. "Jesi li siguran u ovo?" zabrinuto ga je upitao vojvoda, no njegova desna ruka nije odgovarala. "Do vraga, Johnny, preobući se u belgijskog seljaka i probiti kroz gradić do francuskog kampa, to je... To je pomalo riskantno." Spustio je dalekozor. "Da, znadem da je jedini odgovor na njihovu ludost neortodoksna izvidnica, to je samo po sebi jasno. No belgijski seljak, Johnny? Belgijski seljak?" Zabrinuto zamahne bradom. "To tako ne ide, Johnny, to tako ne ide. Znaš li da sam ja vojvoda ovdje? Znaš li da sam najviši na zaista visokome zapovjednom lancu? Toranj je to, Johnny, toranj! Ne lanac. Ovoliki. Što ako se meni štogod dogodi? Trupe bi bile izgubljene!" Čuvši odgovor na to, zacvreni se u licu te izdere na bezobraznog Johnnyja. "Do vraga, čovječe! Koga si ovdje našao izigravati? Kako to misliš, trupe su već sad izgubljene? Ne, nisu! Eto tamo vani su, zbunjeno promatraju Francuze. Znam točno gdje su, momče, i nemoj to zaboraviti! A dok se dečki tamo vani sunčaju, ja ću osobno izviditi situaciju. Neće oni nikud nestati, do vraga." Iscrpljeno se naslonio na stol s vojnim kartama i preciznim kalkulacijama, vojvodski ih zgnječivši. "Rat je ručak na jarbolu, Johnny. Izgleda kao dobra ideja, no kad-tad padneš i slomiš kajganu." S tom mišlju je dočekao pobočnikov povratak. Smrknuo se ugledavši sendvič među odjećom. "Ima li u tom sendviču kajgane?" "Moli---" "Nije bitno," vojvoda ga prekine, brzo zgrabivši hranu i odjeću. Shvatio je da ne zna što je zapravo kajgana pa je odlučio preskočiti svaku neugodnost obukavši se u belgijskog seljaka. Plan mu je fantastično uspio. Šteta što isto nije vrijedilo za neortodoksnu izvidnicu. |
četvrtak, 24.12.2009.
Intermezzo (iz Lagodne Ulice)
|
Štogod radili, prestanite to prakticirati! Spustite borove, pentagramove, kokoši i sve ostalo što možda držite u rukama! I počnite klikati. Ne bilo kuda! Usmjerite svoje klikanje ka Last.fm-u, te ovoj lokaciji. Što ćete tamo pronaći? Prve tri pjesme u seriji vrckavo nazvanoj "Midwinter Proceedings", benda Postcards from Easy Street.  Snazzy, jelda? Sad, kad kažem "benda", uzmite to sa zrnom soli. Zapravo se uopće ne radi o bendu kao takvom, već o jednoj osobi koja udara po svemu čemu stigne udarati i mumlja nešto sasvim nerazgovjetno u mikrofon. Ne bih vas gnjavio toliko ovime da ta jedna osoba nije - wait for it, wait for it! - autor ovih redaka. Dun dun duuun! Jest, premalo stvari stvara trenutno pa je odlučio još nešto izbacivati u svijet. Impresivan (if I do say so myself) broj pjesama koje su se počele skupljati na vritualnom stolu moje radne površine me je primorao da počnem ozbiljno snimati sav taj materijal te ga nuditi drugim ljudima da čuju. Naravno da ne znadem pjevati. Znade li Bob Dylan? Leonard Cohen? Conor Oberst? Lou Reed? Naravno da ne znadu. Čemu znati pjevati? Naravno da pojedini instrumenti zvuče kao da udaram po lampama, češljevima te daljinskim upravljačima. Uglavnom zato jer zaista to radim. Smatram da [važan pogled u kameru i znalački osmijeh] svaki objekt može biti instrument ako se ispravno iskoristi. Jednako kao što svaki instrument može biti objekt ako se loše koristi :D Što dovodi do hvatanja s prijašnjom rečenicom i onda sve odlazi na mjesto kamo sad neću ići jer vam pokušavam prodati glazbu po povoljnoj cijeni od ništa kuna pa hajdmo se tome vratiti. Naravno da sam povremeno nerazgovjetan. Zato možete niže pronaći linkove na tekstove koje svesrdno preporučam. Momak koji ih piše, te svira te mumlja, je vođen pisanom riječju pa mu je komentar te kritika iste ono što najviše voli čuti. Koji sales pitch, ha? Zašto biste onda uopće trebali otići to poslušati? Zato jer su pjesme dobre. Heck, neke su i više nego dobre. U svakom slučaju zaslužuju vaš milosrdni posluh. Neka netko, molim vas, misli na pjesme! Trenutno pristupačne su: 1. "Breastfed as a boy" je dirljiva priča o dvadesetoprvostoljetnom šizoidnom dječaku, oslikana skoro pa catstevenovskim vokalnim harmonijama. Tekst je moguće pronaći ovdje. 2. "This Love of Mine" je strana priča o posljednjim danima sasvim pristojnog momka koji je zaboravio kupiti sunčane naočale. Tekst je moguće pronaći ovdje. 3. "The Day After the Last One" je instrumentalno promišljanje o danu nakon onog opisanog u zadnjem stihu prošle pjesme. U svojoj biti se radi o alternativnoj verziji, to jest nastavku "This Love of Mine"-a, no radije ih držim odvojene. Pa makar ritam sekcija bila ista :P Naravno da se, u svojoj biti, ovdje radi o demo snimkama. No produktivnost na ovom polju, for better or for worse, mi je tolika da nemam volje nazivati ove kreativne izboje ikako drugačije nego jednostavno "pjesme". Naime, kad ću jednog dana nadrkati nekoga da mi omogući da ih snimim u studiju, imat ću već toliko novih pjesama da ću odjebati ove i krenuti raditi na novom materijalu :D Ili tako barem nalažu teorija te trenutna praksa. Komentari, komentari, slušanje, feedback, komentari. Ako imate problema s pronalažnjem play gumba, nalazi se s desne strane svake stranice s pjesmom. Klik i uživajte! I provjeravajte svaki dan jer ću stavljati gore još soničnih eskapada. Glede radi meni smislenog rasporeda, nastavak "Kako je Arthur upoznao Napoleona" dolazi sljedeću srijedu. One koji još nisu pozivam da bace pogled na prva dva nastavka te ih pročitaju, možda uz ugodni zvuk Razglednica iz Lagodne Ulice? |
srijeda, 23.12.2009.
