Nikako mi nije jasno zašto mi ljudi toliko čeznemo i težimo za uspjehom? Pažnjom? Priznanjem?
Zašto jednostavno ne možemo bi ti to što jesmo i jednostavno živjeti ne razmišljajući o tome hoćemo li dobiti makar sitnu pohvalu ili priznanje za naš trud ? Jesmo li zbilja toliko nesposobni za prihvaćanje našeg života takvim kakav je i za prihvaćanjem sebe samih?
Zašto jednostavno ne možemo biti malo više zahvalni za ono što imamo?

Život uopće nije kompliciran.
Stvari u životu su zapravo vrlo jednostavne. Mi smo ti koji ih čine kompliciranima.

Najviše ne volim kada me netko pita za savjet. Očekuje od tebe da se praviš pametna, u 97% slučajeva kažeš nekakvu nevjerojatnu glupost, i Bogu hvala ta osoba te ne kraju uopće ne posluša. Svejedno. Iritiraju me pitanja "a što bi ti napravila?"

Ja bih zakomplicirala i najjednostavniju stvar dok mi se ne bi zavrtilo u glavi od kompliciranosti. Onda bih sjela i kukala kako je moj život kopliciran (činjenica koja je od istine udaljena svjetlosne godine). A kada bi mi dosadilo da kukam sama onda bih našla prikladnu žrtvu da njoj kukam. A ohrabrena mojim kukanjem i ta sirota osoba bi počela zdušno kukati. I to bi vam odjednom postalo veliko kukukukanje.

Pitam za savjet ali ga rijetko poslušam, na kraju napravim kako je meni draže (a to se u većini slučajeva pokaže kao potpuna suprotnost onom dobronajmernom savjetu) i na kraju se opet osjećam loše jer sam zacijelo trebala postupiti drukčije.

I sada. I kao trebala sam odaaavno prekinuti prijateljstvo sa dotičnim gospodinom X. Nisam jer mi se tako svidjelo. I sada ima onih koji misle da je to proizvod mog niskog samopoštovanja, ima ih koji misle da je to proizvod moje ludosti i gluposti a ja vam kažem; život je samo jedan. Ionako svatko brine ponajviše samo za svoju vlastitu guzicu. Ionako će sve te drage osobe već za godinu dana (čak i prije) zaboraviti ono što ste im pričali, pa čemu onda ne poslušati sebe (pa makar to u njihovim očima izgledalo kao najveća glupost)?

I tako još 132 dana...