|
Nikad nisam bila jedna od onih koje je strah zauzeti se za sebe ili koji ne znaju kako bi nešto riješili. Bez dlake sam na jeziku i to možda malo i previše. Direktna i izravna. Ali, došlo je do toga da ne znam kako nešto pitati. Trebala bi se osamostaliti i za to postoje neke stvari koje trebam riješiti, a meni je neugodno. Čak zapravo ne bi rekla da mi je neugodno, nego jednostavno nikako da smislim kako reći pravu stvar. Osim toga, to uključuje oproštaje od nekih ljudi i to će mi biti zbilja jako teško. Zato odugovlačim i samo mi je još gore. 
Osim svega toga, vjerojatno po prvi put u životu imam problem kako nešto priznati starcima. Naime, putujem. Daleko. I to znam već neko vrijeme. Datum polaska se opasno bliži, a ja još nisam rekla ni riječi. Ni da sam nešto natuknula. Osijećam se kao neka balava šesnaestogodišnjakinja. Totalni pubertet i pitanje "što će mama i tata reći?!" Nie da me financiraju ili nešto tako, ali ja jednostavno imam problem u glavi... 
Upala sam u neku čudnovatu fazu iz koje se ne znam izvući. Jesmo li svi takvi? Hoćemo li radije nešto prešutiti, jer je tako lakše ili ćemo pak tako dugo razbijati glavu i onda će to samo izaći u najgorem obliku iz nas? I što se na kraju dogodi? Zbog neodlučnosti, kako izabrati bolji put, na kraju balade se samo prefrustriram. Da sam vaga u horoskopu, još ne bi ništa rekla, al ovako..
|
