Ateizam

Javno nadriliječništvo

Neki dan okrenem televizor na OTV, kad tamo Dr.Mr.sci. Duhovni majstor učitelj Vladimir Ivanov. Sačekam nekoliko sekundi i u program se javlja neka starija gospođa sa očitim anksioznim simptomima. Majstor Vlado ispred sebe ima otvoren lap-top, u kojem vjerojatno ima razrađene metode simuliranja. Gospođa ga nešto pita, a on iza 19-inčnog ekrana nešto čarobira rukama i ispituje ju da li nešto osjeća. Nakon nekoliko takvih pitanja gospođa napokon kaže da osjeća neku toplinu i trnce. Ta toplina i trnci podsjetili su me na «gubitak koncentracije» koju kao pjesmicu ponavljaju izbačeni iz kviza "Najslabija karika". Ne znam je li dotična gospođa napokon rekla da nešto osjeća zato što joj je bilo neugodno da kaže istinu, a to je da ništa ne osjeća, pa je toplinu i trnce spomenula u maniri "Najslabije karike", ili ju je Vlado uvjerio da osjeća ono što ne osjeća. Kako laž koja se stotinu puta ponovi počinje sličiti na istinu, tako se možda gledatelji i pacjenti uče što treba osjećati kako bi se potvrdila vjerodostojnost samozvanog doktora.
Ljudi su općenito povodljivi, a najpovodljiviji su oni na društvenoj margini, jer u raznim vanjskim utjecajima vide mogućnost rješavanja svojih nagomilanih problema, što je potpuno krivo, ali je logično. Postoji onaj trenutak u ljudskom životu kada osoba može analizirati što bi bilo da je u danom trenutku svoje prošlosti postupila drugačije, ali kada se čini da konstruktivnih rješenja u okviru daljnjih djelovanja više nema. U tim situacijama čovjek se okreće ka nerealnim mogućnostima, pa su takve osobe redoviti posjetitelji automat klubova, kladionica i baba vračara u koje spada i naš samozvani doktor.
Jasno mi je da su ljudi u očaju spremni prihvatiti sve, ali mi nije jasno zašto država ne reagira na svekolike prevare koje nas okružuju. Dotični gospodin, koji je samo jedan u nizu, je navodni doktor i majstor učitelj.
Ja ne znam gdje je pribavio te certifikate ako ih uopće ima i vrijede li oni po državnim zakonima? Kako je registrirana njegova djelatnost i podliježe li kontroli kakvoće kao što podliježu sve ostale djelatnosti? Ne postoji li članak Kaznenog zakona u kojem je određena kazna zatvora za nadriliječništvo i nije li upravo djelatnost takvih samozvanih iscjelitelja nadriliječništvo? Nemam ništa protiv toga da netko dijeli svoja duhovna iskustva sa drugima, ali sam svakako protivnik toga da ih prodaje i da se pritom poziva na lažne titule koje si je sam dodijelio ili su mi dodijelili takvi kao on, jer to je na posljetku kazneno djelo!