Kako je Arthur upoznao Napoleona (Dio Drugi)
|
Na svom tronošcu, držeći jednu ruku skrivenu u kaputu a u drugoj sendvič koji mu je pobočnik spremio, Napoleon Bonaparte se divio krasnom danu. "Što misliš, Jacques?" promrmljao je zamišljeno žvačući salamu. "Kako reagiraju na naše manevre?" "Zbunjeni su, generale. Još salame?" ponudi mu pobočnik rastreseno, proučavajući vojnu kartu pred sobom. "Ne hvala. Što misliš, tko ih vodi?" "Ako je vjerovati glasinama i onom velikom transparentu iznad njihovog zapovjedničkog šatora, vojvoda od Wellingtona." "Ma da? Stari Alphie?" "Arthur, gospodine." "Ah, bezveze." General nije, dakako, imao pojma o kojem Wellingtonu pričaju, no nije htio povrijediti Jacquesove osjećaje. Momak se zaista trudio da mu bude najbolji pobočnik koji je neki francuski general ikad imao - svako jutro mu je donosio novine i kavu te mu recitirao bitna dnevnopolitička pitanja koja je smatrao potencijalno zanimljiva Generalu (kako je od milja zvao Napoleona), nakon čega je predlagao razne vježbe za vojnike te buduća vojna osvajanja. Gdje je taj mali bio kad je Napoleon marširao na Moskvu? Zasigurno bi mu predložio da uzme topliju odjeću i koji sendvič viška. "Ali dobro, sad to i sam znadem," mudro zaključi General te zagrize. "Kako, molim, gospodine?" "Oh, ništa, Jacques. Razmišljam naglas. Znaš kako to ide. Kad smo već na toj temi, kako ide momcima tamo vani?" "Sasvim dobro, gospodine," Jacques se ponosno nasmiješi. "Vaš plan odlično napreduje." Naravno, plan nije bio Generalov. Jacques ga je predložio prije tri dana, kao ispriku što nije nabavio novine glede radi bitke koja je trajala - predložio je da francuski vojnici odlože svoja oružja te krenu trčkarati poljanama igrajući se lovice, pjevajući "Bratec Martin" te radeći što Francuzi već inače rade u svoje slobodno vrijeme. Svi osim topničara, dakako. Oni imaju biti spremni pucati na najmanji znak lucidnosti savezničkih trupa. Srećom, takvo nešto se nije činilo vjerojatnim. Od 8 sati ujutro prošlog petka (sad je bila nedjelja), kad su Francuzi počeli trčkarati naokolo, Saveznici nisu prestali fascinirano promatrati neprijatelja za kojeg se činilo kao da je odbacio i zadnji tračak razuma. Rat je, činilo se Saveznicima, zaista bio Pakao. "Što misliš, kako dugo ćemo ovo morati raditi?" upita Napoleon odsutno. Odlučio je više slušati svog pobočnika sad nakon devedestak dana na slobodi koji nisu napredovali onako kako ih je on zamislio. Ideja je bila protegnuti noge Francuskom - Elba je bila sasvim u redu, kako već otoci idu, no falilo mu je bivanje carem. Kad se vratio na slobodu, otkrio je da Europa nije bila oduševljena njegovim prisustvom. "Bila je sasvim nepristojna, da pravo kažem." "Kako to, gospodine?" Jacques refleksno upita ne podižući zamišljeni pogled s karte. "Da znaš, niti nije bitno." Dok je momak zaista imao krasnih ideja, zaista, Napoleon nije bio siguran koliko je slušanje svog pobočnika prilikom vođenja vojne kampanje dobra stvar za njegov ego. S jedne strane, pobjeđivanje uvijek pomaže osjećaju nadmoćnosti te utišava onaj glasić koji se javlja svake večeri kad pokuša utonuti u san. Odlučio ga je zvati Maurice. Dakle, Maurice ga je zadirkivao da je malen i Francuz a usput i ćelav, što samo stanovit dio djevojaka voli. Jedini način da se Mauricea ušutka, otkrio je Napoleon, jest da se bude velik i važan na drugim poljima. Okušao se u glazbi, no svirati nije znao. Pokušao je pisati duhovite priče s temom povijesti, no to nitko nije htio čitati. Na kraju je poslao sve k vragu i postao francuskim carem. Što se mora, učila ga je majka, nije teško. S druge strane, sve pobjede koje nije sam postigao su ga izjedale. Nedostatak pobjeda koje je sam postigao ga je izjedao još više. Sad kad je malo bolje razmislio o svemu, shvatio je da je svaki dobar vojnički potez otkad je postao carem bio Jacquesov. Kad god ga je otjerao s isprikom da mora otići tamo kamo i carevi idu pješke, upao je u hladnu rusku zimu i bivao izbačenim na pločnik. Zaista, cijela stvar je postajala stravično neugodnom. Zaista je krajnje vrijeme, pomisli, da uzmem stvari u svoje ruke. Čvrsto je stisnuo usne, toliko da više niti sendvič unutra nije mogao ugurati, te skočio na noge. "Jacques, imadem plan!" Jacques je uplašeno zažmirio. |
subota, 19.12.2009.
Intermezzo
petak, 18.12.2009.
Kako je Arthur upoznao Napoleona (Dio Prvi)
|
"Do vraga, što taj čovjek radi?" Arthur Wellesley, mrcina od čovjeka, se zamišljeno počeše po bujnoj bradi. Kao posljedica toga ispusti pomalo nelagodni uzdah. Nije se obrijao od jutra, što ne bi bilo toliki problem da mu lice trenutno nije prekrivala gusta dlakava deka. Na tome je imao za zahvaliti svojim precima muškog spolnog uvjerenja koji su svi redom bili strahovito obdareni po pitanju tjelesne dlakavosti. Kroz većinu povijesti to ih je dobro služilo - gusta brada, kao i obraslost leđiju, se dugo smatrala znakom viralnog i sposobnog muškarca - no u ova moderna, devetanestostoljetna vremena, glatko lice i šeretski osmijeh su se smatrali najmodernijim pristupom dokazivanja muškosti. To i pisanje poezije, no vojvoda od Wellingtona se još uvijek hrvao sa svojim petrarkijanskim stihovima. Legende o bradatosti muških pripadnika loze Wellesleyja sežu do 1180., kad su predstavljali avangardu Normanske invazije, mašući svojim bradama kao zastavama dok su osvajači pokoravali Otok. Tako se, recimo, pričalo da je stari Garret Wesley, prvi grof od Moringtona, vojvodin otac, kao petnaestogodišnjak upao u ledene vode lokalnog jezera i preživio zahvaljući svojoj bradi koja ga je ne samo zadržava na površini već i grijala, dopuštajući mu da se izvuće iz naizgled fatalne situacije. Tu je, dakako, bila i priča o tome kako je Garret Colley, djed ponosnog vojvode, jednom prilikom ošamutio čopor izgladnjelih vukova odlučnim zamahom brade, time spasivši cijelo svoje selo od tužne sudbine. O eskapadama Reginalda Wesleyja, osobe s najdužom zapisanom bradom u povijesti kulturnog svijeta, se još danas priča uz vatru ognjišta u nekim selima u Walesu. Sve to je bilo dobro poznato Wellingtonovim ljudima, njegovim pruskim saveznicima, njihovim obiteljima, nekim njihovim poznanicima, jednoj osobi iz Dalmatinske Zagore i nijemom Kinezu koji je prodavao rabljene ručnike na glavnom bečkom trgu, što je kao posljedicu imalo činjenicu da je vojvoda bio poznatiji po svojim dlakama negoli vojnim pobjedama. U pokušaju