Evo što se danas zbilo. Šetao sam dvorištem, kad na jendom iz šupe, garaže (ili kak` god da to nazovemo) izlete dva ogromna smeđa dlakava, i pored svega, odrvratna štakora. Zakoračih i u to jedan pokraj moje noge odjuri u grmlje. Okrenuh glavu i vidjeh da ovaj drugi pobježe natrag u šupu, garažu ili kak` god smo tu prostoriju nazvali. Prvo sam zanijemio i ostao ukopan na mjestu. A onda - prasnuo sam u smijeh. Mislim, nemam pojma čemu sam se smijao, ali jednostavno mi je došlo da se smijem.  Eh, da sad ne ispadne da mi je drago što mi dvorištem kruže te dvije odvratne smeđe kugletine. Baš naprotiv. Jednostavno sam osjetio potrebu za smijanjem. Nevjerojatno! Ah taj smijeh... Nego da pitam ja vas, je li se i vama dogodilo kad da se jednostavno počnete smijati nakon neke bezvezne situacije kao što je, recimo, ova?
|
i mislim da je to dovoljno da znate za sad.