Asrielova [ra]z(a)mišljanja
31.08.2007., petak
Odvratne smeđe kugletine... da pukneš od smijeha...
Evo što se danas zbilo. Šetao sam dvorištem, kad na jendom iz šupe, garaže (ili kak` god da to nazovemo) izlete dva ogromna smeđa dlakava, i pored svega, odrvratna štakora. Zakoračih i u to jedan pokraj moje noge odjuri u grmlje. Okrenuh glavu i vidjeh da ovaj drugi pobježe natrag u šupu, garažu ili kak` god smo tu prostoriju nazvali. Prvo sam zanijemio i ostao ukopan na mjestu. A onda - prasnuo sam u smijeh. Mislim, nemam pojma čemu sam se smijao, ali jednostavno mi je došlo da se smijem.  Eh, da sad ne ispadne da mi je drago što mi dvorištem kruže te dvije odvratne smeđe kugletine. Baš naprotiv. Jednostavno sam osjetio potrebu za smijanjem. Nevjerojatno! Ah taj smijeh... Nego da pitam ja vas, je li se i vama dogodilo kad da se jednostavno počnete smijati nakon neke bezvezne situacije kao što je, recimo, ova? |
30.08.2007., četvrtak
Male crne točkice
Danas mi se dogodilo nešto neobično, zapravo vidio sam, a na neki način i osijetio nešto neobično. Nebo je bilo bijelo. Oblacima se nije vidio ni kraj ni početak. Tu i tamo tu su bjelinu kvarile sive mrlje. Sve je bilo mirno i puhao je prohladni povjetarac. I na jedanput se pojavilo brdo malih crnih točaka. Bile su to ptice. Gledao sam u nebo i uživao. Mnoštvo malih crnih točkica igralo se međusobno na gotovo bjelom nebu bez kraja i početka. Bilo ih je bezbroj. I sam sam se osjećao nekako razigrano i veselo. Stajao sam i sa zanimanjem promatrao taj prizor nekih desetak minuta. Ne znam, rijetko me je nešto tako uspjelo zaustaviti do sad i natjerati na promatranje. Prekrasan prizor.  Pozdrav svima! |