da ušutka glasine o svojoj "deki", kako ju je od milja zvao, Wellesley se trudio brijati svakih pola sata te dolaziti pred druge lica glatkog do točke nepristojnosti. Obrana protiv impresivne francuske vojske kraj malog gradića zvanog Waterloo ga je toliko zaokupila da je zaboravio na brijanje, glasine i djedovim pričama o važnosti njegove porodice te njihovih dlakavih ekstenzija za britansku kulturnu baštinu. U svom zapovjedničkom šatoru gledao je kroz dalekozor neprijateljsku vojsku kako se u daljini migolji. Naredba, koju je eksplicitno predao svakom vojniku osobno, je glasila: nitko ne smije ući u vojvodin šator. Ako je ulazak neophodan, prostački ulet kroz ulaz se strogo zabranjavio. Dostojanstveno sklizanje ispod platna se preporučalo. Budući da je vojvoda promatrao neprijatelja kroz prijespomenuti ulaz, nije mogao dopustiti da se podređeni konstantno šeću ispred njegovog dalekozora. "Pa dobro," promrlja sebi u bradu. "Zaista." Spustio je dalekozor i izvadio svoju desnu šaku džepa te ju zabrinuto pogledao. "Je li tebi išta od ovog jasno?" Nije mu odgovorila. Unatoč tome, vojvoda ju približi svome uhu te pažljivo osluhne. "Što si rekao? Briljantan taktički manevar? Ja ništa ne vidim!" Odlučno spusti ruku. "Lud si, Johnny," dobaci joj. "Totalno prolupao." "Gospodine vojvodo!" "Molim, Johnny?" upita Wellington te približi šaku uhu. "Er..." njegov pobočnik, kakoseonozove, mu privuče pozornost. Iz nekog razloga je stajao iza njega, brišući blato sa svojih hlača. "Ah, to si samo ti," primjeti vojvoda, pospremivši Johnnyja u džep. "Kako si ušao ovamo? Zašto, pobogu, imadeš blato na hlačama?" "Glede radi Vaše ulazne strategije, gospodine," primjeti pobočnik te uperi prst u svoju točku ulaza. Na pokazanom dijelu šatora blatni tragovi su se neugodno isticali. "Počistit ću nered koji sam napravio, dakako." "Dakako da hoćeš," složi se vojvoda te baci pogled kroz dalekozor na Francuze. "Pa dobro, što..." Dopustio je da rečenica ostane nedorečena te se izgubi u neugodnoj tišini koja je usljedila nakon što pobočnik nije registrirao da vojvoda, zapravo, nema ništa za dodati. Nakon desetak minuta osluškivanja konja koji su vani dokono čekali sigurnu smrt, Wellington prekine tišinu uzvikom: "Mislim da sam shvatio!" "Eureka, je li, gospodine?" veselo dobaci pobočnik, no zbuni se kad se vojvoda nalgo smrknuo. "Niste shvatili, je li?" Njegov nadređeni promrlja posramljenu negaciju. "Nemojte da Vam to zasmeta," pokuša ga oraspoložiti. "Pričaju da je Napoleon najveći vojskovođa svog vremena." Nakon što ga je Wellington prostrijelio pogledom, taktički se ispravio: "Jedan od, dakako. " "Dakako. No znaš koja je razlika između njega i mene?" "Koja, gospodine?" Arthur Wellesley, vojvoda od Wellingtona, čvrsto stisne svoj dalekozor te prostrijeli Francuze optužujućim pogledom. "Lud je, Johnny," prosikće. "Totalno je poludio." |
četvrtak, 17.12.2009.
Povijest iz povijesne perspektive
|
Jasno mi je da su mnogi prespavali satove povijesti. Zašto i ne bi? Opća je praksa preskakati najzanimljivije dijelove na nastavi, one sa seksom, nasiljem i nespretnim slapstickom, te se koncentrirati na grafove i jednadžbe ispunjene datumima i apsolutno te u potpunosti nebitnim detaljima. Je li Franjo Ferdinand bio napucan 28.6. ili 27.6. je sasvim nebitno - ono što je puno zanimljivije jest njegov intiman odnos sa sarajevskim brijačem Nikicom s kojim se taj dan htio sastati nakon vožnje autom. Sastanak do kojeg, tragično, nikad nije došlo. No čitate li o tome u povijesnim čitankama u srednjoj? Ne, rekao bih da ne. Je li američka Deklaracija Nezavisnosti napisana 1776 ili koju godinu ranije, je nešto što nikoga ne dira - ljude zanima kako je Jefferson reagirao na Washingtonovo gledanje preko ramena dok je pisao taj povijesni dokument, te što je točno spomenuo u vezi njegove majke i susjedovog psa kad mu ovaj nije htio prestati prigovarati zbog melodramatičnosti njegovih rečeničnih konstrukcija. Kako je Rasputin proveo zadnju večer svoga života? Što je vojvoda od Wellingtona rekao Napoleonu kad su se, sasvim slučajno, susreli u Waterloou? Zašto o tome nikad ne čitamo? Mislim da je krajnje vrijeme da se ta nepravda ispravi. |
srijeda, 16.12.2009.
I Have Forgiven Jesus (pt. 3)
|
Nema potrebe. Zašto sam pod dojmom da si ovdje jer ti je dosadno? Da li pada snijeg u Raju? Čuj... Ima li Zagrebački Holding ogranak u Raju? Gospodine... Što ako stavite Mentos bombon u Coca Colu u Raju? Da li dođe do pizdarija? Sasvim sigurno. Bog sponzorira Pepsi. Kaj da? Mhm. A jesu li oblaci jestivi? Oblaci kao takvi ili oblaci u Raju? Oblaci u Raju. Jesu. Imaju okus po karameli. A ako zagrizeš u željezna Vrata Raja... Po čemu one imaju okus? Željezu. Ušetao sam u tu foru, nisam li? Jesi. A niti nije dobra fora, je li? Nije. Znate, mislim da je nezgodno ispunjavati papirologiju u Raju kad netko umre. Što mislite, postoje li Nebeski računovođe koji vode račune na Nebu? Jesi li ikad razmišljao o tome da postaneš ateist? Tko, ja? Ne... Da. Da, ti. To funkcionira? Oh, da. Fantastično. Osobno iskustvo? Ne, ali poznajem ljude koji poznaju ljude. Preporučaju to svima danas. Zvuči okej, vajda. A ako imam kakvih problema s time? Misli koje želim izjasniti? Kome se obratim? Najbližem fizičaru. Hm. Hvala vam, oče. To... Niti nije loša ideja. Nije problem. I to je istinita priča o tome kako sam postao ateist. Jesam li vam ikad ispričao priču o tome kako su me izbacili iz HFD-a? |
utorak, 15.12.2009.
I Have Forgiven Jesus (pt. 2)
|
Jel mogu kombinirati? Bio bih zahvalan kad ne bi. Ali kad sam zaista mnogo razmišljao o ovome! Ajde, dajte me poslušajte. Jesi li razmišljao o tome da otvoriš blog? Pa da to nitko ne čita? Nema teoretske. Potreban mi je feedback, oče! Slobodno Vas zovem "oče"? To je standardna praksa, da. Dakle, Raj, ne? Elizijske poljane, i svi trče goli uokolo. Nisi li malo prije bio na spekulacijama? Ovo mi se čini kao tvrdnja. Vidi, vidi, lukavi ste vi. Crni pojas u infalibilnoj logici. Jel to samo dok sjedite u ispovjedaonici? Misliš na papinu infalibilnost. Ona je na snazi samo dok sjedi na Petrovoj stolici. A taj Petar, on je ispovjedaonik? Da, Petar je ispovjedaonik. Znači dok sjedi na njegovoj stolici onda je infalibilan? Sasvim. A vi niste? Kao općenito pravilo, ne, nisam. Ali sad ste malo prije rekli da jeste. Jesam li? Jeste. Zar ste lagali? Želite li da zamijenimo uloge? |
ponedjeljak, 14.12.2009.
