astigospe

ponedjeljak, 25.02.2019.

Šta je s tim ponedjeljkom?!

Ideš u školu, što je vjerujem većini bila jedina ali i najteža obaveza... Kriva!
Pa slažeš raspored i pišeš zadaće cijeli tjedan, a na kraju toga svega čekaju te dva slobodna dana u kojima ak' si kao ja, zadaću pišeš tek u nedjeljeu navečer.
Ako si taj tjedan bio ujutro ti imaš čak i pola petka što se tad ubrajalo jednako kao i cijeli dan jer je petak bio jedini dan u kojem imaš samo 4 sata. Većinom...
Kakva sloboda! Mogu sve, stignem i igrat igrice, pa ću van, moram nazvati Ivanu... odjednom snop mogućnosti.
To sve se nastavi i u srednjoj, iako tamo imaš potpunu slobodu. Zamislite moj izraz lica kad mi je laž za markiranje prvi put prošla!
No u srednjoj vikendima već cugaš i misliš da si odrasla osoba pa se na kraju devastiraš do te mjere da ti treba cijela nedjelja i mooožda pola ponedjeljka, onako za spavanje...
I nastavi se i kada nađemo posao. Jer tek kada imamo obitelj, odrasli život koji smo toliko silno htjeli kao klinci i posao uz to sve, uf, jebote... tek tada smo u nekakvom zatvoru.
I svaki krvavi vikend koji dočekamo u agoniji napornog tjedna, svaki nam je bitan.
A krivo razmišljamo, jebote.
Jer se ponašamo kao i ja u osnovnoj iz početka teksta. Sve, sve ćemo, guramo, samo nedjeljom možemo većinu stvari, a zapravo... Zapravo ne iskoristimo vrijeme. Štoviše, nismo ga svjesni.
Automatski smatramo kako zaista, imamo samo dva slobodna dana u tjedu.
Postoje ljudi poput moje stare, ona ne pere veš nedjeljom. Nema veze što se pod „oprat veš“ smatra stisnut gumb. Ona ga ne pere. Vođena religijskim stavovima, smatra kako je uključivanje veš-mašine u struju i uključivanje pranja veša nepotreban posao koji se ne mora obaviti na taj dan.
Onda u nedjelju navečer, sjećam se, ja bih znala doći iz grada blatnjava s obzirom da sam samo na svojim martama mogla nositi 3,5kg na svakoj...
Onda bi u nedjelju navečer bila lagano isfrustirana gledajući hrpu koja se skupila u toku dana i pol valjda.
Ljuta na veš. I na mene.
I sve čiji god da je veš bio prljav.
Neću lagat, ja za vrijeme vikenda skupim previše mašina za oprat. Jer doslovno pauziram. Sve.
Vikend je, jebote!
Da, moš mislit...
Već u samo jutro nedjeljno imamo taj pritisak iznad glave- ko da osjetiš obaveze kak ti dišu tu kraj uha, em je depresivna ta nedjelja, em je svima napeta.
Krivo to radimo. Umjesto da se budimo s nekakvim set-upom kako je nedjelja još jedan dan za totalno opuštanje u kojem ne samo da se možemo pripremiti za nadolazeći dan nego se možemo kompletno preklikat.
Samo kad bi se prvo sjetili tako razmišljati.
Al' mi smo navikli, kad je kiša ne valja, kad sunce zapeče – svi na hitnu trče zbog tlaka.
Tako i nedjelja.
Da ih imamo 5 i dva radna dana svejedno bi tako razmišljali.
Nemoš ti čovjeku objasnit pa mrzi ponedjeljak i cijeli koncept tog dana.
I Mirjanu na poslu jer ti ide na kurac.
I onu što se smješka, a samo si cigarete kupio.
I zato jer nisi sposoban shvatit da ti je naporan današnji dan jer ti to želiš.
Ma, bježi daj, mi volimo mrzovoljna jutra tako da nam kave za vrijeme pauza ipak nečemu služe – da me slušaš kako nisam spavala, da te slušam kako mrziš ponedjeljak i radni tjedan.