Post po uzoru na šajni

Prošlo je 8 navečer, ti još nisi stigla doma.
Sjediš u busu, gledajući u svoj iskrivljen odraz na prljavom prozoru.Obožavaš kad se sama voziš busom, najbolje vrijeme za razmišljanje.
Ideš ulicom teškog koraka, trošiš one zadnje atome snage koji su ti preostali da bi se dovukla doma.
Imala si težak dan. Umorna si iako danas nisi imala glazbenu. Ljutila si se, iako si rekla da ćeš se prestati zamarati glupim stvarima. Možda je to ono što te najviše umorilo.
Vani je tako hladno. Ne voliš kada kreneš u školu i kuhaš se u zimskoj jakni, pa se nekoliko sati kasnije smrzavaš.
Na ljubavnom polju samo zatišje. Zatišje i nervoza, da.
Ulaziš u kuću, bacaš torbu i legneš na kauč.Tako u jakni si tamo nekoliko minuta dok ne dođeš k sebi.
Pojedeš nešto, gledaš kviz jer nemaš ništa pametnije za raditi. Glava je tako teška, oči se sklapaju, ali tebi se ne spava.
Cijeli tjedan čekaš subotu ujutro, nescaffe i presavršene kroasane od 8 kn u Maraschina,kad se nas 3 ili 4 stisnemo na maleni stol, zajedno sa šalicama i kroasanima, i otvorimo novine. Pretres događaja proteklog tjedna, smijeh, uspomene...fotosessioni... :)Tada ne mislim na ništa negativno, bar na tih par sati...

Postoje li stvarno ovakvi dani, neizlječivi, kronični, koje ni najbolja čokolada ne može popraviti? Kad od ranog jutra znaš da to nije tvoj dan i najradije bi ga proveo u krevetu, i sve te živcira i najmanja sitnica dovede te na rub plača?
Kad je jedini lijek kraj takvog dana, onaj trenutak kad napokon uspiješ zaspati i kad sve misli što ti se motaju po glavi utihnu?

Sreća što se uvijek nakon ovih dana vratim među normalne ljude. Donekle. Valjda sve loše stvari eventualno prolaze.

Novo jutro, novi dan,nove pobjede i porazi.

And so on and on...