I Have Forgiven Jesus (pt. 1)
|
Što mislite, kako izgleda Raj? Pretpostavimo, na trenutak, postojanje neke kvaziabrahamske božanske figure. Nije potrebno da bude antropomorfna, ali je duhovitije tako. Sljedeća pretpostavka neka nam bude da organizira neki shindig za sve one koji su udarili kantu. Što mislite, kako bi to izgledalo? Danas sam mišljenja da je Predgrobni Život samo prilika da se skupi hrpa anegdota koja se onda prepričavaju kraj Velike Fontane na Nebu. Zašto bismo trebali išta raditi? Zato da bismo imali nešto za pričati tamo gore. Nije to tako blesavo. Zamislite kako kraj Fontane stoje Hunter S. Thompson, Charlie Manson i Mirko Fodor. Thompson je baš završio neku stravično šaljivu priču, kad se okrene Mansonu i Fodoru te ih pita: "I? Kaj ste vi dolje radili?" na što obojica posramljeno spuste pogled. Siguran sam da Hunter priča zagorsku varijantu Nebeskog Jezika, samo da iziritira sve prisutne. Vjerojatno mu je Bog najviše na piku. Pokušava od njega užicati meskalin, dok mu ovaj pokušava uporno objasniti da u Raju nitko ne potrebuje ništa. "Da, al jel imaš malo?" Kakve pizdarije zasigurno on i Wilmot (bivši grof of Rochestera, dakako), smišljavaju! Što privlači pitanje: Jesu li u Raju svi jednaki, spolni organi na stranu? Ostaju li ti isti organi još uvijek na istim mjestima? Dal, iz zajebancije, svi imaju mogućnost iskorištavati svoje te tuđe spolne organe? Jel postoje seksualna pomagala u Raju ili nitko ništa ne potrebuje? "Da, al jel imaš malo?" Jel drkadžije ostaju drkadžije? "Sine, želiš li se onda ispovijediti ili si me samo došao provocirati?" |
petak, 11.12.2009.
Novčić na dlanu
|
Nakon glazbenih novosti, da vas razveselim jednom starijom pričom. Kako me misli o vlastitoj smrtnosti - smiješne budući da planiram živjeti zauvijek pa onda još malo - iz nekog razloga posjećuju ovih dana, pomislih da bi bilo zgodno objaviti ovaj smrću okupani tekst. Oznake za post su: književnost, religija, zdravlje. Jer umiranje nije pretjerano zdravo. "Maškari!" maska je zaklicala. Negdje ispod lice se smješkalo. "Danas je fašnik!" "Ma nemoj?" Petar otpuhne dim cigarete, iz sebi pomalo nejasnog razloga držeći svoja prednja vrata otvorena umjesto da ih zalupi malim gadovima u lice. Nije mu dugo trebao i sjetio se zašto to ne radi. Sva trojica su mu potvrdno kimnula. "Veseli je dan! Dajte nam peneze i stirajte nas van!" Vrh cigarete se zažari, zatim umiri. Dim se strmoglavi niz Petrovo grlo, djelomično vrati u svijet. "Vidite," započne, zamišljeno gledajući u neodređenu točku na nebu i mašući cigaretom, "da bih vas mogao otjerati, morao bih vas prvo pozvati unutra. Slažete li se?" Posjetitelji nisu odgovorili. "Ali ja vas niti u jednom trenutku nisam pozvao unutra. Još bitnije, ja vas niti ne namjeravam pozvati unutra." Potegnuo je dim. Logički centri su mu sasvim pristojno funkcionirali danas, činilo mu se. Kao, uostalom, i on sam. Iščekivanje smrti, izgleda, čini to čovjeku. "Rekla mi je Marija za vas," namigne im naslonjen na zid. "Mali, prokleti vragovi skriveni iza svojih zidina. Sotonini mali pomoćnici. Djeca kukuruza i indijskog konoplja." Potegnuo je dim. Ispalo je da svatko ima cijenu koju mora platiti za transgresije protiv kozmičkog poretka stvari. Rađanje je vjerojatno prvi prekršaj, smrt definitivno drugi; sve između bi se moglo ali i ne bi moralo klasificirati kao minus na računu, još jedan artikl za platiti karticom koja je debelo ispod limita... Zagrizao je u filtar od uzbuđenja. Čak su mu i unutarnji monolozi bili upečatljiviji. Protivno namjerama bivanja staloženim i cool, šmrcnuo je. Krivi oblik coola. Bilo je hladno, veljače radi, ali to mu ne bi trebala biti isprika. Staloženost, coolness. Bez šmrcanja. "Trebao sam poginuti prošli mjesec, ali nisam. Imali ste priliku onda, niste ju uzeli. Vaš problem, nije li?" Zaklopio je oči. Prije dva tjedna je, vraćajući se s nasumične opijatima ispunjene zimske večeri, izgubljeno zaplesao na putu te izletio na autocestu pred zadnju stvar koju bi čovjek u tom trenutku tamo očekivao - auto. Sjeća se toga kao da upravo sad stoji pred njim, bijela svijetla siluju mu pore na licu prodornim pogledima dok on ne stigne razmišljati o ičemu osim o tome da ne može razmišljati o ničemu drugome dok vrijeme stoji i rečenice lete oko njega. Za volanom je, saznao je kasnije, bio jedan od njegovih prijatelja s kojima je tu noć konzumirao veselje. Tko ga je pustio za volan nije bilo sasvim jasno, ali nije niti bilo pretjerano čudno, budući da su svi mislili da se njemu ništa neće dogoditi. Da se njima ništa neće dogoditi. Takve stvari se uvijek događaju drugim ljudima. Skrenuo je u zadnji tren dok je Petar gledao u auto kao što to radi srna kad se nađe u njegovoj poziciji. Nastavio je tako gledati dok je vozilo letjelo s ceste i nestajalo negdje u dubinama grada ispod njih gdje ga je čekala ili padina ili ravni pad - za konačan rezultat pomalo nebitno. Kad se otrijeznio i kad mu je do glave došlo što se upravo dogodilo, nakon što su pokopali neuništivog heroja, Marija je došla tješiti ga. "Budi oprezan, Petre," šaputala mu je. "Doći će po tebe." Objasnila mu je kako svijet funkcionira. Kako bdiju nad njim oni koji vele da svatko ima vrijeme kada treba umrijeti, a ako se podari produžetak onda to posuđeno vrijeme služi pomirenju sa svijetom i onima oko sebe. "A Mario?" upitao je. "Da li se on pomirio sa svijetom prije nego je umro?" Nije znala odgovor na to pitanje, no pretpostavljala je da jest. "Život je lijep," objasnila mu je. "Sva ljepota mora umrijeti." Tu večer više nisu pričali. Dopustili su da osjećaj koji su stvorili slavi život umjesto njih. I droga, uglavnom droga. Život je orgazam, rekla mu je. I mora proći. Do danas nije znao tko će doći po njega i kada. Jutro nakon te večeri, prije nego je otišla, upozorila ga je da se čuva nepozvanih koji žele ući – jer kada uđu, on će izaći. Oprostila se od njega, pokupivši paketić šita s komode. Njene riječi su mu još uvijek ozdvanjale u glavi, zajedno sa šapatima i uzdasima, i nije uvijek znao koji su koji i kako ih razlikovati. Znao je samo da će znati kada dođu po njega. Proveo je dane razmišljajući o sebi, svome životu i ljudima koji ga okružuju. Razmišljao je o tome da kontaktira bliske osobe, da im se ispriča za svo zlo koje im je učinio. Da nazove majku, rasplače se preko telefona i prošapće očajničku molbu prije nego poklopi zauvijek. Da li da prihvati smrt od tuđe ruke? Odlučio ju je prevariti. Jednom, dvaput, koliko god puta treba. Ako će umrijeti, umrijet će zato jer je on tako odlučio, na svojem terenu, kad on tako kaže. Kad se pomiri sa svijetom, sa sobom, sa smrću, tada će si sam presuditi. Platit će račun Svemiru, ali tek kad sjednu pare. Pogledao je vragove pred svojim kućnim pragom. Bili su tihi, sasvim mirni. Sa zabrinjavajućom ležernošću su ga promatrali iza veselih, plastičnih maski, njihove oči daleke i sjajne. Vidio je smrt u tim očima; te oči su vidjele smrt u