06

četvrtak

rujan

2018

28.5.2017.

Palim cigaretu upijajući zrake večernjeg sunca. Odjednom se sve stišava i lagano se udubljavam u sebe. Voljela bih da u ovom trenutku vidim samo svijetlu stranu. Ali i ona tamna se prišulja i priča mi šapatom.
Odustala sam od zbrajanja bodova. Koliko sam bitaka dobila, a koliko sam izgubila. Koliko je bilo suza, a koliko osmijeha. Koga sam sve i kako izdala, a tko je i kako izdao mene. Nadam se da sam u plusu. Barem za jedan.
Gledam u nebo i zaboravljam. Znam da će se sve nekako složiti. Na neki način.
Znam da ću sve nekako posložiti. Komadiće te slagalice koja bi trebala biti moj život. A ima ih u svim bojama i oblicima. Dok se neki savršeno poklapaju i daju prekrasne djeliće slike ima i onih koji ne pripadaju. I koliko ih god proglašavala nečijim drugim životom, i dalje sam to ja.
I dalje ljudsko biće u nastajanju. Gasim cigaretu i prihvaćam se ponovnog slaganja. I odjednom shvaćam...
Sve to što sam mislila da ne odgovara, neobični oblici i tamne boje daju prizor koji je veličanstveniji od prekrasnih šarenih slika.
Ono što se činilo kao samo tama zapravo je nebo nakon oluje na kojem se tek trebaju pojaviti zvijezde.

<< Arhiva >>