06

četvrtak

rujan

2018

6.9.2018.

Dan me ostavio umornu iz neznanog razloga. Često se tako nakon posla osjećam gotovo slomljeno. Skoro pa prazno. Znam da sam dala sve od sebe. I moji satovi su po svemu bili dosta produktivni. Puni sadržaja i ispunjeni u minutu.

Ipak mi treba ponešto slaganja misli. Zato sam došla tu. Prelistala sam nedovršene tekstove. Prebirala po ugaslim riječima... Mislima koje nikad neću dovršiti. Jesam li tad sanjala ovakav život? Nisam.

Sve u svemu, ispalo je bolje. Bila sam se spremna pomiriti da živim život zavijena u tugu. Danas mi to nikako nije opcija.
Znam da mogu više. Nekako sve u meni želi dati više. I znam da to i moram.

Ipak... Godine koje sam provela u mraku jesu ostavile traga. Bojim se, neizbrisivog. (Ili mi je drago da je tako? Jesu li svi obilježeni znakom Mjeseca osuđeni na vječna lutanja?)

Iako znam gdje sam. Znam tko sam. Znam kuda idem. Unatoč tome, dozvoljavam si da se povremeno osjećam umorno.

(A sad se vraćam svojoj hrpici literature. Jer, što bolje odmara nego novi zadatak?)

<< Arhiva >>