njemu. "Miševi s ljudskim srcima, mračnim i nakaradnim kao i vaše duše," prezirno je puhnuo u njihovom smjeru. "Pretpostavljam da ih imate; danas ih izgleda dijele svakom Marku, Mišku i Ivanu." Stojeći ovako blizu drugoj strani, osjećajući predsmrtni povjetarac na licu, osjećao je kao da naslućuje misli koje od njih prodiru do njega. Možda su mu pokušavali olakšati tranziciju, predstavljajući se u veselom izdanju na veseli praznik. Možda nisu shvaćali koliko su uznemirujuće izgledali običnom smrtniku koji stoji pred njima. Anđeli čuvari smrti, mali i dječje nevini. Ne, ne dječje nevini. Osjećao je odraslost, zrelost koja je prelazila dječju nevinost. Ispod tih maski, stariji su od njega. Ako starost uopće njima znači išta? Da su ljudi bi, ali nisu. Niti najmanje. "Ne mogu vas otjerati," prizna, nevoljko to shvaćajući. "Ali mogu vas ne pozvati unutra." Na par trenutaka je tišina, sasvim opipljiva u neopiljivom trenutku, zaustavila vrijeme. Petrom dah, barem. Sve dok jedan od posjetitelja nije progovorio. "Čekat ćemo na pragu sve do Sudnjeg dana?" "Ako treba," odvrati Petar izdahnuvši nakupljeli zrak. Brzo je gurnuo cigaretu u usta, zaboravio potegnuti. "Da li da se vratimo kasnije?" upita drugi, suho i sarkastično. Petar ishrva cerek da pokaže kako je opušten iako stoji pred njima. Cigareta mu je ispala iz ustiju - nije primjetio. Ne smije im dati prednost, ne smije im dati prednost, ne smije im... "Ili možete otići," predloži. "Jer ući nećete." Drhtavom rukom je zatvorio vrata i srušio se na pod, skliznuo niz njihovu hrapavu površinu. Oni, bili su iza debelog drva, nisu mogli doći do njega, nije ih pustio unutra, siguran je. Pokušao je duboko disati, spriječiti hiperventilaciju. Ruke su mu vibrirale u skladu s čeljusti, u skladu s ostatkom tijela koje je pokušavalo doći k sebi. Uspio ih je otjerati! Još jednom je udahnuo, te se okrenuo da pogleda kroz staklo na vratima. Staklo je također bilo debelo, izrezbareno, pogled kroz mutan i nejasan, ali dovoljan da vidi da ih više nije bilo tamo. Nasmijao se glasno, histerično. Nema ih više! Potapšao se po nozi i zadovoljno otišao na kat, posavjetovati se s revolverom. *** Hodali su u tišini do kraja ulice; maske su im bile statične kao i usne, ali napetost u svakom pokretu im je odavala tok misli ispod površine. Kad su prošli zadnju kuću, jedan od njih progovori. "Mater ti jebem, Marko, više nikad s tobom u maškare." "A rekao sam da nejdemo u tu kuću..." napomene Marko. "Ma moj kurac si rek'o!" "Mogle je biti i gore," primijeti treći. "Mogao nas je zaista pozvati unutra." "Ma onda bi možda i dobili nešto love," ljutito promrmlja prvi, podižući masku. Ispod nje se krio dječak prije svojih tinejdžerskih godina, nevin i blažen. "Pičku materinu i njemu i njegovima." "Koliko smo skupili?" "35 kuna," brzo izračuna Marko. "Ako brojimo onih 5 kuna s kojima smo počeli." "A jebo mu pizdin blagoslov!" usklikne prvi. "Za cigarete." Marko se zbunjeno okrene trećem dječaku i upita: "Zar nisu cigarete deset---" "Koji kurac ti znaš, pička ti materina," zadere se prvi na njega. "Niti ne pušiš." Rekavši to, nervozno protrese ruke. "Trebam zapaliti jer ću popizditi." I tako su nastavili dalje svojim putem, u potrazi za cigaretama, uživajući u darovima bezbrižnog djetinjstva dok je negdje niz ulicu pucanj uznemirio susjede. Koliko je vremena prošlo od pisanja ove priče govori detalj da su cigarete bile oko 10 kuna tada :D Ronhill se pušio, iako naslućujem da je on bio nešto skuplji. Zašto dječak spominje desetku, nemam pojma. Klinci. |
utorak, 08.12.2009.
Video killed the Internet Star
|
Nakon masovnog odaziva u sekciji s komentarima za prijašnji post, nije mi bilo druge nego nastaviti u istom tonu. Zaboravljam uporno da je prostitucija autorskog rada potrebna ako se želi da to itko vidi. I što onda napravim? Širim noge prijateljima, no zaboravim to napraviti i nasumičnim prolaznicima. Kako ću tada zaraziti svjecku publiku SPB-om beđerstva? Zaista. Na ovoj lokaciji se može pronaći par novih slika iz Saxa, zajedno s nekoliko starih. Ne iz Saxa, dakako. Recimo ova je snimljena na obroncima Medvednice:  Smatram da sam sasvim privlačno ispao. Također se možete uputiti na Badgersville gdje možete pronaći još slika i čak poneki video. Kako ćete odoljeti tome? :) |
petak, 04.12.2009.
Sax! to have missed this one
|
Zaposlenje i HZZ odlažem sa strane na trenutak, te istačem nešto znatno bitnije: prvi zagrebački koncert Badgera se može dovući s Internetovlja! O čemu se radi? Naime, 12.11. je, u sklopu Novog zvuka, u zagrebačkom klubu Sax! svirala grupa "Badgers vs Penguins" (zajedno s još tri benda, detalji ovdje). Radi se, dakako, o bendu u kojem svira i autor ovih redaka u funkciji solo gitare i dajguza, što mi je dovoljna motivacija da vas krenem žicati da skinete koncert ako niste tamo bili te da dođete na sljedeći kad bude najavljen :) Ako ste bili, tad se podrazumijeva da ćete htjeti skinuti tih pola sata soničnog sladostrašća. Setlista je sljedeća: 1. Započelo se nježnom, plahom izvedom pjesme "Killing Moon" Echo & The Bunnymena. Nanovo smo otkrili da je najteža nota za odsvirati ona prva. 2. "Four Winds" Bright Eyesa su činili prirodan nastavak. Jer nakon što ubijete nekoga pod svijetlom mjeseca, što ćete nego rasčetvoriti ga i baciti u vjetar? 3. Nakon toga slijede dvije autorske stvari, prva od kojih je "Jesus Was a Blondie", čija je netočna najava sugerirala mamojebni plot twist koji vas je trebao osapnuti i natjerati da ispustite konjak u šoku. 4. "Lord, Lay Me Down" nastavlja koncert u religioznom tonu te poziva sve na letargično buljenje u prazno. 5. Kuda ići nakon toga nego u sigurne sobe angsta mladih odraslih ljudi? "Getting Away With It (All Messed Up)" grupe James sugerira, osim generalnog kosmischmertza (sic), i stanovitu dozu nade, tako da nije cijela stvar toliko crna. 6. Jer, naravno, uvijek može biti gora. Kao, recimo, u odi submisivnosti i patološkoj potrebi za drugom osobom "I Wanna Be Your Dog" grupe The Stooges. Zvuči vam odlično? Barem dobro? Prolazno zanimljivo? Dovoljno dobro za nas! Koja god vam motivacija bila, podržavamo ideju da otiđete na Last.fm stranicu Badgera, točnije na stranicu posvećenu albumu "Sax! to have missed this one" i potegnete ga s Interneta da čujete o čemu se radi. Kad ste već na Mreži i nemate pametnijeg posla, možete posjetiti i Badgersville, badgerspace stranicu na kojoj se također može pronaći par mp3ica s koncerta. Na obje se lokacije, kao i ovdje, osjetite slobodnima puštati 'rpe komentara :) Slike te potencijalne video snimke će biti stavljene na Last.fm te myspace čim dođem do svog ruksaka u kojem čuvam DVD s tim krasnim ljepotama. Ako sve prođe po planu, već sutra ćete se moći diviti vizualnoj strani vašeg budućeg omiljenog benda. ... Dakako, "ako sve prođe po planu" znači da će slike biti na Netu tek za mjesec dana. S time na umu, podižem čašu u nadi da će plan otići k vragu. |
četvrtak, 03.12.2009.
