27

četvrtak

rujan

2018

Tečaj- treći dan

Drugi dan tečaja neću komentirati ovdje. Umjesto toga, na listić ću napisati što je bilo dobro, a što nije izravno organizatoru.

Dakle, stigli smo tako do trećeg dana zaručničkog tečaja. Ovo moje voljeno čudo se još ne predomišlja. Čak mi je drago da smo bili prisiljeni pohađati ovaj tečaj.
Otvorilo je zapravo dosta pitanja o našem budućem zajedničkom životu o kojima nisam razmišljala.

Mislim, riješili smo već prije pitanja gdje ćemo biti (sredit ćemo si stančić na katu kod mojih), financije (zajedničke, s tim da će on biti šef financija jer ja ne znam s novcem) i pitanje djece (kad se osjetimo spremni, s tim da ih neće biti 5). Upoznat je s mojim problemima, čak sam ga jednom prilikom vodila da upozna moju psihijatricu. Svidio joj se. A kako i ne bi.

Do sad bi nas inicijalna zaljubljenost trebala i popustiti. Ako nešto razumijem, onda su to kemikalije. A biologija kaže da kemikalijice imaju djelovanje samo ograničen raspon djelovanja. Unutar nekoliko godina. Vrijeme u kojem zaljubljenost ima priliku razviti se u ljubav.

Mislim, faza leptirića je svima lijepa, no mene zamara. Također, igranje najbolje verzije sebe da se drugoj osobi svidiš.
Ne trebaju mi ruže svaki put kad se vidimo. Ne treba se sređivati, volim ga i u trenirci i neobrijanog.
Ali, nešto što će mi trebati uvijek, i nadam se da nikad neće prestati, jest da me stisne sebi, onako kako samo on zna.

Jučer smo imali psihologa koji je najčešće probleme u braku pričao. I kasnije par koji je tridesetak godina zajedno.
Želim biti s njim za tridesetak godina. Pa makar si povremeno išli na živce. Imali građanske ratove.
Ali dan završiti upravo u njegovu zagrljaju. Nigdje drugdje.

Jedna lijepa vježba, pred kraj tečaja, bila je: primiti partnera za ruku, gledati ga u oči i reći: "Volim te i želim s tobom provesti život".
Gledamo se tako mi u oči i držimo za ruke. Govorimo riječi. I znam da oboje mislimo iskreno.

<< Arhiva >>