Normalan život

ponedjeljak , 20.08.2018.

Mislim da me dani dijele od normalnog života. Mislim, normalnog u mjeri koliko to može biti. Ipak sam ja u pitanju.

Jesen se lagano šulja okolo. Još uvijek se skriva u popodnevnoj žezi. Ali mene ne može zavarati.
Mirišem je u zraku. Dok šećem poljima. Možda je i tražim. Ljeto je trajalo predugo.
Noći postaju duge i hladnije. Dok zvijezde trepere nad mnom. Znam da je tu.

Pitanje je samo kuda će me put nositi. Povratak ili neko novo mjesto?
Neki novi ljudi? Neki novi izazovi?

Gotovo da osjećam nestrpljenje. U istoj mjeri kao i nostalgiju.
Dobila sam danas jedan lijep podsjetnik zašto uopće radim što radim.
Nikakav spektakl, ali upravo mi takve stvari navuku osmijeh na lice.

Još sam tu. Još ima u meni žara. Još...
Još uvijek želim i još uvijek imam u sebi toliko toga za dati.
Još uvijek mogu graditi snove.

I dok odbrojavam zadnje nestvarne dane, znam da će mi nedostajati.
Ali uvijek se mogu skloniti... Uvijek mogu pobjeći u maštu.
Negdje među zvijezdama, ali čvrsto ukorijenjena u zemlju.

<< Arhiva >>