O zapošljavanju
|
Jeste li ikad čitali brošure Zavoda za zapošljavanje? Krajnje korisnih savjeta se unutra pronađe. Danas, čekajući sastanak s mojom osobnom koordinatoricom za taktičko zapošljavanje, ubio sam desetak minuta čitajući jednu da vi ne morate. Išla je otprilike ovako: ZAŠTO MORAM AKTIVNO TRAŽITI POSAO? Da vam pravo kažemo, ne znamo niti sami. Sjediti za računalom cijeli dan je stravično dosadno, pa budite drugovi te svratite vidjeti kako nam ide. Zar to nije dobar razlog da se dođe na Zavod? A ako ste strašno zapeli da se i sami zaposlite kao, eto, mi, znajte da više šanse za zaposlenje imaju osobe koje: - posjeduju znanja i vještine potrebne na tržištu rada, kao što su ninđutsu i kung fu, ponekad i kuhanje (ovisno o tržištu) - znaju kako doći do informacija o slobodnim radnim mjestima, te pažljivo postavljenim korama banana otvarati nova radna mjesta - znaju se dobro predstaviti (recimo, mnogi ne znaju da neartikulirano mrmljanje biva često previđeno kao predstavljanje dok "Dobar dan, moje je ime Andrija." biva skoro pa univerzalno registrirano - ako pritom držite pištolj uperen u potencijalnog poslodavca, vaše šanse za bivanje primjećenim se udvostručuju) - aktivno traže posao (ovo smo morali napisati) Vaše osobine i vještine koje ćete primijeniti kod traženja posla upravo su osobine i vještine za koje nikog danas nije pretjerano briga: upornost, odlučnost, aktivnost i kreativnost. Jeste li ih do sada koristili? E pa, zajeb. Zato ste i nezaposleni. "Korištenje svih prilika za ostvarenje svog cilja" je jedina maksima koju treba poznavati. A kad kažemo "svih prilika" želimo zapravo reći da nazovete konačno strica Stjepana, onog koji je direktor u Kotki. Jer tko će najbolje znati Vaše kvalifikacije ako ne stričevi i kumovi? ŠTO ŽELI ZAVOD ZA ZAPOŠLJAVANJE? Brate, ne znamo niti sami. Pravo da Vam kažemo, ništa nam ne fali, osim možda televizor koji hvata Eurosport, no vele mi da ova moderna računala mogu i to raditi pa šta ti ga ja znam sad. Dok ne shvatimo kako ta računala rade, pomoći ćemo Vama i Vašima, besplatno razumijete, da nađete neki posao. ŠTO TRŽIŠTE RADA DANAS TRAŽI? Da me ubijete, ne znam. Pokušao sam ju nazvati više puta, ali od one subote ne želi niti čuti za mene. Ma to se ja samo malo šalim. Što se traži? Ovo, braćo, ovo: - veća pokretljivost radne snage, ako znate na što mislim (a mislim da znate) - veća aktivnost pojedinca u potrazi za poslom, obično u vidu žestokog nadanja da će Vam posao pasti u krilo - osobe spremne na učenje, koje znaju što mogu i hoće raditi te ispod koje cifre to ne misle raditi ZAŠTO ŽELIMO SURADNJU NA POVEĆANJU VAŠE ZAPOŠLJIVOSTI ILI ZAŠTO SMO DRUGAČIJI OD JUČER? Vidite, jučer je sve bilo drugačije. Za početka, nije bilo danas, a to je uvijek problem. Jučer nitko nije promatrao što smo radili - ako je bilo diskrepancija u statistici uzeli smo marker i ispravili stvar, a danas? Danas bi svi transparentnost, zakonitost i božemesačuvaj šta sve ne. I što nam onda preostaje? Eto što ljudima smeta: - Poslodavci tvrde da ne mogu pronaći radnike. - Radnici tvrde da ne mogu pronaći poslodavce. - Mi tvrdimo da su svi ćoravi. - Istina je negdje na pola. Radnih mjesta trenutnih ili planiranih ipak ima više nego što mi mislimo, znamo, što je oglašeno - više nego što bismo mi htjeli. Jer, gledaj, ako Vas čim prije zaposlimo, Vi odete i gdje smo onda? Nema Eurosporta, računala ne rade, možemo samo kartati briškulu, a niti to ne jer smo Zagorci. Tak da je jasno da se ovako i mi i Vi učimo dobrom predstavljanju, uvjerljivosti. A da bi sebe ili nekoga drugo mogli uspješno uvjeriti u vlastitu iskrenost, moramo se dobro upoznati - tko će koga ako ne svoj svoga? Ne možete lagati nepoznatoj osobi. Upravo stoga što nije znao dovoljno o radnom potencijalu svojih stranaka, među ostalim i to da ga imaju, Zavod (to smo mi) je ponekad tvrdio da nema radnih profila koji odgovaraju natječajima, a onda ni dovoljno argumenata da uvjeri poslodavca da neki formalni kirterij (npr. dob, puls, sposobnosti) ne mora biti presudan ako kandidat ima druge osobne, stručne i radne veze. Isto ili slično tako se ponekad ponašaju i nezaposlene osobe. Kao da će dobiti posao zato jer su sposobni. Zaista, ponekad niti ne pokušavamo upaliti računala i tražiti pravila za briškulu na Internetu nego samo sjedimo u uredu, gledamo se međusobno i čudimo Vama. ŠTO ZAJEDNO PROVODIMO? Savjetnici za zapošljavanje HZZ-a Vas ne mogu zaposliti (jedino da im donesete kavu, ali to rijetko kad pali), ali Vas mogu naučiti i uputiti da: - bolje upoznate svoje radne veze kroz INDIVIDUALNA SAVJETOVANJA na kojima ističete svoje prednosti, kumove i stričeve te očeve na utjecajnim pozicijama, a naši stručnjaci vam savjetuju gdje da se s vezama na raspolaganju zaposlite. Ako ne možete procijeniti je li Vam rodbina na dovoljno utjecajnim pozicijama, organiziramo radionice kroz koje upotpunjujete odgovor na pitanje - Imate li i Vi mogućnosti odmah s ulice postati barem zamjenskim direktorom? - se uspješnije predstavite poslodavcu kroz radionice za uspješnu fabrikaciju životopisa i gubljenje vremena - upoznate načine i instrumente traženja posla, od standardnih mobli do improviziranih sugestivnih metoda (otimanje poslodavčevog psa, paljenje njegovog vinograda, itd.) - kroz osobni PROFESIONALNI PLAN ZAPOŠLJAVANJA organizirate - planirate svoje aktivnosti, osobito ako će Vam kasnije trebati alibi A SVE TO - REZULTIRA VEĆIM ŠANSAMA ZAPOŠLJAVANJA JER, PONEKAD NIJE DOVOLJNO IMATI DOBRONAMJERNOG STRICA IVANA KOJI JE VOĐA ODREDA ZA STRATEŠKU PRERASPODJELU ODLAGAČA OTPADA, VEĆ SE INICIJATIVA, KREATIVNOST I AGRESIVNOST JAVLJAJU KAO ELEMENTI KRUCIJALNI ZA DOBIVANJE POSLA. UOSTALOM, AKO SVI OVI MOJI SAVJETI PROPADNU TE VAM SE ODBIJU O GLAVU, IMADEM JA BRATIĆA KOJI RADI SA STRANKAMA U LEPOGLAVI, TAKO DA ĆETE BAR NJEMU RADITI PROMET, KAD VEĆ NE MENI. Otprilike. |
srijeda, 02.12.2009.
Nezaposlenost, vaze i važnost bivanja na dobrom glasu
|
Bio sam danas na grupnom sastanku za liječene zaposlenike. Strašno napeta stvar - potrebno je dizanje u cik podneva, odlazak na predavanje na kojem ne želite biti vi, kamoli osoba koja ga drži, te proučavanje prezentacije koja svojom razrađenošću ne zahtjeva da predstavljač (ili, u ovom slučaju, predstavljačica) bude tamo, osim u funkciji pripovjedača. Kao da sam ponovno na faksu. Čak su nam dali i papir na koji smo se morali zapisati. Lijepo je znati da je Bolonja dostigla i Zavod za zapošljavanje. Tako pozvaše oni nas u malenu dvoranu lokalnog otvorenog učilišta, posjedoše oko stola te u lice nam baciše teške činjenice. "Drugovi," procijedila je kolegica na čelu stola kroz stisnute zube, mazeći vazu u rukama, "stanje u državi je ozbiljno." Rekavši to, razbila je demonstrativno vazu o stol. "Vaše šanse za zapošljavanjem su kao moja prisebnost - nepostojeće. Vaša očekivanja, kao ova vaza - nekohorentna." Na to se jedan gospodin htio javiti, no uvidjevši trenutnu usitnjenost do prije par trenutaka funkcionalne vaze, zaključio je da njegovo pitanje možda niti nije pretjerano bitno. "Nema vam druge nego skratiti ujaku Hrvoju muke," zaključila je jednostavno. "Smrt." Na to se prijespomenuti gospodin odvažio na artikuliranje pitanja. "Kaj?" pronicljivo je primjetio. "Zar nije očito?" predstavljačica je zamišljeno mljacnula usnama. "Zaista, tako je očito. Mislila sam vam pokazivati statiske o nezaposlenosti u našoj državi, vječna joj hvala i slava, no sad uviđam da je tako nešto nepotrebno kad je riješenje tako jasno. Smrt, braćo!" Netko se na to nakašljao. "I sestro. Nisam vas vidjela tamo. I za vas smrt, naravno. Ne bismo to učinili iz iracionalnih pobuda, razumijete - činimo to iz gole potrebe. Prepuštamo život voljenom ujaku, polažemo formulare B-13 na šalter domovine, jer će to njemu omogućiti razvoj i sreću. Da, to je neophodno." "Oprostite," javila se gospodična čiji jajnici su maločas bili preskočeni. "Ne bih se htjela miješati, sasvim ste se dobro pripremili za sastanak, vidim, no zašto mislite da se radi o ujaku Hrvoju? Hrvatska je imenica ženskog roda. Dakle, očito se radi o ujni." "Istina," primjeti gospodin desno od nje, isti onaj koji se ranije javio. "Mene ujna često zove. Znatno češće od ujaka." "Tako je!" složi se gospodična. "Upravo o tome pričam. Dakle, umjesto o pozivu ujaka Hrvoja glede radi..." "...polaganja formulara B-13 na šalter domovine..." "...da, toga, hvala, trebali bismo pričati o pozivu ujne... ujne..." "Hrvine?" predloži gospodin. "Oprostite što kasnim," začulo se s ulaza u prostoriju. Hvalevrijedan patriotski tok misli je time bio nepovratno prekinut. "Gužva u uredu, kava je stravično kasnilo. Ma, da vam niti ne pričam o tome." Svi su se, dakako, okrenuli prema novopridošloj gospođi u srednjim godinama. Bila je sumnjivo skockana, a slideovi s podacima o nezaposlenosti koje je držala u rukama su samo potencirali našu grupnu potrebu da pogled sinkronizirano vratimo na gospođu koja je do maloprije stajala na čelu stola. Sad je, ispalo je, pristojno sjedila u stolici te čekala početak predavanja zajedno s nama ostalima. Slegnuli smo ramenima, svaki za sebe. Pomogla nam je da ispunimo vrijeme čekanja na početak cijele stvari. "Dakle, jesmo li svi ovdje?" upitala je stvarna predstavljačica paleći projektor i listajući kroz svoje papire. Pomalo odsutno upita, odlažući bilješke: "Nije li ovdje bila vaza?" Stariji gospodin, religiozno obučen u traper i pomodno neobrijan, je u tom trenutku zatvorio vrata iza sebe. "Isprike na upadu." "Nije problem," oprezno prizna predstavljačica. "Došli ste...?" "Jesam. Eto, evo mene." "Gospodine...?" "Jeste?" "Vaše ime?" "Trpić. Igor." "Gospodine Trpiću, eto, sjednite." "Ne hvala, radije bih stajao. 40 godina sjedim." "Uzastupno?" "Na preskokce." "U redu, kako god vam---" "Naime, imadem problema s kralježnicom." "To je odlično, ako bih vas samo mogla---" "Ja sam inače vozač, znate. 30 godina vozim kamion." "U komadu?" "S pauzama za hranu. Vozio sam svukud, svugdje, po cijelom svijetu. Hrvatskoj, Bosni, bio sam i u Sloveniji." "Aha. Gledajte---" "Vozio sam i u Iranu i Iraku i Italiji. Radio sam i za Talijana, znate? Dvaput." "Za Talijana, kažete? To je---" "I sad vi od mene očekujete da budem tokar ili nedajbože zidar? Gospođo, ta što vam je?" "Kako molim?" "Mislite da ne znam kako ovo funkcionira? Vi bi da ja dolazim ovamo pa da vozim pijesak za tokare! Ja, koji sam dvaputa radio za Talijana! Znate, mogu otići sad odmah na gradski trg i tri osobe će mi pristupiti i reći: 'Igore, bi li vozio za mene?' Tri, kad vam velim! Mislite da ja moram voziti pijesak za tokare?" "Ovoga, gospodine, vi samo trebate presluš---" "I što ću sjediti ovdje? Nakon 30 godina sjedenja - šta 30, 40! Vi bi da ja sjedim?" "Nit najmanje, možete i staja---" "Ja sam i psiholog!" "..." "Mislite da možete tako sa psihologom? Sve ja znam. Vozio sam i za Talijana i u Irak, ponekad i jedno i drugo jer sam barem dva puta radio za Talijana, i bivao sam psihologom! Mislite da ne... I da znate, ne mislim raditi za Predragovića ili Gavrilovića ili te tamo neke koji mi duguju 1000 eura. Zaboravite!" "Biste li se mogli potpis---" "Neću se ja ništa potpisati, ja se želim potpisati na onaj neki papir i otići!" "Pa u redu, izvolite---" "Nije ništa u redu! Ovo što mi radite, toga nigdje nema. Nikad nisam bio na Zavodu - nedaj Bože da bih ikad trebao biti. Ovdje sam samo jer je gazda prodao kamion, pa sad dok ga opet ne kupi moram pričekati." "Pa samo potpišite ovo i mož---" "Fali mi samo još par godina do mirovine i to ću odraditi, ali tek od siječnja, kad gazda kupi kamion. Evo, od ožujka krećem raditi opet!" Na to su svi zašutjeli. Nije se radilo o posebno dramatičnoj proklamaciji, nego su svi napetno čekali. Predstavljačica je čekala priliku da upadne (pa je, shodno tome, promatrala hoće li gospodin upasti u daljnji monolog), a mi ostali smo tako ionako cijelo vrijeme šutjeli. Bolje šutjeti jer bi čovjek mogao, kako je lud, pozvati Talijana ovamo. A onda smo svi vozili pijesak tokarima. Srećom, gospodin je nakon toga ušutio te prihvatio papir te penkalu, no brzo ih prepustio najbližoj osobi. "Jel me možeš zapisati? Trpić Igor. Ne vidim ti ja to ništa, oči." I zaista, detaljnijim pregledom smo zaključili da ih zaista ima. Vjerojatno je ciljao na to da nešto ne valja s njima, ali nama su izgledale sasvim u redu. "Meni je zaista žao," priznao je nakon što mu se potpis, preko druge stranke, našao na papiru. "Ali ne mogu vam ja to." "To je sasvim u redu, gospodine," reče gospođa na čelu stola te na trenutak zažmiri, očekujući bijesni prekid svoje rečenice. Kad nije došao, s olakšanjem te novopronađenom smijelošću predloži: "Ako ste se potpisali, eto, možete otići. Rekli ste da imate problema s kralježnicom i očima? Možete podići doktorsku potvrdu i dati ju nama, pa ćemo vas mi voditi kao nesposobnog za rad pa nećete morati prevoziti pijes---" "Nesposoban, ja? Znate vi za koga sam ja sve radio? Nije uopće stvar u tome, sposoban sam ja u pičku materinu, ali, eto, kamiona nema! Ali bit će ga! Neću biti zidar, žao mi je." "Ali ne morate---" "Neću niti bravar biti, koliko god to bilo poželjno. Dajte ovim mladima ovdje da rade tu nešto malo, da za džeparac zasluže, ali ja vam radim." "U redu, samo vi daj---" "Mladima džeparac, to njima dajte, nek zasluže ovako malo nešto," razmišljao je naglas dok je prilazio vratima. Napetost u prostoriji dok je njegova ruka posezala za kvakom je bila u rangu klimaktične scene akcijskog filma. Učinilo mi se, na jedan jasan i neugodan trenutak, da je cijela stvar ide u bullet timeu s nabrijanom metal glazbenom pozadinom, no sad kad razmišljam o tome vjerojatno je stvar bila u mojoj pospanosti i građevinskim radovima ispod prozora. Kako bilo da bilo, gospodin koji se onomad prvi htio javiti je sad od uzbuđenja bio na rubu stolice, očarano promatrajući hoće li zapravo poštovani gospodin vozač odlučiti otići ili predložiti još par stvari koje bi Zavod mogao bolje napraviti, ili, još bolje, ne napraviti. "Ja radim, sam radio, ću raditi, već 30 godina, 40 godina, radim bez prestanka, bez čik pauze..." Nakon toga više nismo ništa čuli jerbo je zatvorio vrata za sobom. Šteta. Taman sam se ufurao u njegove solilokvije. Predstavljačica se nasmiješila pomalo nervozno te odahnula. Olakšanje? Valjda. Ili to ili pritisak spoznaje da, zapravo, još uvijek nismo počeli. Tko zna što još može poći u krivo? No... Nakon što je gospodin otišao, cijela stvar je naglo propala u nezanimljivu domenu korisnih informacija o pravima i obvezama nezaposlenih, a nitko od prisutnih nije radi toga došao na sastanak. Naravno, postoji stanovita mogućnost da cijela stvar nije prošla točno ovako. Postoji, koliko god malena, ipak realna mogućnost da je sastanak počeo na vrijeme, da nitko nije pozivao na davanje života za državu, da nije upao čiča koji je radio za Talijana i može naći bar tri posla ako iz ovih stopa ode do gradskog trga. Ne bih znao. Ja sam odlučio zapamtiti ovakav slijed događaja. Kako vas tamo nije bilo, morat ćete mi vjerovati na riječ. |
utorak, 01.12.2009.
Gdje drugdje nego u bircu?
|
Svaka prava avantura mora, zahtjeva, moli da bude započeta u birtiji. "Diner" bi se po naški preveo kao "zalogajnica", što nije birtija per se no dovoljno je blizu jednoj za moje potrebe. Stoga, nek se ovaj blog zove "At the Diner". Riješili smo pitanje imena. Drugo pitanje koje se postavlje je neugodnije: Što će mi, pobogu, blog? I sam sam se to mnogo puta pitao. Svaki puta kad sam otvorio novi, zapravo. Bogovi Interneta su mi svjedoci (kao i neki od vas), blogova je bilo. No javlja se potreba imati portfolio. Dakako da uvjeravam prolaznike i nasumične pekare da sam zaista sposoban pisac, da mogu ja to kad se potrudim, zaista čika, znate mene, no otkrivam da to nije uvijek dovoljno. Povremeno je potrebno mahnuti nekim konkretnim proizvodom na koji biste pokazali prstom te pobjedonosno uskliknuli: "Eto! Mogu ja i bolje!" A što je Internet nego igralište gdje se klinci i njihovi roditelji susreću? Eto tamo mali Mirko, poštarev posinak, piša u pješčanik a njegov najbolji drugar, Slavko (u slobodno vrijeme sinče direktora lokalne tekstilne tvornice), kopa zamišljeno nos u koprivama. Prilazim mu s fasciklom u rukama i smiješkom punim nade te prijateljski kimam. "Zdravo, prijane. Je li ti otac u blizini? Htio bih mu nešto pokazati." Mali Slavko na to odgovara samo plačem potenciranim bijesnim pokretima ruku te ja, gonjen sumnjom da malac proživljava sjećanja na neki oblik zlostavljanja, vjerojatno izvršenog Klajićevim riječnikom, odlazim s mjesta zločina. U pravilu nitko ne želi vidjeti moj fascikl osim male Antiše, ali i ona uporno pokušava pojesti papir umjesto da pročita što na njemu piše. Česta zabuna, osobito kad ste nepismeni četverogodišnjak. No ipak, ne gubim nadu. Odlazim preko puta u zalogajnicu, naručujem jaja i kobasicu, razmišljam o dodavanju kave u cijelu eskpadu no, srećom, razum me dostiže u zadnji trenutak. I čekam. Što se nalazi u fasciklu? Uf. Razne pizdarije. Nađe se priča - te dugo nisam čitao, kamoli ih pisao, ali vele da je kao vožnja biciklom. Jednom naučiš, uvijek se možeš raspizditi. Nađe se i pjesama - brate, što tih izbacujem posljednjih mjeseci. Rekao bih da ih serem, no to bi intenzivno vulgarno pa radije neću. Nađe se recenzija - filmovi, glazbeni albumi, video igre, nedajbože knjige. Nađe se svega. Nađe se i poneka nova vijest o nekom od mojih glazbenih projekata koje stvaram gonjen iskustvom koje sam naučio pokušavajući otvoriti jedan blog na kojem bih pisao. Kad kažem "gonjen iskustvom", hoćureći radim u potpunosti istu stvar. Repetitio est mater studiorum? Kako to mislite, nisu Rimljani tako to mislili? Gledam tako svoj fascikl i mislim si: "Pa dobro, zašto ne?" Razloga, otkrivam, ima toliko da mi je bolje odustati od razmišljanja, naručiti kavu i čekati da još netko dođe na igralište. |
